Čazmatrans2
Dugogodišnji ravnatelj Srednje škole Petrinja Ante Balen od jučer u mirovini Dugogodišnji ravnatelj Srednje škole Petrinja Ante Balen od jučer u mirovini
PETRINJA – Dugogodišnji ravnatelj Srednje škole Petrinja Ante Balen od utorka 11.srpnja je u mirovini. Tim povodom smo napravili ovaj intervju. U vremenu koje... Dugogodišnji ravnatelj Srednje škole Petrinja Ante Balen od jučer u mirovini

PETRINJA – Dugogodišnji ravnatelj Srednje škole Petrinja Ante Balen od utorka 11.srpnja je u mirovini. Tim povodom smo napravili ovaj intervju. U vremenu koje je proveo kao ravnatelj petrinjske srednje škole zgrada se obnavlja, poboljšavaju se uvjeti za rad, uspostavljaju se novi praktikumi i uvode proizvodne tehnologije.

 Ante Balen je rođen je 22.rujna 1951.godine u Brestu. U Petrinji živi veći dio života. Otac je tu napravio kuću već kad je Ante bio dvogodišnji dječak. Doselili su u Petrinju i tu je završava osnovnu školu. Srednju školu i Metalurški fakultet je završio u Sisku. Odmah nakon fakulteta se zaposlio u tadašnjem Centru „Braća Hanžek“. Kao diplomiranom inženjeru metalurgije za rad u školi bilo je potrebno pedagoško-psihološko obrazovanje koje je Ante stekao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Time je stekao sva prava nastavnika i od 1981. do danas radio je u Srednjoj školi Petrinja. Radio je i u nastavi i u poslovima vođenja kolektiva.

 Radili ste i u nastavi i kao ravnatelj. Koliko se ti poslovi razlikuju?

U tih 36 školskih godina promijenio sam tri vrste poslova po toj nekakvoj nomenklaturi. Osamnaest godina sam radio kao nastavnik. Predavao sam osnove tehnike, proizvodnje, strojarsku grupu predmeta. Radio sam i puno različitih drugih poslova. Radio sam raspored sati, bio sam voditelj strukovnog dijela škole, voditelj učeničke zadruge. Bio sam i sindikalni povjerenik. Bio sam puno toga kao nastavnik i razrednik. Naravno, tu je bilo dosta različitih poslova koji su na svoj način bili zanimljivi, privlačni. To je ono što je bilo moje opredjeljenje. Tu sam se stvarno našao i bilo mi je lijepo. Nakon toga, jednu sam godinu bio tajnik škole. To su poslovi vezani za pravni status škole, pisanje odluka, rješenja, rad sa strankama, vođenje matičnih knjiga, dokumentacije. I ti poslovi su mi poslije jako dobro došli kad sam postao ravnatelj škole. To je bilo 2000. godine. Tih 17 školskih godina sam, dakle, radio na poslovima koji su zakonom predviđeni za ravnatelje. Ovdje se radi o poslovima vođenja kolektiva, rad s učenicima, rad s okruženjem škole, Grad, Ministarstvo, udruge. Posao ravnatelja je posao stvaranja uvjeta za rad škole. Prije svega, to je ono na što se troši puno vremena. Naravno, ravnatelj je taj koji odgovara za pedagoški i odgojno-obrazovni rad škole. On odgovara i za pravni status škole, pravno djelovanje. Odgovara i za financijski status i vođenje škole u tom segmentu. Za sve te aktivnosti i pravne i financijske i odgojno-obrazovne, ravnatelj je jedina odgovorna osoba. On kao pomoć ima stručne suradnike, pedagoga, psihologa, tajnika škole i voditelja računovodstva. U suradnji s njima vodi svaki od tih segmenata. I to je ono što je dosta važno za rad škole.

Da li postoji posao koji vam je draži?

 Draži mi je posao u nastavi. On je na svoj način kreativniji, zanimljiviji. Posao koji ti daje određenu slobodu. Prilagođavaš se i okruženju i učenicima jer svaki učenik, svaki razred je unikat, drugačiji je i traži nekakvu kreativnost u radu.

Kada biste morali uspoređivati današnje učenike s učenicima s kojima ste radili na početku radnog vijeka, ima li kakve razlike? Stalno govorimo kako se društvo brzo i neprestano mijenja, tehnologija se mijenja, utječe sve više na naše živote pa i na nastavu. Kako se to sve odražava na učenike?

Velika je razlika. Prije tih nekih 35-36 godina drugačije je bilo i okruženje, drugačiji je bio i način rada. Drugačije su bile i obitelji, drugačija je bila komunikacija. Učenici su tada bili ti koji su, na neki način, bili mirniji, ali su opet bili kreativni i voljeli su surađivati. Kako je vrijeme odmicalo, tako su i promjene u društvu utjecale i na same obitelji i na učenike. Mi jako često, gotovo uvijek, povezujemo stanje obitelji i to što se njima dešava, s onime kakvo je njihovo dijete, naš učenik. I tu smo stvarno primijetili da se promjene događaju iz generacije u generaciju. Kad to gledate po nekakvim ciklusima, svakih četiri-pet godina ima velikih promjena. Dakle, današnjim učenicima su dostupne informacije, mediji, društvene mreže, informatizacija. To je utjecalo na to da vrlo lako dolaze do informacija i barataju tim informacijama da ih koriste za nekakav svoj rad, ali ih često koriste u krivom smjeru na što onda treba utjecati, treba tumačiti neke stvari i pomoći im da se snađu. Današnje vrijeme je u svakom slučaju vrijeme koje je kod učenika izazvalo da su oni stvarno dobro informirani i dobro mogu koristiti te informacije, često puta i bolje nego odrasli ljudi, članovi njihovih obitelji pa i nastavnici u školi. To je dobro kad se koristi za njihov napredak i kad se koristi za to da usvajaju nova znanja i vještine.“

P1220417AB

Imate bogato iskustvo iza sebe. Što bi ste savjetovali nekome tko će sutra doći u razred i početi raditi posao nastavnika u srednjoj školi?

„Ono čeg smo mi svjesni u sustavu školstva je da su nam naši nastavni planovi zastarjeli, da ti planovi ne prate ono što se dešava u realnom svijetu, svijetu rada. I to je naš veliki problem, da učenike naučimo da što lakše, kad se zaposle u tom svijetu i postignu uspjeh, odnosno, napreduju. Sve počinje kroz edukacije nastavnika, kroz njihovo školovanje. To je jedna priča, druga priča je kad se zaposle. Mladi čovjek bi trebao kroz tu godinu pripravničkog stažiranja i polaganja stručnog ispita proći je, da kroz praktičnu primjenu, prođu sve poslove koji se tiču njihovog nastavnog predmeta, da pri tom obavezno koriste bogata iskustva stručnih suradnika, pedagoga, psihologa, nastavnika u njihovom aktivu koji su u svakom slučaju u toku i mogu puno toga pomoći i napraviti u smislu da se čovjek lakše snađe, da i on počne djelovati na razred, da se i taj razred i ta sredina razvija.

Kako bi se mladi profesor trebao postaviti prema današnjim učenicima?

 „U svakom slučaju današnje vrijeme je vrijeme gdje nastavnik nije apsolutni autoritet u smislu da učenici sjede, šute i slušaju. Nastavnik je taj koji izlaže koji se mora dobro pripremiti za nastavni sat jer nastavni sat koji je dobro pripremljen je i zanimljiv i na njemu učenici stvarno nešto i usvajaju. Dakle, nastavnik treba obraditi ono što je planirao. Dozvoliti učenicima da pričaju i komunicirati s njima i na neki način dozvoliti da kreativno sudjeluju u radu s obzirom na temu o kojoj se radi. Nema onog principa, ja pričam, ti slušaš i onda ćeš mi to što sam rekao reproducirati. To nije dobar način. Treba činjenice iznesti na zanimljiv, prihvatljiv način. Tu sada postoje različite metode rada. Informatizacija tu može učiniti sat zanimljivijim, ali se ne preporučuje da se samo tako radi. I onda komentirati i pričati. Dakle, čuti mišljenja. Nema loših odgovora dok se o nekoj temi raspravlja. To su mišljenja gdje ljudi i djeca mogu reći što misle i izmjenjivati ih i povezivati ih s temom.“

Kakav je po vama položaj prosvjetnog djelatnika danas u društvu?

„Tu se stvarno trebamo zamisliti. U sustavu školstva ima puno ljudi. Mi u tom sustavu trošimo dosta novaca za rad. No, mi smo u svakom slučaju investicija za budućnost. Međutim, u sustavu politike, kad se god priča o proračunima, o nekakvim ulaganjima, tada smo mi za Vladu dio koji troši i dio koji bi u tom trenutku mogao bez toga. Mi možemo raditi s manje novaca, sa manje ulaganja, ali je tada i rezultat lošiji. To treba shvatiti na taj način. Nismo zadovoljni sa statusom profesora zato što profesor jednostavno nema dobre uvjete za napredovanje, za ona usavršavanja, za vođenje nastave po najnovijim dostignućima u tom svom području. To je problem. Problem su i prava nastavnika. Od prava na pravednu naknadu, plaću, do ostalih prava koja su ugovorena kolektivnim ugovorima. Tu se često događaju situacije da su profesori zakinuti da svoja prava traže sudskim sporovima. To se na kraju obije najčešće prosvjetnom sustavu o glavu na način da sustav Ministarstva znanosti ima određenu količinu novca. On ga može potrošiti na više različitih načina. Najveći dio novca odlazi naravno na plaće i na ono što sustav kao takav treba imati da bi  funkcionirao. Međutim, jedan dio novca se može koristiti za usavršavanje, za razvoj sustava. No, kroz te sudske sporove, primjeri su zadnjih dvadesetak godina, da se odlukama ministra ili Vlade ukidaju određena prava koja su ugovorena kolektivnim ugovorom. Slijede sudski sporovi koje škole u pravilu gube. I sav taj novac dolazi iz te mase novaca koje je ministarstvo dobilo. Potrošili smo novac na sudove, na plaćanje kamata, a ne na to. Nitko tu nije dobio ništa posebno. Samo stručno usavršavanje, same reforme su trošak i ako društvo nije spremno izdvajati određene iznose za taj razvoj sigurno neće biti napretka. Mi sad sigurno zaostajemo u odnosu na ovaj svijet u našem okruženju jer smo se, na neki način, zaustavili u tom procesu razvoja. Nema nikakvih ulaganja u sustav školstva. Ono na što nas sada jedino sustav potiče, to je da kroz projekte i natječaje osiguramo dio sredstava. Naime, sustav financiranja je takav da Ministarstvo financira plaće i prava iz koletkivnog ugovora. Županije financiraju hladan pogon i sve one troškove koje škola ima. Međutim, to je ono da sustav funkcionira. Ako želite razvijati sustav, morate imati nekakva dodatna sredstva, a to se zasad samo ostvaruje kroz projekte i natječaje. U tom dijelu smo mi dosta radili zato što smo shvatili da i učenici i nastavnici žele i znaju raditi na bolji i suvremeniji način. Treba osigurati uvjete. To su ta sredstva koja smo dobili i koja smo kroz puno različitih projekata ulagali u sustav školstva i tako ga mi na svoj način razvijali.“

P1300225AB

Bili ste ravnatelj Srednje škole Petrinja od 2000. do danas. Sjećam se da je Srednja škola nakon Domovinskog rata bila obnovljena, no radilo se u osnovnim uvjetima. Danas škola iznutra izgleda potpuno drugačije. Napravilo se puno toga, doslovce, od podruma do potkrovlja. Što je sve napravljeno i kako ste to uspjeli?

„Zapravo, od te 2000. godine se krenulo od sređivanja imovinsko-pravnih odnosa. Dakle, svi djelovi zemljišta, zgrade, nisu bile sređeni ti vlasnički odnosi. Da bi se krenulo u obnovu, trebalo je to riješiti. Trebalo je tražiti da se uđe u sustav obnove. Te 2000. godine nama je curio krov škole, propala je stropna deka drugog kata. To je bio nekakav alarm na kojeg su u Ministarstvu reagirali na način da su našli sponzora. To je bio US AID u Zagrebu. Komanda američke vojske u Europi dala je jednu donaciju za izgradnju tog dijela škole. To je bilo nekakvih 250 tisuća kuna i time smo krenuli. Trebalo je dakle ući u sustav obnove. To su radila različita ministarstva. Kroz taj sustav obnove mi smo napravili svu projektnu dokumentaciju za obnovu škole i dvorane. Obnova je trajala od 2001. do 2006. godine. Ona je išla kroz razne faze. Najprije je obnavljana sama škola, pa onda aneks sportske dvorane i onda sama dvorana. To je velik zahvat i u tom dijelu je bilo uloženo više od 17 milijuna kuna. Tada smo radili u složenim uvjetima. Istovremeno je bila i nastava i majstori. Organizacija je tada bila dosta složena i tražila je dosta fleksibilnosti. Jednu trećinu su koristili majstori za svoje poslove, a dvije trećine smo mi koristili za nastavu. I onda kad oni završe mi se selimo. I tako je to išlo tim sistemom do 2004. godine kada je obnovljena škola, a dvorana nešto kasnije 2006. godine. Tu su dakle sudjelovali Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvu. Uključivalo se Ministarstvo znanosti s opremom. Grad je isto tako nešto ulagao. Kad se nakon obnove trebalo opremiti dvoranu jer ti troškovi nisu ušli. Do 2006. godine je završio taj posao. Onda je počeo drugi dio posla, ulaganje u bolje uvjete rada, u praktikume, u uvjete koji su bili dobri za učenike. Mi smo strukovna škola i gimnazija.

Gimnazija je onaj dio kroz koji prođe 40% učenika. Oni traže određene uvjete, ali su ti uvjeti uglavnom vezani uz učionice i uz kabinete i laboratorije. Strukovni dio škole traži praktikume. Ti praktikumi su dakle mjesta gdje učenici stječu vještine. Teoretska znanja se stječu u razredu kroz teoretsku nastavu. Kroz vježbe je trebalo raditi na nekom drugom dijelu edukacije. U našem okruženju industrije je bilo sve manje. Gotovo i nije bilo uvjeta za takav vid nastave. I onda smo shvatili da trebamo krenuti u opremanje škole, u stvaranje uvjeta za taj dio priče. Mi jedini na županiji imamo programe poljoprivrede, prehrane, veterine u strukovnom dijelu škole. I svaki od tih programa traži određenu vrstu praktikuma. Krenuli smo s poljoprivredom, osnivanjem školskog voćnjaka kod Nove bolnice. To je bilo krčenje zemljišta, traženje donacije. Tu nam je Norveška Vlada izašla u susret kroz jedan svoj veliki projekt gdje smo zasadili voćnjak od 450 sadnica jabuka, ogradili to i to počeli raditi na taj način. Onda je slijedilo uređenje školskog vrta ovdje kod ušća Petrinjčice, kod mosta u Gupčevoj. To zemljište je najprije trebalo pregledati, da li još uvijek postoje mine pa smo tu angažirali Drugu gardijsku brigadu, njihovu inžinjerijsku jedinicu. To je bio velik posao jer smo morali biti sigurni da je zemljište sigurno za rad. I nakon toga je počela sadnja, postavljanje staklenika i rad u tom dijelu škole. Onda smo u školskoj zgradi krenuli s uređenjem praktikuma. Krenuli smo s praktikumom prehrane. Vidjeli smo da nam kroz ta zanimanja fale baš te nekakve vještine. To su bili praktikumi koji su podrazumijevali razumijevanje određenih tehnologija. Pa smo krenuli od tehnologije prerade voća, pa smo svake godine dodavali. Krenuli smo s proizvodnjom soka od jabuke, pa smo onda krenuli s preradom jabuke i svih onih tehnologija od čipsa, octa, vina, pekmeza, džemova i takvih stvari. Krenuli smo potom s tehnologijom mlijeka, pa onda prerada mlijeka, proizvodnja sira i ta priča, pa smo krenuli s pekarskim proizvodima i te tehnologije. Pa su krenule tehnologije piva. Svake smo godine usvajali po jednu novu tehnologiju. I otprilike su ta ulaganja kroz tu priču bilo negdje na razini od 1,2 milijuna kuna kroz projekte i ulaganja škole. Kad krenete s određenom tehnologijom, ostvarujete određeni dohodak, dalje ulažete u nove tehnologije. Htjeli smo, i to smo postigli, da učenik koji izlazi iz škole samostalno znade proizvoditi i da znade desetak tehnologije. To je bio taj cilj i kroz taj rad su učenici bili zadovoljniji, nastavnici zadovoljniji i znanja koja su na taj način dobivali, bila su kvalitetnija. Kroz to smo naravno radili i na opremi svih ostalih dijelova škole, učionice, laboratoriji. Osnovali smo dva laboratorija. To je enološki laboratorij za praćenje proizvodnje vina, octova. Od početka, berbe grožđa do flaširanja je trebalo pratiti proces. Tu je bio i pedološki laboratorij gdje smo kroz analizu tla pokušali omogućiti ljudima koji se time ozbiljno bave, da ne rade napamet, otprilike, nego da na temelju podataka znadu što treba raditi i koliko treba dodavati gnojiva i tih sredstava da bi rezultat bio što bolji. Ušli smo danas kod opremanja, u informatizaciju. Već četiri godine smo u sustavu e-dnevnika. Već četiri godina naši učenici ne znaju za klasične dnevnike. Oni su generacija koja je tako počela i završila školovanje. To je bio jedan projekt Ministarstva 2012. godine. Mi se nismo uspjeli uključiti te prve godine jer nismo imali tehnički uvjet brzi Internet i optički kabel pa smo kroz tih godinu dana uspjeli i to dovesti do škole pa smo od 2013. godine u tom sustavu. Prva je na našoj županiji bila tehnička škola 2012.godine, a 2013. Godine su u sustav ušle srednje škole u Petrinji i Kutini. Od tada do danas su uglavnom sve škole ušle u taj sustav. Nabavljali smo kombi, traktor, priključne strojeve, linije za sjetvu i puno toga. Kroz te projekte su osigurana sredstva od nekih 19,5 milijuna kuna što nam je stvarno pomoglo da dignemo kvalitetu rada škole na onaj nivo koji će učenicima i nastavnicima osigurati dobre uvjete i dobre rezultate.“

Koliko ste zadovoljni rezultatima koje postižu učenici u odnosu na ostale učenike u Hrvatskoj?

 „Ovdje sad treba reći da se učenici pored onog odgojno-obrazovnog rada u svoje slobodno vrijeme, ili organizirano kroz sustav škole, različitim aktivnostima. To su natjecanja, susreti i smotre u organizaciji našeg Ministarstva i tu stvarno možemo reći da smo izuzetno zadovoljni. Postoje podaci u zadnjih petnaest godina. Znamo da se radi o 494 učenika koji su došli na državni nivo natjecanja što je jako puno. Mi smo kroz taj sustav uspjeli učenicima omogućiti da pokažu sve ono što mogu i znadu.  Na tim je državnim natjecanjima bilo 124 nastavnika koji su ih odveli na ta natjecanja. I ovdje smo imali stvarno izuzetno kvalitetnih i dobrih rezultata. Treba reći da su nam projekti GLOBE-ovaca bili 5 puta najbolji u državi, da je školski zbor bio 3 puta najbolji u državi, da filozofija ima 2 prva mjesta na državnim natjecanjima. Tu su engleski jezik. U sportskom dijelu je to neko vrijeme bio sportski tenis, učenička zadruga sa svojim projektima. Kad je naša županija u pitanju spadamo među škole koje postižu izuzetno visoke i dobre rezultate. Tom segmentu se dosta posvećuje. To je dakle jedan vid kroz koji učenici prolaze. To je rad kroz klubove, rad kroz institucije, udruge gdje se naši učenici isto tako aktivno uključuju. To su različiti projekti. Ovih zadnjih godina su to videoaktivisti koji snimaju filmove, osvajaju nagrade, putuju na festivale i nešto što nas jako veseli. U zadnje dvije godine ne toliko jer je profesorica trenutno odsutna, no sada uvodimo novu profesoricu glazbenog. I zbor je davao koncerte za grad, na nivou županije je sudjelovao u životu grada i šire i na taj neki način doprinosio ozračju u kojem je to djelovalo. U samim klubovima su to isto tako učenici koji dio svojih aktivnosti pored škole posvećuju klubovima i postižu zavidne rezultate.“

Zadnjih nekoliko godina se neprestano govori o kurikularnoj reformi. Što je po vama ključno u tom procesu i da možete sutra uvesti neke promjene koje bi to promjene bile?

 „Sama reforma podrazumijeva da treba osmisliti nastavu, nastavne procese na način da ona postane zanimljiva, aktualna i da je rezultat kojeg tako dobijete u konačnici u korist društva u kojem djelujete. Dakle, mora biti primijenjiv. Ono što nama nedostaje su promijene su promjene u ovim starim, zastarjelim nastavnim planovima i postupcima i metodama rada. Tu se dakle kod kurikularne reforme krenulo dosta dobro. Krenula je struka, krenulo je pisanje za svaki nastavni predmet, ono što bi trebalo napraviti. I to je napravljeno do jednog određenog segmenta. I tada, kad je to trebalo početi primjenjivati, mi imamo osjećaja da za tu priču nisu osigurana financijska sredstva. Jer, trebalo je krenuti od edukacije nastavnika i nakon toga je trebalo krenuti ili eksperimentalno s nekim školama u Hrvatskoj, ili sa svim školama. Nismo bili spremni. Odnosno, političari nisu donijeli takvu odluku, nisu osigurali sredstva. Oko toga je došlo do prijepora, po meni oko manje bitnim stvarima, vezanim uz lektiru, zdravstveni odgoj. Sve se to moglo mijenjati. I to nije bilo nešto konačno i zadnje, tako su rekli ljudi koji su to radili. Sve je to bilo kritici, promijenama i te je promijene trebalo ugrađivati u toku rada ili nakon nekog ciklusa od godinu dana. Mi smo očekivali da će to ići na taj način. Međutim, stalo se. Došlo je do različitih mišljenja, promijene ljudi koji su radili na tim poslovima. Svaki novi ministar ima nešto svoje specifično. Očekujemo da se na tome nastavi. Bez toga jednostavno će sustav školstva stagnirati. Nećemo na kraju dobivati rezultate koje na kraju sustava školovanja očekujemo od mladih ljudi.“

P1300203AB

Školska godina 2016./2017., je ujedno i zadnja godina vašeg radnog vijeka u školi. Rad u prosvjeti je posao ili poziv?

„Meni se čini da je to poziv. Nešto što izabireš, i čime se želiš baviti, u što želiš ulagati, gdje napreduješ. Svjestan si toga da utječeš na mlade ljude i sustav. Koliko utječeš, ovisi dobrim dijelom o tvom angažmanu, o tvom načinu na koji se uključuješ u sustav. Naravno da nastavnici žive od toga. Oni u pravilu nemaju nekakvih drugih izvora, osim instrukcija koje ne smiju davati svojim učenicima. To je moguće, ali to je moguće samo za manju grupu predmeta, tipa matematika, strani jezici i tako nešto. Dakle, ljudi koji su to izabrali posvećeni su svom poslu i žele dakle dobro i djeci i sustavu i daju se tom sustavu.“

Kako je vama bilo? Rekli ste da ste kao ravnatelj dobivali pozive u bilo koje doba dana.

„Zapravo, posao ravnatelja je specifičan utoliko što je vezan uz odgovornost i uz posao koji tako obavlja. On je jedina odgovorna osoba koja potpisuje sve dokumente i tu vas nitko ne može zamijeniti. Postoje u životu djece i roditelja situacije kad se dešavaju iznenadne i nepredviđene situacije. I tad naravno, i mi u školi i ja, morate udovoljiti, morate obaviti određeni posao. Postoje pitanja, postoje dileme. Ravnatelj, ali i ostali ljudi koji rade u stručno-razvojnoj službi su na raspolaganju često puta i rade onda kada to treba, ne samo u ono uredovno radno vrijeme kada je planirano.“

Počinje mirovina. Svaki kraj je ujedno i početak. Čime se planirate baviti?

„To vrijeme kako dolazi, kako se zna da se odlazi iz sustava, postoje dakle poslovi kojima će te se baviti nakon toga. I ja isto tako imam mjesta, prostora, da se bavim onime što bih htio. Posvetit ću se svome hobiju, pčelarstvu. Pa onda, okućnica, u kojoj će te moći više raditi. Tu su djeca koja su izvan Hrvatske, pa onda malo putovanja. Uvijek će biti zanimljivo i ne bojim se toga da će mi biti dosadno i da ću biti vezan uz školu na način da ću obilaziti oko škole ili dolaziti. Mislim da neću. Naravno, navratit ću. Bit ću u kontaktu s ljudima i znat ću što se dešava. Otvoren sam i za novog ravnatelja. Sve što misli da bi mu moglo pomoći, pitat će. Odgovorit ću mu vrlo rado. Na taj način i dalje želim pomagati sustavu, naravno u granicama onoga što se od mene bude tražilo.“

Komentari

Marin Fran Informativni urednik / Novinar

Glavni urednik informativnog programa Petrinjskog radija. Osim o informativnom programu, Marin Fran je posvećen i radijskom programu, tako da osim pisanja vijesti, Marin je i voditelj te urednik nekoliko emisija u programu Petrinjskog radija, kao što su emisija Trenica, A sada vi te Zvona Svetog Lovre.