Izbornik
Share on facebook
Share on twitter
klekovićnaslov 1

Gotovo pola stoljeća glazbenog djelovanja Ivana Klekovića – s basom proputovao svijet, u županiji odgojio brojne generacije mladih tamburaša

PETRINJA – Gotovo da nema tamburaške manifestacije u Petrinji, ali i našoj županiji, koja na neki način nije obilježena radom glazbenika i glazbenog pedagoga Ivana Klekovića. Kleković koji živi s glazbom i za glazbu, odgojio je brojne generacije mladih glazbenika. U studenom prošle godine, za svoj je rad od Općine Martinska Ves (u kojoj godinama uspješno vodi Tamburaški orkestar „Janko Stjepušin“), dobio nagradu za životno djelo. Zasluženo je to priznanje za gotovo pola stoljeća njegova glazbenog rada kojim je posljednjih godina značajni trag ostavio i u Petrinji vodeći tamburaše FA „Petrinjčica“, a odnedavna i HKUD-a „Mošćenica“. Sve to, bilo je povod da s Klekovićem ovih dana (kad se malo stišala sezona koncertnih nastupa), porazgovaramo o njegovu životnom i glazbenom putu, o radu s mladima i sviranju basa s kojim je proputovao pola svijeta, zaradivši i nadimak „Iva Bas“.

Foto : Dan Općine Martinska Ves 2019. (izvor: SMŽ)

Kako je zapravo počelo vaše druženje s glazbom – tko vam je dao prvi instrument u ruke, kako i kada ste se „zarazili“ tamburaškom glazbom s kojom živite sada već gotovo 50 godina?

“Zapravo više od 50 godina, ali svakako 50 godina aktivnog druženja s tamburama, posebno s basom, mojim najomiljenijim instrumentom, proteklo je kao u snu. Prvi instrument sam uzeo u ruke davno, kod mog prvog susjeda. U svakom slučaju, bio sam dječak koji je živio među tamburašima. Rođen sam 1949. u Strušcu, selu u kojem je u prošlom stoljeću bilo dosta tamburaša. Još kao dječak vukao sam tamburu po prašini, znao sam zbog nje i batina dobiti. Sjećam se toga kao da je jučer bilo. Recimo, ja nisam znao da je i moj otac svirao. To sam tek kasnije vidio na fotografijama. Želio sam ići u glazbenu školu, ali moja majka mi to nije dozvolila. Nisam znao razlog, kasnije sam saznao, ali sad to nije bitno. Uglavnom, to „sviruckanje“ u Strušcu  bio je nekakav početak kojeg se sjećam.“

Put ga je, prisjeća se Kleković, odveo u Zagreb gdje završava srednju Tehničku školu, nakon koje dolazi studirati u Sisak na Tehnološkom fakultetu gdje diplomira 1975. godine. Prijelomni trenutak za njegov glazbeni put bio je onaj kad ga je kolega s faksa nagovorio da pođe s njim na probu tamburaša sisačkog KUD-a „Ivan Goran Kovačić“.

„Tu je zapravo bio moj pravi početak, pravo sviranje. I danas se naježim kad se sjetim tih prvih trenutaka, jer tambura koju sam tada čuo i doživio u toj maloj prostoriji zvučala je neopisivo.“

Iako je tamburica bila njegov prvi izbor, igrom sudbine završio je s basom u rukama. Naime, njegova prva proba, bila je istodobno posljednja proba dotadašnjeg svirača basa u KUD-u, pa je na nagovor voditelja i svog prvog učitelja Drage Primažića, Kleković preuzeo bas.

„Zamislite koja koincidencija – on zadnji, ja prvi put na probi. Čovjek je dobio promjenu radnog mjesta, nije više bio lociran u Sisku, pa više nije mogao sudjelovati ni u radu tamburaškog orkestra KUD-a „Ivan Goran Kovačić“. Moram ovdje spomenuti detalj da sam ja, još od djetinjstva, kad su me znali uplašiti udarajući u žicu dok sam kao klinac čučao kod basa, zazirao i bježao od tog instrumenta. A ovdje je odmah pokojni gospodin Drago Primažić, tadašnji voditelj „Ivana Gorana Kovačića“ predvidio da se uhvatim basa. Na prvih nekoliko proba to nije prolazilo, sve dok nisam došao na probu folklora i vidio da u prostorije dolaze i kolegice s fakulteta koje sam poznavao. Nisam imao pojma da se one bave plesom, nisam ni znao da postoji taj KUD u Sisku, jer sam ja bio vezan za moj Stružec, za nogomet i za fakultet. Tako da je tu bio veliki preporod. Gospodin Primažić kojem zapravo dugujem sve što se tiče i ljubavi prema instrumentu i prema sviranju,  u meni je vidio potencijal. On je mene izrazito volio i poticao da se pripremam. Stvarno mi je puno pomogao da se odlučim baviti ovim čime se bavim još i danas.“

S basom u rukama, Kleković je brojnim svirkama zaradio nadimak „Iva Bas“. Znanje koje je stekao kroz sviračko iskustvo, ali i na brojnim tamburaškim seminarima u domovini i inozemstvu (koje i danas pohađa), odlučio je prenijeti mlađim generacijama. Njegov pedagoški rad počinje 1978. godine u Budaševu.

„Tamo smo 1978. godine na inicijativu određenih ljudi iz Budaševa, formirali KUD „Posavina“ Budaševo i ja sam bio predložen i izabran za prvog voditelja tamošnjih tamburaša. Moram reći da je to zaista bilo neviđeno iskustvo. Imao sam veliku podršku mještana i same djece i postigli smo izvanredan uspjeh. Moj cijeli život se zapravo „vrti“ oko rada s djecom. Nešto malo radio sam s odraslima u Odri i Martinskoj Vesi, ali uglavnom je to bio rad s djecom. Formiraš orkestar iz glazbeno potpuno nepismenih ljudi, odnosno djece. Tako smo to počeli i u Budaševu i Bogu hvala,već nakon par godina pokazali velike rezultate. U akciji Večernjeg lista, odmah smo osvojili prvu nagradu „Zlatni prim“. Komentari su bili fantastični. Svirali smo i za predsjednika ondašnje države. To je bio taj neki početak u kojem su sudjelovala i moja djeca i mogu reći da me je taj rad u Budaševu na neki način apostrofirao. Mogu s ponosom reći da je „Ivan Goran Kovačić“ bio prvo društvo u Sisku, a KUD „Posavina“ definitivno drugo i na to sam ponosan.“

Nakon uspjeha u Budaševu, Klekoviću je stigao i poziv iz Martinske Vesi.

„Gospodin Ivica Posilović s gospođom Katicom Juračak i njezinim gospodinom Ivanom pozvao me je da dođem u Martinsku Ves pomoći najprije malo svirati, a onda i posložiti postojeće tamburaše. Otišao sam, pomagao, svirao i putovao po svijetu s njima. Počeli smo s prvom generacijom mladih tamburaša, pa s drugom, trećom … Sada više i ne znam koja je ovo generacija po redu. Ja još uvijek radim tamo i mislim da sada već učim i djecu svojih nekadašnjih učenika.“

Na njegovu inicijativu, tamburaški orkestar koji su formirali u Martinskoj Vesi, ponio je ime Janka Stjepušina.

„Raduje me da je na moju inicijativu prihvaćeno ime orkestra Janko Stjepušin, jer je Janko Stjepušin osoba za koju se tako malo zna, a koja je toliko toga donijela glazbenoj kulturi, ja bih rekao, glazbenoj i plesnoj umjetnosti na prijelazu iz 19. u 20 stoljeće. Stjepušin je rođen 1861. godine u Petrinji gdje je ostavio traga, ali njegov značajan trag je ostao i u Sisku. Imao je tvornicu tambura, prvi je tiskao note, pokretao škole za tambure, bio je učitelj plesa, dobivao nagrade u Beču, Parizu … Nema previše literature o njemu, ima jedna brošura koju je o Stjepušinu, koji je 1946. godine umro u Zagrebu, napisao petrinjski povjesničar dr. Ivica Golec. U svakom slučaju, Stjepušin je ostavio neizbrisiv trag i ja sam zahvalan, prije svega tadašnjem načelniku Općine Martinska Ves, Ivici Dadoviću i Verici Pleša kao ravnateljici Osnovne škole koji su me, uz ostale građane, podržali da u Martinskoj Vesi formiramo jedno takvo društvo,Tamburaški orkestar „Janko Stjepušin“, koji je također vrlo brzo, s obzirom na djecu i činjenicu da oni nisu bili glazbeno obrazovani, postigao vrhunske rezultate.“

Treća generacija Klekovićevih tamburaša iz TO „Janko Stjepušin“ Martinska Ves, 2014. godine osvojila je prvu nagradu na Dječjem festivalu tambura u Požegi i „prim“ tamburicu vrijednu 4 tisuće kuna. Ta je generacija tamburaša 2018. godine na Međunarodnom festivalu umjetničke tamburaške glazbe u Osijeku osvojila i brončanu plaketu „Tambura Paje Kolarića“.  Od 2015. godine Kleković vodi i mlade tamburaše Folklornog ansambla „Petrinjčica“ u Petrinji.

„Kad kažem Mićko rekao sam sve. Mi se znamo godinama i tako, prilikom jednog susreta, jednostavno me pitao bih li ja želio pomoći. Naš prijatelj Stevo Borić, završio je nažalost tako kako je završio. S njim sam puno prijateljevao, cijenio sam i njega i njegov rad. Na neki način, bila mi je čast da dođem u jedan ansambl kojem je voditelj bio Stevo Borić. Mićko i ja smo se vrlo brzo dogovorili i zapravo sam bio oduševljen generacijom koja mi je tada pripala i koja je „upijala“ sve što sam ja s njima radio, što sam od njih tražio, što sam želio da bude. Rezultat toga je tamburaški sastav „Taman“. To je jedini tamburaški sastav isključivo od tamburaša koje sam ja učio i koji slobodno kažu da sam ih ja učio. Vježbali su s toliko ljubavi, vježbali su i sami i to je najveći rezultat s kojim se i ja mogu ponositi u smislu nekakvog izbora tamburaša koji su zaista napravili nešto. Sadašnja generacija koju učim me zapravo oplemenjuje. To je nevjerojatno koliko ovdje na ovom petrinjskom području, u Petrinji, ali tu su i djeca iz okolice, koliko je tu ljubavi prema glazbi, prema tamburi. Njih je sve više. Ne želi biti prepotentan, ali i ja sad postajem prepoznatljiv kao svojevrsni brend. Učim mlade na moj način, onako kako je mene, to uvijek ponavljam, učio gospodin Drago Primažić. On je isto kao i ja bio zaljubljenik u tamburu. Nije bio glazbeno obrazovan, kao ni ja. Ja sam to sve stekao svojim mukotrpnim radom. I danas proučavam knjige, prolazim seminare, surađujem s vrhunskim dirigentima. Uglavnom, prekrasno mi je s ovim mladim petrinjskim „Mićkovim poletarcima“, kako ih zovemo. Sretan sam i presretan i jedva čekam da u ovoj godini nastavimo s radom. Nadam se da i klinci jedva čekaju.“

Prije nekoliko godina, Kleković je počeo raditi i s malim tamburašima HKUD-a „Mošćenica“.

„Petrinjski gradonačelnik koji izrazito cijeni moj rad, koji je on pratio i puno prije nego sam došao raditi u Petrinju, na neki je način utjecao da krenemo i u Mošćenici. Tamo je većina dječice plesala, ali nisu imali tamburaše. Sviranje nije baš tako jednostavno. Pod mojim vodstvom to mora biti jako dobro i mora se puno raditi, tako da su se u početku malo „lomili“, pa ih je dio i odustao. Ima još jedna stvar, ne samo u Mošćenici. Naime, dosta djece su istodobno i dobri nogometaši i dobri vatrogasci, tako da je teško organizirati njihovo vrijeme, ali moram reći da na probe dolaze rado i dosta se dobro postavljaju prema onome što trebaju raditi. Jednostavno, oni to vole, u tome uživaju i sada smo, iako je to bio malo duži put nego u nekim drugim mjestima, došli do toga da možemo odsvirati lijepe stvari. Jedna je jako velika stvar i u Mošćenici i u Petrinji, da djeca vole pjevati. To ja recimo u Martinskoj Vesi nemam, pa moram pjevače dovoditi sa strane, iz Siska ili iz Mošćenice da bih popunio taj dio, međutim orkestracija je daleko najbolja u Martinskoj Vesi, to su ipak već veliki tamburaši.“

Povremeno, Kleković se okuša i u skladateljskim vodama. Tako je i za HKUD „Mošćenica“ skladao glazbu za njihovu himnu „Mošćenica Kupu savila“ na tekst Darka Lipovca.

„Kad je u pitanju skladateljstvo nisam toga previše napravio, međutim ono što sam napravio čini mi se da je dobro. Jedna od stvari koje sam napisao dečkima iz Letovanića za jedan festival, bila je pjesma „Tebe nema, a srce te voli“, koja je na radio stanicama Hrvatske osvojila drugo mjesto. Znači da je to ipak bilo lijepo skladano, a uz to i fino otpjevano, dečki su to zbilja dobro izveli. Radio sam i pjesmu o Topuskom. Ja prije svega volim dobiti dobar tekst. Tekst je muzika. Ako je netko napravio dobar tekst koji je meni došao u ruke, onda je tu odmah i glazba. Gospodin Darko Lipovac iz Mošćenice donio je tekst i pitao možemo li ga uglazbiti, jer im, kako puno idu na nastupe, treba himna. Čitajući tekst odmah sam imao glazbu. On je meni doduše dao svoju sugestiju, ali moram priznati, ja sam imao svoju zamisao. Razgovarali smo, poslušao sam ga u jednom dijelu i nastala je pjesma „Mošćenica Kupu savila“. Dakle, na tekst Darka Lipovca ja sam napravio glazbu i aranžman, odsvirali smo je, pjesma je snimljena u studiju i za nju će se raditi i video spot.“

Kao basist, Kleković je puno proputovao, nastupajući s brojnim glazbenicima. Između ostalog, u dva je navrata svirao u projektu „Sto tamburaša“ Zagrebačke Šokadije. Sudjelovao je i u osnivanju brojnih tamburaških sastava. Kao glazbeni pedagog odgojio je brojne generacije mladih tamburaša – od Budaševa, Martinske Vesi, preko Gline, Hrvatske Dubice, Sunje do Petrinje i Mošćenice. Njegovo ime spominje se i u knjizi „Hrvatski tamburaški brevijar“ u izdanju Šokadije iz Zagreba, a na popisu je i osoba zaslužnih za realizaciju postava prvog Muzeja tambure u Slavonskom Brodu, jedinog takvog muzeja u svijetu. Nakon gotovo pola stoljeća glazbenog djelovanja, ima li još neku neostvarenu želju?

„Volio bih da imam nasljednika u svemu ovome. Jako me raduje što vidim da imam nasljednicu u Odri, Mariju Batinjan koju sam ja učio svirati zajedno s njenom generacijom i odredio da će ona svirati bas. To je bio šok za roditelje, morali su kupiti bas, ali Marija danas svira tako da ju mogu dečki doći slušati kako svira. Ona tamo vodi mlade tamburaše i jako sam na to ponosan. Apsolutna mi je želja i da se održi Tamburaški orkestar „Janko Stjepušin“. Ja sam predsjednik dva mandata i više to ne mogu biti. Moramo naći način da se orkestar održi. Ako to uspijemo, bit ću jako sretan, sretniji nego da dobijem loto zgoditak. Loto bih sigurno potrošio, a ovo mora ostati jer je veći trag. I naravno, budući da sam umirovljenik, želio bih da me posluži zdravlje, pa da još nekom uspijem pokazati čari žice. Naučiti neko dijete svirati tamburu, moj život čini ispunjenim.“

Što bi na kraju poručio mladim glazbenicima?

„Svijet sam prošao s basom i nadimkom Iva Bas. Djeci naš prvi  razgovor počinjem tako da im kažem: „Završio sam to i to. Sa svojim poslom dva puta sam prelazio granice ondašnje države, a s basom su tri putovnice naštambiljane koliko sam svijeta prošao“. To neka bude vodilja svakom djetetu, da zavoli to što mu pokušavam prezentirati i da se jednostavno obrazuje kroz rad u KUD-u, kroz putovanja u svijetu, jer to je najbolja i najjeftinija škola“, poručio je Kleković.

Fotografije: Arhiva Petrinjskog radija & Portala 53

Slađana Marković

Slađana Marković

Dugogodišnja novinarka i radijska voditeljica s bogatim iskustvom u ovom poslu, što potvrđuju i brojne nagrade struke. Osim što je u novoj redakciji zadužena za novinarski dio posla, uskoro će slušatelji Petrinjskog radija moći uživati i u njezinom glasu u našem radijskom eteru.

NAJNOVIJE VIJESTI

X