U našoj današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija razgovarat ćemo o beskućnicima – s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor. Povod ovog razgovora je obilježavanje Svjetskog dana beskućnika koji se u svijetu obilježava 10. listopada. Ovom tematskom emisijom dajemo doprinos provođenju projekta SuPER – susreti podrške, edukacije i rada koji je financiran sredstvima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike – a provodi se u vidu medijske kampanje u svrhu stvaranja kulture mira življenja i suživota pri čemu Petrinjski radio također daje svoj doprinos.
EMISIJA : I to je život
DATUM : 2.listopada 2020.godine
TEMA : Beskućnici
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli na početku još jedne emisije I to je život. U našoj današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija razgovarat ćemo o beskućnicima – s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor. Povod ovog razgovora je obilježavanje Svjetskog dana beskućnika koji se u svijetu obilježava 10. listopada. Ovom tematskom emisijom dajemo doprinos provođenju projekta SuPER – susreti podrške, edukacije i rada koji je financiran sredstvima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike – a provodi se u vidu medijske kampanje u svrhu stvaranja kulture mira življenja i suživota pri čemu Petrinjski radio također daje svoj doprinos.
Mario: Kako je došlo do obilježavanja Svjetskog dana beskućnika?
Daša: Svjetski dan beskućnika obilježava se 10. listopada. Navedenog dana, organizacije iz čitavog svijeta, na različite načine provode aktivnosti s ciljem senzibiliziranja javnosti za problematiku beskućništva. Beskućništvo je, nažalost, rastući socijalni problem u Republici Hrvatskoj. Procjene o broju beskućnika u RH se kreću od 1000 do 10 000 ovisno o definiranju pojma beskućnik. Hrvatska mreža za beskućnike (HMB) procjenjuje da je po definiciji UN oko 2000 tisuće apsolutnih beskućnika, osoba koje nemaju „krov nad glavom“, te borave na javnim mjestima i mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Također, procjenjuje se kako je više od 10000 relativnih beskućnika, koji imaju nekakav „krov nad glavom“, ali bez osiguranih osnovnih standarda zdravlja i sigurnosti.
Mario: Koji oblici podrške beskućnicima stoje na raspolaganju? Što im društvo trenutno može ponuditi?
Daša: Prema dostupnim podacima na mrežnim stranicama Hrvatske mreža za beskućnike (HMB) – u Hrvatskoj trenutno usluge smještaja pruža 13 prihvatilišta i prenoćišta u Splitu, Zadru, Rijeci, Kaštelima, Puli, Zagrebu, Karlovcu, Osijeku i Varaždinu, te jedan hostelski smještaj Dubrovniku. Ukupni smještajni kapaciteti su za 450 osoba i nedostatni su za zbrinjavanje svih potrebitih, posebno u zimskim uvjetima.
Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dužne su osigurati sredstva za obavljanje djelatnosti socijalne skrbi u skladu sa socijalnim planom i mrežom socijalnih usluga na svojem području. Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku (sada Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike) putem natječaja za prijavu projekata kontinuirano potiče širenje mreže socijalnih usluga za beskućnike. U suradnji sa županijama, velikim gradovima, općinama, te domovima socijalne skrbi čiji je osnivač Republika Hrvatska, u posljednjih nekoliko godina Ministarstvo izrađuje Objedinjeni plan zbrinjavanja beskućnika u ekstremnim zimskim uvjetima.
Prema podacima navedenog Ministarstva koji su istaknuti u Planu zbrinjavanja beskućnika u Republici Hrvatskoj i planu zbrinjavanja beskućnika u ekstremnim zimskim uvjetima 2019/2020 – istaknuto je da u SMŽ, u Sisku pri Gradskom društvu Crvenog križa postoji dodatni kapacitet za zbrinjavanje beskućnika – i to 20 osoba.
Mario: Što se još može ponuditi, kako pomoći tim ljudima?
Daša: Prihvatilišta i prenoćišta su protekle tri-četiri godine, zahvaljujući Ministarstvu nadležnom za socijalnu skrb, razvijale i pružale i druge usluge (dnevni boravci, stambene zajednice, osposobljavanje radi povećanja zapošljivosti, pomoć i podrška u zapošljavanju i socijalnom uključivanju i dr.) s ciljem integracije i socijalnog uključivanja beskućnika, međutim mnogi programi su ograničenog trajanja, te kada prestanu s provedbom – što je uvjetovano financiranjem, mnogi koji su dobivali usluge poput smještaja ili obroka – postaju prepušteni ulici ili sami sebi.
Jedan od trenutno najvećih problema je zbrinjavanje beskućnika koji su osobe starije životne dobi, koji su teži psihički bolesnici, osobe s intelektualnim teškoćama, ovisnici o alkoholu i opojnim sredstvima, mlad koji izlaze iz alternativne skrbi, te osoba koje izlaze nakon dugotrajnog boravka u zdravstvenim ili nekim drugim institucijama.
Mario: Kako se pandemija COVID-19 reflektira na zbrinjavanje beskućnika?
Daša: Prema dostupnim podacima na mrežnim stranicama Ministarstva nadležnog za socijalnu skrb, radi se o slijedećem: za vrijeme trajanja epidemije COVID-19 koristiti se Plan zbrinjavanja beskućnika u Republici Hrvatskoj i plan zbrinjavanja beskućnika u ekstremnim zimskim uvjetima za 2019/2020. Isto tako predlaže se da se organizacija rada pučkih kuhinje odvija na slijedeće načine:
- Korisnicima koji mogu pripremati samostalno obroke preporuča se dostavljati ispred kućnih vrata namirnice za pripremu obroka kako bi mogli samostalno pripremati obrok (npr. radno sposobni korisnici ZMN)
- Korisnicima koji ne mogu samostalno pripremati obrok (zbog zdravstvenih razloga, visoke životne dobi ili neadekvatnih prostornih uvjeta) preporuča se da osobe pod posebnom zaštitom uz pridržavanje higijenskih mjera koje je izdao HZJZ dostavljaju pripremljeni obrok na kućnu adresu uz smanjenje fizičkih kontakata
- Korisnici koji tijekom dana ne prebivaju u stambenim prostorima (korisnici prenoćišta, beskućnici) prehranu konzumiraju u prostorima pučkih kuhinja uz pridržavanje higijenskih mjera, poštivanje standarada čišćenja prostora i drugim mjera koje je izdao HZJZ (poštivanje prostorne udaljenost, ograničen broj osoba koji istovremeno borave u prostoru i sl.)
Mario: Za prigodu ove emisije, malo ste istraživali i kakvo je stanje u našem okruženju. Podijelite s našim slušateljima što ste saznali.
Daša: Od ravnateljice Centra za socijalnu skrb Sisak gospođe Alenke Ljubešić, dipl. socijalne radnice saznala sam slijedeće:
„Uvidom i provjerom u evidenciji osoba koje su kao beskućnici prijavljeni na adresi Centra za socijalnu skrb Sisak (dakle, nemaju mogućnost nigdje prijaviti prebivalište) – njih je ukupno 29 osoba. Međutim, prema iskustvenim saznanjima beskućnika u Sisku ima sigurno više. Po ovom statusu osigurana je skrb smještajem u udomiteljsku obitelj (radi se o privremenom smještaju) – za četiri osobe. Točniji, odnosno cjelovitiji podatak koji je broj beskućnika osim navedenog Centar za socijalnu skrb Sisak nema, jer se ne vode takve evidencije. Što se tiče dobi i spola, radi se o muškarcima u dobi između 50-60 godina i stariji od 60 godina života. U evidenciji je jedna žena u dobnoj skupini od 50-60 godina.“
Od Valentine Majstorović, mag.act.soc. iz Stručne cjeline za odrasle osobe Centra za socijalnu skrb Petrinja saznala sam slijedeće:
„Pri ovom Centru trenutno nema evidentiranih beskućnika, odnosno osoba koje nemaju gdje stanovati. Do sada je pri ovom Centru evidentirano četiri osobe u svojstvu beskućnika, od toga jedna ženska osoba i tri muške osobe. Što se tiče dobi, jedna osoba je mlađe životne dobi – 22 godine, a ostale između 50 i 70 godina. Sukladno odredbama Zakona o socijalnoj skrbi, beskućnici pri ovom Centru mogu ostvariti pravo na socijalnu uslugu privremenog smještaja u kriznim situacijama što uglavnom koriste u vidu smještaja u udomiteljske obitelji ili Prihvatilište za beskućnike, jednokratnu naknadu, savjetodavnu pomoć, te sva ostala prava i usluge iz sustava socijalne skrbi za koje ispunjavanju propisane uvjete.“
Od policijskih djelatnika Policijske uprave sisačko-moslavačke saznala sam slijedeće:
„Policija prema beskućnima postupa u suradnji sa Centrom za socijalu skrb. U zadnjih pet godina, Policijska uprava sisačko-moslavačka izdala je 92 osobne iskaznice za osobe koje nemaju prebivalište. Napominjemo da ne vodimo posebne evidencije. Isto tako, za naglasiti je kako na području Policijske uprave sisačko-moslavačke nije bilo značajnih postupanja policije prema beskućnicima.“
Nakon ove male društvene analize – vidimo kakvo je stanje u našem okruženju. Još jednom srdačno zahvaljujem na suradnji policijskoj službenici za odnose s javnošću Policijske uprave Sisačko-moslavačke gospođi Maji Blažević, stručnoj djelatnici Valentini Majstorović iz Centra za socijalnu skrb Petrinja i ravnateljici Centra za socijalnu skrb Sisak gospođi Alenki Ljubešić.
Mario: Sada idemo na vaša iskustva neposrednog kontakta i rada s osobama beskućnicima koja su ostvarena posljednjih nekoliko godina u našem okruženju – podijelite ih s nama.
Daša: Mogu prikazati moje iskustvo rada koje sam predstavila u zajednici prije dvije godine na jednom Okruglom stolu koji je bio posvećen mentalnom zdravlju i beskućnicima. Radilo se je o 11 osoba s kojima sam bila u neposrednom kontaktu i koji su se sami izjasnili kao beskućnici. Radilo se šest muškaraca i pet žena, u dobi do 25 godina bile su dvije osobe, a u dobi od 55 godina i više bilo je devet osoba.
Najčešća mjesta njihova življenja bila su: napušteni objekti poljoprivrednih dobara i/ili industrijskih postrojenja; garaže prijatelja i/ili poznanika; bespravno useljeni ruševni objekti i sigurna kuća.
Kao izvore primanja najčešće su navodili: pomoć iz sustava socijalne skrbi i mirovine – pod ovrhom, a bilo je i osoba bez primanja.
Bila su prisutna i dodatna opterećenja kao što su duševna bolest i ovisnost, nesposobnost za rad, godine života – a kod nekih je bio prisutan i odabrani stil života.
Uočila sam pojačani rizik izloženosti nasilju:
Kod muškaraca – oni su povremeni rad u nadnicama; bavili se provalama i devastacijama; bili su u čestim sukobima s drugima; skloni konzumaciji alkohola; bili su informirani o raznim pravima i mogućnostima; ali često nestrpljivi i/ili pasivni.
Kod žena – učila sam povučenost, strah i nesigurnost; često su bile izložene seksualnim ucjenama; ismijavanje i nazivanje pogrdnim imenima; dio njih je bio sklon provalama i devastacijama; bile su nedovoljno informirane o raznim pravima i mogućnostima.
Mario: I što možemo reći na kraju?
Daša: Možda je broj beskućnika relativno mali, no obzirom da se velik broj ljudi nalazi u riziku siromaštva i socijalne isključenosti, te tako i u riziku od beskućništva, vrlo je važno djelovati preventivno. Osobitu pozornost treba posvetiti osobama starije životne dobi, osobama s invaliditetom i ženama. Puno učinkovitije su mjere koje potiču rad u svim pojavnim oblicima, omogućuju pronalaženje posla bilo koje vrste, odgovarajuće (privremeno i trajno) stambeno zbrinjavanje i sl., a ne samo pasivno primanje novčane pomoći iz sustava socijalne skrbi i drugih izvora koje čovjeka još dodatno pasiviziraju i čine nesposobnim da se aktivno zauzima sam za sebe.
Problematika beskućništva vrlo je složena i potreban je bolja suradnja svih sektora – potrebna je strategija za borbu protiv beskućništva, lokalne socijalne i stambene strategije, koordinacija zdravstvenih i socijalnih institucija sa pružateljima socijalnih usluga na terenu, razvoj dodatnih usluga u manjim gradovima i suosjećajnost – jer mnogi ljudi nisu svojom voljom došli u životnu situaciju beskućništva.
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, srdačan pozdrav.
