Izbornik
psihijatrijskahospitalizacija

I to je život o psihijatrijskoj hospitalizaciji u Hrvatskoj

U našoj današnjoj emisiji „I to je život“ razgovarat ćemo o iskustvima psihijatrijskih hospitalizacija u Hrvatskoj s našom stalnom suradnicom i sugovornicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor, a telefonskim putem u emisiju uključit ćemo i magistru psihologije Martinu Barbiš s Krka koja je radila istraživanje upravo na ovom području i objavila knjigu pod naslovom Psihijatrijske hospitalizacije.

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobra večer i dobror došli u još jednu emisiju “I to je život”. U našoj današnjoj emisiji „I to je život“ razgovarat ćemo o iskustvima psihijatrijskih hospitalizacija u Hrvatskoj s našom stalnom suradnicom i sugovornicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor, a telefonskim putem u emisiju uključit ćemo i magistru psihologije Martinu Barbiš s Krka koja je radila istraživanje upravo na ovom području i objavila knjigu pod naslovom Psihijatrijske hospitalizacije.

Mario: Pojasnimo pojam hospitalizacija.

Daša: Hospitalizacija (prema srednjovj. lat. hospitale: bolnica, ubožnica, od lat. hospitalis: gostoljubiv), smještanje bolesnika u bolnicu. Pritom je potrebna medicinska indikacija (tj. potreba), koja ovisi o vrsti bolesti (dijagnozi), bolesnikovu stanju ili o potrebnom postupku specijalne dijagnostike ili liječenja koje se ne može provesti ambulantno. Ocjenu, odnosno potrebu hospitalizacije određuje mjerodavni liječnik ili bolnički specijalist. Prisilna ili obvezatna hospitalizacija određena je zakonom za neke bolesti ili stanja u kojima bolesnik ugrožava sebe sama ili svoju okolinu (npr. neke duševne i zarazne bolesti).

Mario: U kontekstu psihijatrijskih hospitalizacija, pojasnimo sada kada je hospitalizacija potrebna.

Daša: Većina liječenja odvija se izvan bolnice, obično tijekom bolesnikova boravka kod kuće s obitelji. Međutim, hospitalizacija je ponekad potrebna. Uzmimo jedan primjer kada je hospitalizacija neophodna, a to je psihijatrijska hospitalizacija za osobe sa shizofrenijom koja je preporučljiva kada dođe do epizode akutne bolesti i:

  • bolesnik ne može kontrolirati svoje ponašanje do te mjere da postoji osnovan strah da bi bolesnik mogao biti prijetnja za svoju i tuđu sigurnost (ozbiljna opasnost za ljudsko zdravlje i život)
  • bolesnik ne priznaje da se njegovo stanje pogoršalo, odbija uzimati lijekove i može se razumno pretpostaviti da će se trenutačno stanje bolesnika dodatno pogoršati
  • zbog pogoršanja stanja, bolesnik je prestao sa zadovoljavanjem osnovnih potreba, npr. bolesnik spava vani, ne jede i ne pije

Shizofreni bolesnik također pati od ozbiljne fizičke bolesti ili osjeća takve nuspojave lijekova da neće biti moguće nositi se s njima bez boravka u bolnici.

Međutim, ako bolesnik ne treba hospitalizaciju i rezultati liječenja kod kuće budu zadovoljavajući, bolesniku se može predložiti nekoliko tzv. neizravnih oblika terapije. U to spadaju:

  • boravak u dnevnoj bolnici, npr. od 8 do 15 h, pet dana tjedno, obično u kombinaciji s intenzivnom radnom terapijom
  • terapija kod kuće, pri čemu u bolesnikov dom s vremena na vrijeme navrate liječnik, psiholog, socijalni radnik, radni terapeut ili medicinska sestra, a obitelj bolesnika vrši ulogu terapeutskog zaštitnika bolesnika na dnevnoj osnovi
  • boravak u hostelu, kući ili stanu za bolesnike, obično mlade ljude, u kojoj uče o suradnji i samostalnom životu
  • terapija u kućnom okruženju umjesto u bolnici.

Mario: Pojasnimo pojam parcijalne hospitalizacije u psihijatriji.

Daša: Parcijalna hospitalizacija kao način liječenja psihijatrijskih poremećaja razvijala se tijekom više od 50 godina. Cilj parcijalne hospitalizacije je popuniti prazninu između bolničkog načina liječenja s jedne strane i ambulantnog načina liječenja s druge strane. Kao dio sveukupne psihijatrijske službe parcijalna hospitalizacija pruža više mogućnosti i za bolesnike i za profesionalno osoblje nego ambulantni način liječenja, a također u isto vrijeme prevenira bolničko liječenje.

Udruženje Američkih psihijatara je među prvima definiralo parcijalnu hospitalizaciju kao program liječenja koji uključuje glavne dijagnostičke, medicinske, psihijatrijske i psihosocijalne načine liječenja, dizajnirane za bolesnike s težim duševnim bolestima koji zahtijevaju koordinirani intenzivni, složeni i multidisciplinarni program liječenja koji nije osiguran u ambulantnom načinu liječenja. Parcijalna hospitalizacija je termin koji uključuje dnevnu bolnicu, noćnu bolnicu i programe liječenja vikendom, što zahtijeva integrirani i složeni raspored prepoznatljivih pristupa liječenja.

S obzirom na vrste programa mogu se razlikovati parcijalne hospitalizacije s kratkim vremenom boravka, sa srednjom dužinom boravka i s dugoročnim boravkom. S obzirom na terapijsku orijentaciju parcijalna hospitalizacija može biti orijentirana medicinsko-psihijatrijski, psihoterapijski ili rehabilitacijski. No, parcijalnu hospitalizaciju se mora razlučiti i razlikovati od psihosocijalnih rehabilitacijskih programa (kuće samopomoći, terapijski socijalni klubovi i sl.). U usporedbi s ambulantnim načinom liječenja prednost je parcijalne hospitalizacije u tome jer pruža intenzivniji, diferenciraniji i multidisciplinami pristup liječenju, lakše je dostupna dijagnostika i različita terapijska sredstva. Parcijalna hospitalizacija također pruža strukturiraniju podršku, te mogućnosti učenja s drugim bolesnicima. Moja iskustva rada u dnevnoj bolnici su odlična: ono što s klijentima učimo tijekom dnevnih aktivnosti podrške i osnaživanja, prateći osobna postignuća promjene, te prateći promjene drugih sudionika ovog procesa – omogućuje stjecanje boljeg uvida, pozitivno djeluje na motivaciju, te daje mogućnost da se novi usvojeni obrasci ponašanja i funkcioniranja isprobaju u stvarnom svijetu u kojem klijent živi. Reduciraju se duge često nepotrebne hospitalizacije, a pojedinca i obitelj se osnažuje za aktivan život i aktivno sudjelovanje u svom liječenju i rehabilitaciji – u sadašnjosti i budućnosti.

Mario: A sada u našu emisiju uključujemo i magistru psihologije  Martinu Barbiš. S obzirom da prvi puta sudjelujete u našoj emisiji I to je život Petrinjskog radija, molim vas da nam se ukratko predstavite.

Martina : Pozdrav! Ja sam Martina Barbiš, živim na Krku, no studij psihologije, prilikom kojeg sam i započela istraživanje iskustava psihijatrijske hospitalizacije, završila sam u Zadru.

Mario: Molim vas, pobliže nam objasnite pojmove stigmatizacija, samo-stigmatizacije, te u vezi s tim i važnosti etičkog postupanja stručnjaka i osoblja koji su u neposrednom kontaktu s oboljelom osobom.

Daša: Stigmatizacija se odnosi na gubitak statusa i diskriminaciju izazvanu negativnim stereotipima o ljudima koji su dobili psihijatrijske dijagnoze. Samostigmatizacija se odnosi na to da neki pojedinci internaliziraju te stereotipe smatrajući da vrijede i za njih. Kao rezultat internalizacije, oni imaju sniženo samopoštovanje ili samoefikasnost (smatraju se manje sposobnima).

Etičko postupanja osoblja od izuzetne je važnosti, budući da neke vrste institucionalnih praksi, poput dehumanizirajućih uvjeta, kažnjavanja i ograničavanja autonomije mogu imati dalekosežne posljedice na sliku koju osoba ima o sebi.

Mario : Recite nam nešto više o vašem istraživanju koje ste provodili: kada je provođeno, na kojem području, s kojim ciljem i sl.

Daša: Istraživanje je provedeno 2014. i 2015. godine i u njemu je sudjelovalo 214 osoba koje su imale iskustvo psihijatrijske hospitalizacije u različitim hrvatskim bolnicama. Namjera je bila dobiti uvid u poštivanje etičkih načela od strane osoblja prilikom psihijatrijske hospitalizacije. Također, budući da osobni opisi bolje od statističkih pokazatelja ocrtavaju dinamiku odnosa između osoblja i hospitaliziranih osoba, posebnu sam važnost pridala opisima pozitivnih i negativnih iskustava s osobljem. Sva ta opisana iskustva zajedno možda daju najcjelovitiju sliku o tome kako pojedinci doživljavaju psihijatrijsku hospitalizaciju.

Mario: Za prigodu ove emisije podijelite s nama nekoliko životnih priča pozitivnih iskustava vezani za psihijatrijske hospitalizacije.

Martina : Evo pročitat ću nekoliko životnih priča :

  • Dogodila se edukacija o alkoholizmu, osoblje se trudilo što bolje educirati me i pokazati težinu moga problema, način pristupanja prema meni potaknuo me da s ozbiljnošću pristupim liječenju, to se dogodilo u Vinogradskoj bolnici. Osjećao sam se posramljen, ali i jako motiviran za nastavak liječenja. Posljedice su te da dan danas apstiniram. Hvala svima u Vinogradskoj na odjelu alkoholizma.”
  • Bio sam u teškom depresivnom stanju, primanjem na odjel svo medicinsko osoblje bez izuzetaka primilo me veoma ljubazno, otvoreno, srdačno (…) Prihvatio sam liječenje svjesno, surađivao, angažirao se maksimalno koliko sam mogao, trudio se raditi na sebi i slušati sve savjete stručnog osoblja. Vrlo ohrabrujuće i pozitivno sam se osjećao. Smireno sam se osjećao, i nastavio daljnje vanbolničko liječenje u grupi potpore.”
  • Nakon pokušaja suicida sam sam na svoju ruku otišao kod psihijatrice i izjadao joj se i shvatila me bolje nego li sam i sam sebe shvatio! Rekla mi je ‘Dođi na odjel, na hospitalizaciju, odmaknite se od svega, odmorite… pa ćemo vidjet!’ Pristao sam, za 2 dana sam došao na odjel, i to mi je promijenilo pogled na sve! Spasila mi je brak, život, posao… Spasila me…
  • Dnevna bolnica Jankomir – program na kojem sudjelujem je odličan, osoblje je empatično, stručno – posljedice su da mi je bolje!”
  • Moja ambulantna psihijatrica (ne u bolnici) bila mi je uvijek velika potpora, poštovala moju slobodu i dostojanstvo, pokazivala brigu i zainteresiranost, vjerovala u moje sposobnosti i pomagala mi da se ne osjećam stigmatizirano.”

Mario : Iskustva su različita, pa tako ima i onih koji nisu pohvalni i nikako za preporučiti. Za prigodu ove emisije podijelite s nama nekoliko životnih priča negativnih iskustava vezani za psihijatrijske hospitalizacije.

Martina : Također, evo pročitat ću nekoliko iskustava :

  • Zatvorili su me na zatvoreni odjel i preko mjesec dana me nisu puštali Dali su mi ogromne količine lijekova, a nisu objasnili zašto. Imala sam gomilu nuspojava. Dvadeset od tih mjesec dana psihijatrica nije bila dostupna, ja sam je tražila – ali sestre i tehničari su mi stalno govorili da ne može sad. Nisam znala što se događa, osjećala sam se konfuzno, zapostavljeno, glupo.”
  • “Često bi me žalostilo što bi me ismijavali zato što sam mentalno Ja sam takav rođen i to nisam mogao birati. Ja nisam lud. I ja sam čovjek. Kada bih nešto htio reći s čime nisam zadovoljan – smijali bi mi se.”

Mario: Da li je bilo unutar ovih negativnih iskustava i ponašanja koja su ukazivala na zlostavljačko iskustvo i izravnu povrjedu dostojanstva i ljudskih prava?

Martina : Nažalost ima, evo nekoliko iskustava :

  • U više navrata voditelj odjela me je tražio novac za liječenje. I to ne samo mene, već dosta mojih kolega veterana rata. To je čisti Ako ne daš novce, dobiješ loše papire, maltene kao da si zdrav. Onda ga ponovo moraš ići tražiti i moliti da napiše bolje papire, a to će napravit tek kad dobije novac. Sramota za zdravstvo!!!” (PTSP; Popovača (NGS))
  • Dolaskom na odjel šesticu u PB Popovača, nisam bila ni agresivna samo umorna, vezali su me ne stezuljom nego plahtom, otežano mi je bilo disanje, nisu mi dali terapiju pa sam bila budna cijelu noć, bilo je grozno, bolno, ne daj Bože to nikome. Kako su to mogli ”
  • Muž me dopeljao na psihijatriju, prije toga mi je rekao da me neće pustit unutra samu. Tada su njega izbacili iz prostorije, a mene su dva dečka uhvatila, i oko vrata zavezali krpu da padnem u nesvjest, svukli me golu, i stavili pelenu, legli na krevet i zavezali ruke, pokrili plahtom u prostoriji samu s malim prozorčićem na vratima gdje su me promatrali. Dva puta su mi nudili vode, došli do mene. Tako sam bila do večere. Dali su mi inekcije tako da su me skroz zakočili da mi nisu mogli otvorit usta da jedem, i kako su mi vilicu gurali u usta, rasklimali su mi dva zuba ispred, a iza toga su mi dali infuziju jer su vidjeli da ne mogu ništa jest (…)” (KBC Rijeka)

Mario : Što su sudionici u vašem istraživanju naveli i istaknuli – što bi to moglo u značajnoj mjeri pomoći da se unaprijedi kvaliteta odnosa prema oboljelima, te kvaliteta hospitalizacija uopće.

Martina : Donosimo nekoliko stvari koje su naveli :

  • Negativno je i fiksiranje pacijenata na puno vremena (…)
  • ”(…) Znam da je osoblju teško i da ne stignu sve, ali nisu isti pacijenti koji imaju uznapredovali stupanj demencije i vrlo prisebni pacijenti koji bi trebali imati pravo znati kako ih se i čime liječi.”
  • Da se stvarno sluša pacijente, da ih se smatra sebi ravnopravnima i da ih se poštuje. Da se iskreno s njima priča i da im se ponudi širi izbor opcija pri njihovim odlukama.”
  • Da ide manji broj pacijenata na jednu sestru/liječnika pa da se mogu bolje posvetiti pacijentima. Da je sestra/doktor zadovoljan s plaćom koju dobiva, da postoje neki mehanizmi kontrole toga kako sestra/doktor obavljaju svoj posao (uključujući i povratne informacije od pacijenata) (…)”

Mario: Podijelite s nama zaključke vašeg istraživanja.

Martina : Kao što sam već rekla, etičko postupanja osoblja od izuzetne je važnosti, budući da neke vrste institucionalnih praksi, poput dehumanizirajućih uvjeta, kažnjavanja i ograničavanja autonomije mogu imati dalekosežne posljedice za osobu. Humanistička načela poput POŠTOVANJA, SLUŠANJA, PRUŽANJA EMOCIONALNE PODRŠKE, RAZUMIJEVANJA SITUACIJE U KOJOJ SE OSOBA NALAZI, dijelovi su orijentacije koja umanjuje stigmu te osjećaje srama, poraza, straha i averzije prema terapiji.

Mario : Gdje i kako svi zainteresirani mogu nabaviti vašu knjigu?

Martina : Knjiga se može nabaviti kod zagrebačkog nakladnika ”Izvori”, primjerice online na www.izvori.com. Također, ja mogu poslati knjigu u pdf formatu besplatno putem e-mail adrese barbis.martinaATgmail.com.

Daša: Hvala magistri Martini Barbiš na sudjelovanju u našoj današnjoj emisiji i svim iznimno zanimljivim i korisnim informacijama za sve nas …

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija “I to je život”. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav. “I

Mario Gršić

Mario Gršić

Svoj put na Petrinjskom radiju počinje 2009.godine kada prvotno započinje rad u ovom mediju putem Student servisa, a u stalni radni odnos primljen je 2014.godine. Od tada je osim u radijskom eteru i na novinarskim terenima te uređuje i vodi nekoliko emisija. Direktor Petrinjskog radija postaje 2016.godine.

NAJNOVIJE VIJESTI

X