I to je život o školi kao mogućem izvoru stresa za učenike i nastavnike I to je život o školi kao mogućem izvoru stresa za učenike i nastavnike
U današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija razgovarat ćemo s našom stalnom suradnicom  dr. sc. Dašom Poredoš Lavor o tome da li... I to je život o školi kao mogućem izvoru stresa za učenike i nastavnike

U današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija razgovarat ćemo s našom stalnom suradnicom  dr. sc. Dašom Poredoš Lavor o tome da li i kako škola moguće može biti izvor stresa za učenike i nastavnike.

EMISIJA : I to je život

DATUM : 12.travnja 2019.godine

TEMA : Škola:mogući izvor stresa za učenike i nastavnike

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u još jednu emisiju “I to je život” u kojoj ćemo danas s našom stalnom suradnicom dr.sc.Dašom Poredoš Lavor razgovarati o tome da li i kako škola može biti izvor stresa za učenike i nastavnike. Prije nekoliko mjeseci u medijima se posvećuje znatna pozornost incidentu koji se dogodio u Tehničkoj školi Čakovec. A potom smo svjedočili i drugim događajima u Vukovaru, Zadru i drugdje. Nasilna reakcija prof. Dragičevića na nasilna ponašanja učenika potaknula je lavinu reakcija njegovih kolega nastavnika diljem Hrvatske kao i reakcije niza stručnjaka.

Mario: Za početak pokušajmo definirati što je to stres i povežimo ga nekako s različitim životnim dobima.

Daša: Pojam stresa toliko se ukorijenio u naše živote, da vjerojatno ne postoji osoba koja ga intuitivno ne razumije. Teoretski gledano, stres je psihološki i fiziološki odgovor organizma na situaciju koju procjenjujemo ugrožavajućom. Ona ne mora i realno biti ugrožavajuća, no stvar je u tome da je mi tako procjenjujemo jer smatramo da nemamo dovoljno resursa da se borimo s njom. Tijelo reagira ovisno o tome kako mozak interpretira određenu situaciju, što znači da će na istu neka osoba reagirati stresno, a druga neće. Što je osoba starija i ima više iskustva, znanja i mehanizama suočavanja, to će manja biti reakcija na određenu situaciju. Ono što se odrasloj osobi često čini nevažnim, za dijete može biti jako stresno.

Stres se najčešće veže uz odrasle osobe, odnosno uz probleme na poslu, rastrganost između karijere i obiteljskog života, lošu financijsku situaciju, otkaz, nesuglasice u obitelji, kronične bolesti i slično. No, rijetko se spominje da su djeca i adolescenti također izloženi stresorima. Preopterećenost obvezama, preseljenje, rođenje brata/sestre, loši odnosi u obitelji, razvod ili gubitak roditelja, zlostavljanje… samo su neki od primjera stresnih situacija. Akademski i profesionalni stres djeluju na ljude bez obzira na dob, ali u dječjoj i adolescentnoj populaciji je specifičan i može imati dalekosežne posljedice.

Stanje stresa i kod odraslih i kod djece prepoznaje se na temelju određenih reakcija: emocionalnih (tuga, tjeskoba, panika, promjene raspoloženja, ljutnja), misaonih (samokritičnost, otežana koncentracija, zaboravljivost, nametanje istih misli), tjelesnih (znojenje dlanova, lupanje srca, crvenilo lica, bol u trbuhu, glavobolja…) te ponašajnih (plakanje, lupanje, agresivnost, nekontrolirani ispadi, povlačenje). Za razliku od odraslih, kod djece stres, uz fiziološke i psihološke posljedice, ostavlja trag i na njihov razvoj, te kasniju sposobnost svladavanja stresnih situacija. Pritom je važno kako se dijete nosi sa stresom. Naime, uspješno svladavanje stresa može ojačati dijete na djelovanje budućih stresora, a neuspješno mu dati osjećaj nesposobnosti i bespomoćnosti. Iz toga se može zaključiti da stres ne mora imati negativne posljedice i da blaži stresori čak mogu potaknuti djetetov razvoj, ako se uspješno suoči s njima.

Mario: Koje je vaše mišljenje o događaju u Čakovcu?

Daša: Postupak nastavnika kojeg do mirovine dijelilo samo godina dana – je pokazatelj dubokih problema i manjkavosti u našem obrazovnom sustavu i društvu. Predstavnici svih političkih opcija koje su do sada bile na vlasti u Hrvatskoj jako vole populistički verbalizirati da su djeca naša budućnost, da su potrebe djece najvažnije, da je Hrvatska zemlja znanja i sl. No, u stvarnosti je odnos vlasti prema obrazovnom sustavu u Hrvatskoj iznimno površan i prilično neizainteresiran, te se upravo na ovom sustavu najviše voli štedjeti. Uskraćivati potrebno djeci i nastavnicima daleko je politički bezbolnije i lakše nego li to činiti nekim drugim društvenim skupinama. Stoga nije čudno što je sadašnji obrazovni sustav izvor kontinuiranog stresa i za nastavnike i za učenike.

Mario: Da li je biti učitelj odnosno nastavnik stresno?

Daša: Nastavničko zanimanje je općenito povezano s visokom razinom stresa. Najčešći izvori stresa kod nastavnika su: poučavanje nemotiviranih učenika, neprimjereno ponašanje učenika i održavanje discipline, brze promjene u kurikulumu i organizaciji, vremenski pritisak i preopterećenost administrativnim poslovima, izloženost stalnom procjenjivanju, loši radni uvjeti, osjećaj podcijenjenosti u društvu. Osim navedenog, u Hrvatskoj su nastavnici potplaćeni za svoj rad, u društvu niti približno ne uživaju ugled kakav bi trebali s obzirom na stvarni značaj svog zvanja, a u suočavanju s neprikladnim ponašanjima pojedinih učenika na raspolaganju im stoje pedagoške mjere koje se u praksi pokazuju neučinkovitima.

Nisu kod svakog pojedinog nastavnika prisutni svi izvori stresa, ali stres će nastati onda kada nastavnik procijeni da je ugroženo njegovo dostojanstvo i zdravlje. Kao posljedica izloženosti kroničnom profesionalnom stresu se mogu javiti znakovi emocionalne iscrpljenosti, anksioznosti, depresije, frustriranosti te neprijateljskog ponašanja prema učenicima i kolegama.

Mario: Da li je danas stresno biti učenik?

Daša: Učenicima je najčešće školski neuspjeh glavni izvor stresa, a trajni školski neuspjeh je snažno povezan sa  smetnjama ponašanja i/ili emocionalnim problemima. Sva djece žele u okviru svojih mogućnosti biti uspješna i prihvaćena u svojem školskom okruženju.  Kada se pohvale nastavnika i prihvaćanje i poštovanje vršnjaka – ne mogu zadobiti na temelju školskog postignuća, mogu se javiti osjećaji nezadovoljstva i ljutnje, a narušeno samopouzdanje se može pokušati nadoknaditi na druge načine, između ostalog i neprikladnim ponašanjima prema nastavnicima i/ili vršnjacima. Često se mogu javiti i druga odstupanja kod učenika poput osjećaja dosade na nastavi i nezainteresiranosti za nastavne sadržaje što u kombinaciji s neodgajanjem djeteta ili popustljivim odgojnim postupanjem roditelja bez jasno postavljenih granica u ponašanju može sveukupno rezultirati različitim neadekvatnim i nasilnim ponašanjima poput primjerice gađanja profesora kredom.

Mario: Kako učenici reagiraju na stres?

Daša: Dok jedni učenici moguće manifestiraju smetnje u ponašanju, drugi mogu reagirati na školski neuspjeh nesigurnošću, strahom od škole, povlačenjem u sebe, potištenošću, bezvoljnošću  odnosno razviti ozbiljne emocionalne probleme.

Stresu su izloženi i učenici koji su uspješni u školi. Stresori poput zastarjelih metoda poučavanja,  preobilnog gradiva čije usvajanje ne ostavlja dovoljno vremena za druge, jednako važne, dječje i mladenačke aktivnosti, poteškoća u komunikaciji s nastavnicima i vršnjacima  i sl. mogu i kod uspješnih učenika rezultirati različitim psihološkim problemima.

Mario: Imaju li učenici potrebu za pomoć stručnjaka kako bi sve to lakše preživjeli?

Daša: Svi učenici bez obzira na vrstu problema koji imaju trebaju i zavrjeđuju našu stručnu pomoć i podršku. Stručnu pomoć trebaju i njihovi roditelji kao i nastavnici koji rade iznimno stresan posao i koje disciplinski problemi učenika emocionalno iscrpljuju, frustriraju i potkopavaju njihov rad s drugim učenicima u razredu. Učenici i nastavnici u Hrvatskoj stručnu pomoć u javnom sustavu mogu potražiti u stručnim službama svojih škola, te u različitim zdravstvenim institucijama. Međutim, nemaju sve škole zaposlene psihologe ili druge stručnjake, a postojeće stručne službe su uglavnom pot-kapacitirane i preopterećene administrativnim poslovima. U okviru zdravstvenog sustava se zadnjih desetak godina provode određeni programi usmjereni na prevenciju ovisnosti i mentalnog zdravlja učenika osnovnih i srednjih škola pri zavodima za javno zdravstvo, ali samo parcijalno i također uz  nedovoljan broj stručnjaka.

Mario: Što bi društvo trebalo učiniti, kakvu poruku poslati kada dođe do nasilja u školama?

Daša: Javna osuda svakog oblika nasilja i inicijative poput aktualne inicijative da se napad na nastavnika tretira kao napad na službenu osobu su dobrodošle i nužne, ali nikako nisu dovoljne.

Postojećim problemima koje je incident u Čakovcu učinio ponovo vidljivima trebalo bi napokon pristupiti sustavno i stručno, te tako školu učiniti sigurnim i zdravim mjestom za rad. Posebice bi bilo važno razvijati i kontinuirano provoditi različite preventivne programe usmjerene na zaštitu i unaprjeđenje mentalnog zdravlja djece, mladih, njihovih roditelja i nastavnika. Briga o mentalnom zdravlju sudionika obrazovnog procesa bi trebala postati prioritet s obzirom na to da je mentalno zdravlje preduvjet zdravog socijalnog i ekonomskog razvoja svakog društva.

Vjerujemo da se neće trebati dogoditi još incidenata poput ovog u Čakovcu kako bi kreatori javnih politika shvatili da je svako sustavno ulaganje u djecu, njihove roditelje i nastavnike dugoročno nebrojeno puta isplativije od ulaganja u vozni park i slične “pothvate”.

Mario: Možemo li dati pokoji savjet roditeljima kako da ublaže ili preveniraju stres u djece?

Daša: Iako djeca u pojedinim fazama razvoja mogu imati slične reakcije na uznemirujući događaj, valja imati na umu da su međusobno jako različita. No, posljedice stresa kod sve djece mogu ublažiti dobar odnos u obitelji s jednim ili oba roditelja, dobar uspjeh u školi i održavanja veze s vršnjacima. Razvijanje dobrih odnosa s drugima generalno štiti od stresnih situacija.

Prilikom suočavanja sa stresom, važno je da roditelji podrže svoje dijete. Najbolja podrška su roditelji koji slušaju i čuju dijete, s kojima može razgovarati i koji mu pomažu u razmišljanju i traženju rješenja. Pričanje priča o suočavanju sa stresom, razgovori o tome što se sve može učiniti u teškoj situaciji, kao i davanje do znanja djetetu da je normalno griješiti i da nam pogreške omogućuju da nešto naučimo, pomažu djetetu u razvijanju strategija suočavanja sa stresom. Iako je dobro da su roditelji pozitivni i da pomažu djetetu da na situaciju gleda iz pozitivnog kuta, reakcije poput: “Nemoj biti ljut/tužan/uplašen”, djetetu ne pomažu jer mu zabranjuju da osjeća neugodne emocije. Treba postupiti upravo suprotno. Dajte mu do znanja da je u redu biti ljut, uplašen, usamljen, neka priča o svojim osjećajima – oni ne bi trebali biti tabu, ma koliko neugodni bili.

Smanjenju stresa pridonose i različite aktivnosti koje uključuju fizičko kretanje, ne natjecateljske aktivnosti koje djecu ne dovode u stanje stresne usporedbe s drugom djecom, prostorno i vremenski predvidljive aktivnosti, te one koje su djetetu ugodne (to može biti i neki interes ili hobi).

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme. Do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.

Komentari

Mario Gršić

Svoj put na Petrinjskom radiju počinje 2009.godine kada prvotno započinje rad u ovom mediju putem Student servisa, a u stalni radni odnos primljen je 2014.godine. Od tada je osim u radijskom eteru i na novinarskim terenima te uređuje i vodi nekoliko emisija. Direktor Petrinjskog radija postaje 2016.godine.