I to je život o Svjetskom danu bolesnika I to je život o Svjetskom danu bolesnika
Svjetski dan bolesnika obilježava se 11.veljače u cijelome svijetu. Tim povodom u našoj večerašnjoj emisiji „I to je život“ razgovaramo o životu s činjenicom... I to je život o Svjetskom danu bolesnika

Svjetski dan bolesnika obilježava se 11.veljače u cijelome svijetu. Tim povodom u našoj večerašnjoj emisiji „I to je život“ razgovaramo o životu s činjenicom da smo oboljeli na bilo koji način. Naša današnja gošća je doc.dr.sc.Aleksandra Mindoljević Drakulić, poznata psihologinja i psihoterapeutkinja, s kojom ćemo razgovarati o životu sa zloćudnom bolesti.

EMISIJA : I to je život

DATUM : 8.veljače 2019.godine

TEMA : Svjetski dan bolesnika

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u još jednu emisiju „I to je život“. Svjetski dan bolesnika obilježava se 11.veljače u cijelome svijetu. Tim povodom u našoj današnjoj emisiji „I to je život“ razgovaramo o životu s činjenicom da smo oboljeli na bilo koji način. Nešto malo kasnije u emisiju ćemo uključiti i našu današnju posebnu gošću, doc.dr.sc.Aleksandru Mindoljević Drakulić, poznatu psihologiju i psihoterapeutkinju, s kojom ćemo razgovarati o životu sa zloćudnom bolesti.

Mario: Pojasnite nam kako je došlo do obilježavanja svjetskog dana bolesnika?

Daša: Ovaj svjetski dan utemeljio je papa Ivan Pavao II. posebnim pismom datiranim 13. svibnja 1992. i naslovljenim na kardinala Fiorenza Angelinija, predstojnika Papinskog vijeća za pastoral zdravstvenih djelatnika, a kao cilj toga Dana naznačena je želja da se društvo senzibilizira za potrebe bolesnika, te da im se osigura bolja zdravstvena skrb. Kao datum obilježavanja Svjetskog dana bolesnika izabran je 11. veljače, kad se u Katoličkoj Crkvi slavi spomendan Blažene Djevice Marije Lurdske, budući da je marijansko svetište u Lourdesu, poznato po brojnim čudesnim ozdravljenjima, postalo velikim okupljalištem bolesnika koji se ondje dolaze moliti.

Mario: Suvremeni čovjek može oboljeti iznenadno i na razne načine. Bolest više nije rezervirana samo za osoba starije životne dobi. Što nam je činiti kad saznamo da je član naše obitelji obolio od duševne bolesti?

Daša: Teško je živjeti sa osobom koja ima duševnih poteškoća, jer mnogi ljudi ne shvaćaju da je doista posrijedi bolest. Za članove obitelji važno je znati da bolesniku ne mogu pomoći ako krive njega ili sebe za njegovu bolest. Umjesto toga preporučljivo je što više saznati o bolesti i kako se ona liječi, jer to će pomoći oboljelom i cijeloj obitelji da se osjeća bolje i da im život bude kvalitetniji. Dobar početak za to jest čitanje dostupne literature i razgovori sa stručnjacima s područja mentalnog zdravlja. Teret duševne bolesti težak je svakome, ne samo oboljelom. Osjećaj krivnje, odbijanje, bijes, potresenost mogu vas spopasti bilo kada. Bitno je uhvatiti se u koštac s osjećajima odmah, a ne pokušati ih skriti, potisnuti. To je posve normalna pojava pri napetosti koju cijela obitelj proživljava. Nemojte oklijevati, ako treba zatražite stručnu pomoć. Ne morate kroz sve to prolaziti sami.

Mario: Što treba učiniti kako bi se pomoglo oboljelom?

Daša: Prirodno je da se u početku svi skupa osjećaju zbunjeno i nespretno, ali uvijek je važno staviti se u poziciju oboljelog. Kako biste vi željeli da se drugi odnose prema vama? Ponašajte se i razgovarajte onako kako biste to i inače činili, i nemojte se bojati da ćete pogriješiti.

Ako ste s bolesnikom bili jako bliski prije pojave bolesti, nemojte se bojati i dalje biti s oboljelim takvi. Ako je obitelj ranije bila suzdržana, ne valja odjednom „zasipati i opteretiti“ oboljelog navalom osjećaja i brige. To bi ga moglo zbuniti i moglo bi mu biti neugodno. Budite samo ono što jeste i tako ćete oboljelom najbolje pomoći da ponovno osjeti sebe.

Mario: U svim obiteljima, pa tako i u obiteljima koje imaju oboljelog člana događaju se nesporazumi – kako rješavati nesporazume?

Daša: Nesporazumi se događaju u svim obiteljima. Suočenje s nesuglasicama, strpljivo i s razumijevanjem, pomoći će u pronalaženju rješenja prije nego li problemi izmaknu kontroli. Duševna bolest u obitelji dodatni je stres, pa je potreban i dodatni napor da se napetost umanji. Jedanput tjedno valjalo bi da se zajedno sastanu svi članovi obitelji  i da svatko kaže što ga muči. Zajedničkim snagama važno je pokušati uvidjeti gdje nastaju problemi i načinite popis mogućih rješenja. Radeći zajedno, lakše  će se rješavati probleme, a tako se i potiče i održava bliskost.

Mario: Kod mnogih oboljelih pojedinaca, a i njihovih obitelji može se javiti problem izolacije  – što tada učiniti?

Daša: Nakon što se ustanovi da su oboljeli, “novi” bolesnici, a i njihove obitelji, osjećaju potrebu za osamljivanjem. Neugodno im je zbog bolesti i strah ih je što će reći prijatelji i rođaci. Činjenica je, međutim, kako se stigma duševnih bolesti brzo smanjuje u odgovarajućem okružju. Živimo u vremenu u kojem se o toj temi govori sve više, jer su duševne bolesti sve više prisutne. Za oboljelog je važno ostati u dodiru s vanjskim svijetom. Važno je ohrabriti cijelu obitelj za nastavak svih društvenih aktivnosti. Potrebno je beskrajno strpljenje i razumijevanje. Važno je nastojati zadržati međusobno topao emocionalni odnos s oboljelim.

Mario : U nastavku naše emisiju telefonskim putem uključujemo našu večerašnju gošću doc.dr.sc.Aleksandru Mindoljević Drakulić, poznatu psihologiju i psihoterapeutkinju. Mindoljević Drakulić, izuzetna nam je čast i zadovoljstvo što ste izdvojili dio vašeg vremena za sudjelovanje u emisiji „I to je život“. Imamo čast po prvi puta razgovarati s vama, pa vas pozivamo da se pobliže predstavite našim slušateljima, onako profesionalno i osobno.

Aleksandra : Hvala vam lijepo na vašem pozivu i pozdravila bih vaše slušatelje ponajprije. Ja sam klinička psihologinja, radim sa studentima, trenutačno na Filozofskom fakultetu predajem jedan predmet koji se zove Psihologija odgoja i obrazovanja i to predajem petim godinama svih studentskim smjerova, onim godinama koji žele jednoga dana biti nastavnici u svome poslu, a prije toga sam radila kao školski psiholog i jedno devet godina sam radila u  Klinici za psihološku medicinu, a to je jedna klinika u sklopu KBC-a Rebro. To je nešto najosnovnije što bi slušatelji trebali znati o meni.

Daša: Kako pojava zloćudne bolesti utječe na obitelj?

Aleksandra : To je jedno vrlo teško pitanje i ljudi se jako boje toga i nalaze se u jednom stanju pretjeranog šoka kada se takvo nešto dogodi. Svi mi mislimo na neki način da se to nama neće dogoditi, da ćemo biti izuzeti od takvih situacija životnih, međutim nikada se ne zna. Ljudi su često puta u stanju emotivnog šoka i brojne emotivne teškoće koje ih prati, primjerice zbunjenost, tuga, bijes, i u konačnici jedan silan strah. Strah je nešto što nas motivira na kojekakve glupe radnje i zato sam napisala knjigu „Živjeti sa zloćudnom bolešću“ koja zapravo pokušava na neki način usmjeriti mlade ljude kako da se nose sa bolešću svojih roditelja.

Mario: Autorica ste knjige Živjeti sa zloćudnom bolešću – kreativni kurikul za roditelje, učenike i nastavnike. Recite nam nešto o sadržaju knjige i koja je poruka njezinog sadržaja.

Aleksandra : Pa zapravo smisao je bio da pokušam pronaći nekakav put, nekakav način kako osmisliti neke zgodne radionice ili u krajnjoj liniji barem razgovore sa mladim ljudima, osnovnoškolcima i srednjoškolcima koji muku muče sa jednom takvom strašnom traumom, a to je bolest njihovih bližnjih, njihovih roditelja. Ja sam naime kao školski psiholog imala jednu davnu situaciju koju uvijek pričam svojim studentima, a riječ je o tome da je jednoj djevojčici prije puno godina bila umrla majka i ja kao školski psiholog se u tome trenutku zaista nisam mogla nositi sa tom situacijom. To je meni bio veliki problem i ja sam izbjegavala tu djevojčicu i tu učiteljicu koja joj je držala sate te sam čekala da vrijeme prođe i da djevojčica sama stane na svoje noge jer su očito moje kolege učitelji razmišljali o tome da ja kao psiholog ću ja znati pomoći na pravi način, no ja sam bila u potpunosti neupućena u jednu takvu problematiku koja je u određenoj mjeri tabu u našem društvu, a pogotovo u školskom okružju i zato sam napisala jednu takvu knjigu.

Daša: Recite nam nešto više o važnosti socijalnog okružja, odnosno bitne uloge škole za razvoj i emocionalnu stabilnost tugujuće djece.

Aleksandra : Pa upravo sada sam u toj knjizi i pisala o tome. Pisala sam o tome da se o smrti i o umiranju u školama uopće ne razgovara, o jednoj temi koja bi trebala biti puka životna činjenica, a ne neka mračna tima koja je puna neke mistike i nekakvih situacija o kojima čak ne želimo niti razgovarati. Bila sam na neki način upućena na jednog poznatog psihologa koji se zove John Holand koji u svojoj knjizi iz 2016.godine upravo piše o konkretnim kurikulima, konkretnim planovima pomoći za tugujuću djecu koje je on kao psiholog pronašao, i naveo je da u australskim školama 95 posto škola ima plan za tugujuću djecu. Meni je to bio fenomenalan uvid gdje nisam očekivala da će takvo nešto postojati. Svako tugujuće dijete je individua za sebe i svako ima svoju specifičnu priču. Mi ne možemo očekivati da ćemo moći konkretan, specifična plan napraviti za svakoga pojedinačno. Ipak se u svijetu rabe takvi planovi, pa sam i ja na taj način pokušala osmisliti jednu takvu knjižicu gdje se može barem djelomično vidjeti kako djeca mogu prevladati takve teškoće.

Daša: Prema vašim iskustvima koliko se u školama s djecom i mladima razgovara o temama kao što bolest, gubitak, smrt, tugovanje? Da li su ove životne činjenice i dalje pretežno u području tabu tema ili ima napretka? Što škole mogu učiniti da se situacija poboljša i o ovim temama više razgovara?

Aleksandra : Pa ja smatram da nažalost u školama vlada jedna stanovita emocionalna udaljenost od te teme jer je ljudima, stručnjacima koji rade u školama, profesorima, nastavnici i učiteljima dosta teško govoriti o tome. Svi ćemo lako govoriti o tome kako nastaje živo, a kako zamire život to je jedna tema o kojoj se nerado govori. Često puta smo mi sudionici toga da koristimo sami različite recimo tehničke termine kada govorimo o smrti, koristimo eufemizme, neke umanjenice. Ne kažem da je netko umro, nego da je netko otišao. Od samo takvih situacija možemo vidjeti da nismo spremni često puta govoriti o tome. Nije bitno čak tko razgovara s djetetom, bitno je da to bude samo jedna empatična osoba, makar i kuharica, domar, neka dobrohotna čistačica, ne mora biti niti profesor, koji bi mogao reći nekakvu utješnu riječ takvoj jednoj osobi koja pati od fenomena tugovanja.

Daša: Što bi poručili roditeljima, kako se ponašati u situacijama kada se u obitelji pojavi bolest, kako o tome u dovoljno dobroj mjeri informirati djecu i mlade?

Aleksandra : Mislim da je važno ne zatvarati oči pred stvarnošću i mislim da je važno da roditelji otvoreno odmah govore sa svojom djecom o stvarima koji ih muče, da ih baš ipak ne zasljepljuju sa time da kontinuirano stalno pričaju o tome, ali ovisno o njihovoj dobi, da im nude neke informacije kojim će oni moći shvatiti i koji će im dati neku pravu sliku situacije kakva je. Nekada se dogodi da ni sami roditelji ne znaju pravo stanje stvari, ne znaju odgovoriti na sva dječja pitanja. Djeca imaju jako puno pitanja, i mislim da je važno stvoriti klimu u roditeljskom domu, da su pitanja dobro došla. Jer kada stvorimo takvu klimu, kada znamo da su pitanja dobro došla, ja mogu pitati što god bilo, meni će se odgovoriti. Tako da mi se čini da je to neki prvi korak prema razbijanju takvih tabua, a onda kasnije dolazi i emocionalni ton koji mora biti prilagođen takvoj temi. Takvo nešto ne možemo govoriti hladno i udaljeno, moramo dijete zagrliti.

Mario: Gdje i kako naši slušatelji mogu nabaviti vašu autorsku knjigu Živjeti sa zloćudnom bolešću – kreativni kurikul za roditelje, učenike i nastavnike.

Aleksandra : Pa ova knjiga ima, zapravo je napravljena u PDF-u i može se besplatno skinuti sa nekakvih Internet stranica koje su vezane za različite udruge koje se bore protiv raka. Točno ne znam koje su to udruge, ali vjerujem da ljudi koji će malo duže surfati internetom moći to pronaći, a Zagrepčani to mogu pronaći u gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu. Postoje tri takva primjerka koji se mogu posuditi besplatno.

Mario : I dr.Poredoš Lavor, što još možemo reći na samom kraju.

Daša: Međusobno povjerenje, razumijevanje, tolerancija i ljubav, ono je što najviše pomaže.

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija „I to je život“, ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme. Srdačan pozdrav.

Komentari

Mario Gršić

Svoj put na Petrinjskom radiju počinje 2009.godine kada prvotno započinje rad u ovom mediju putem Student servisa, a u stalni radni odnos primljen je 2014.godine. Od tada je osim u radijskom eteru i na novinarskim terenima te uređuje i vodi nekoliko emisija. Direktor Petrinjskog radija postaje 2016.godine.