Intervju: Kako su prvi napad na Petrinju u rujnu 1991. doživjeli najmlađi hrvatski branitelji? Intervju: Kako su prvi napad na Petrinju u rujnu 1991. doživjeli najmlađi hrvatski branitelji?
PETRINJA – Danas se Petrinja sjeća prvog otvorenog napada na grad u Domovinskom ratu u rujnu 1991. godine. A prije nešto manje od mjesec... Intervju: Kako su prvi napad na Petrinju u rujnu 1991. doživjeli najmlađi hrvatski branitelji?

PETRINJA – Danas se Petrinja sjeća prvog otvorenog napada na grad u Domovinskom ratu u rujnu 1991. godine. A prije nešto manje od mjesec dana, u subotu 4.kolovoza 2018. održano je otkrivanje spomen ploče na dvorani Srednje škole Petrinja u spomen na prvo postrojavanje Zbora narodne garde 1991.

Među brojnim dragovoljcima Domovinskog rata tih predratnih mjeseci, punih neizvjesnosti i strepnje oko toga što će biti s mladom Hrvatskom i tada još slobodnom Petrinjom, bili su 16 i pol godišnji Želimir Jakopović i 17 i pol godišnji Mirko Bobinac, kao najmlađi sudionici obrane tek rođene samostalne države Hrvatske.

U Hrvatskoj su već dobrano počeli nemiri i oružani incidenti dok je u Petrinji  oružani sukob u srpnju već odnio prvu žrtvu Josipu Kožić nedaleko njezine obiteljske kuće u Donjoj Budičini.

Domovina se branila srcem. Znaju to dobro svi branitelji kojima je svaki novi dan te 1991. nosio nove neizvjesnosti i opasnosti. Želimir i Mirko su nam otkrili o čemu su tih dana razmišljali i kako je to vrijeme izgledalo iz njihove perspektive.

Prije nešto manje od mjesec dana održano je postavljanje ploče u spomen na prvo postrojavanje ZNG-a u Petrinji 5.08.1991. Kako si se osjećao tada, kako si razmišljao kada si odlučio pristupiti obrani Hrvatske. Što te ponukalo da se javiš?

Želimir Jakopović:

„Bio sam prisiljen priključiti se obrani Petrinje i cijele Hrvatske. Školovao sam se tada za mesara, bio sam maltretiran, tukli su me, stavljali mi na nos četničku zastavu, vrijeđali me, čak prijetili smrću. Kada sam došao tu u zapovjedništvo 1.rujna 1991. tu kod Duke Drndelića, on mi je rekao da sam premlad i da ne mogu ići. Kad sam mu objasnio situaciju, rekao mi je: ‘Odi s dečkima u školu, bit ćeš s njima na straži, sudjelovat ćeš u obrani suvereniteta.’, to je bio prvi korak.“

Mirko Bobinac:

„Kupamo se na Petrinjčici i vidimo policija dolazi na most Petrinjčice. Inače sam iz Majdanaca i tamo kod Stare bolnice imamo kuću. Ne znamo mi što se dešava, ne znamo sve, ali znamo dosta. To su bile naše noćne straže, držali smo ih u lipnju i srpnju. Bez uniforme, bez oružja, bili smo s policajcima. U srpnju smo obukli prve uniforme koje su došle u dvoranu i tu smo onda počeli držati straže i dobili smo nešto malo naoružanja. Išli smo i u Zagreb po naoružanje. To je bio sami početak.

Onda smo otišli u Pecki. U Peckom je trebala biti smjena i bila je. Otišli smo navečer. Tamo smo došli u sami sumrak. Tko je iz čega znao pucati, tako smo uzimali oružje i zauzimali položaje od specijalne policije iz Rijeke, Pule i tako. Tamo sam osobno bio dva tjedna. Bilo je ljudi koji to nisu mogli izdržati, bilo je strašno.  Po noći ne spavaš bojiš se, bilo je baš strašno. Pucao sam tada prvi put u životu iz automatske puške. To je bila katastrofa, grozno. Onda je počeo prvi napad. Mi smo se spustili, nama je došla smjena, došli su drugi ljudi koji su mobilizirani iz Zbora narodne garde. Mi smo se spustili u grad da malo dođemo k sebi, da se okupamo. Onda smo branili Kučerinu ulicu, glavni trg. Po noći smo spavali u bivšem disku. Nismo dali četnicima da izađu van iz vojarne. Napadali smo iz Kodrićevog gdje se nekada prodavao plin. Tu mi je Štefanić, koji je tada bio zapovjednik u policiji, spasio život. Tu smo bili ušli unutra i bila je katastrofa. Borili smo se zajedno sa specijalnom policijom iz Siska Vukovima. To je bio prvi napad.“

Da li si tada tih prvih mjeseci vjerovao da će se situacija smiriti i da neće doći do rata?

Želimir Jakopović:

„Nisam nikada o tome razmišljao da će se to smiriti ili da će se izbjeći. To znam zato jer sam s njima sam dosta vremena proveo u školi. Bilo ih je više nego nas Hrvata tako da znam njihov karakter i mentalitet tako da nisam vjerovao da će se to ikada smiriti nego samo s oružjem.“

Mirko Bobinac:

„Slično razmišljam kao i Željko. Nećeš vjerovati, tu držimo stražu, čuvamo restoran, čuvamo banku, čuvamo hitnu, oni dolaze, prolaze i pljuju po nama da smo mi ustaše, da smo ovakvi-onakvi. To nije bilo normalno. To je bio užas te 1991. godine. Vraćaju se s Kupališta, s Kupe i pljuju po nama, a ti ne smiješ ništa. Došao nam je tako jednom u restoran neki kapetan s Pinzgauerom. Sva sreća je da sam imao motorolu, pa su dečki došli iz dvorane da nam pomognu. Oni su nas  vrijeđali i pljuvali, a bila je naredba da ne smiješ koristiti pušku.“

Možete li nam opisati kako su izgledali prvi napadi, kako je izgledao pad Petrinje?

Mirko Bobinac:

„Bio sam u Kučerinoj ulici i na Trgu. Držali smo sami centar grada. Spašavali smo se kroz prostorije Radio Petrinje, pa prema vrtiću i Gajevoj. Ostali smo u gradu, a nismo mogli van. Sa mnom su bili Goran Brebrić i Hrvoje Sekulić. Bili smo toliko izmoreni da smo zaspali na nekim daskama u podrumu. Prošla je čak i noć. Probudili smo se i pitali se gdje su naši drugi dečki. Međutim, kad smo shvatili da smo ostali u Petrinji, zaspali na tim daskama, a naših nema….

Onda smo polako ujutro išli 4. ili 5.rujna.Vratili smo se tada u Kučerinu da vidimo jel ima netko od naših. Pričam sve što se događalo u centru grada jer sam tu bio do kraja. Čuo sam preko Motorole svašta da su pobijeni neki susjedi. Izašao sam na kupski most. Izašao sam među zadnjima. To je bio 21.ili 22.rujna.

Mogu još samo napomenuti da smo bili zarobljeni preko puta parkinga gdje Matić ima birtiju.

Tu su nas stjerali u jednu kuću. Izašli su van iz vojarne s jednim oklopnjakom i nismo se uspjeli prebaciti dolje prema disku. Tu smo nas pet ostali zarobljeni, ja, Hrvoje Sekulić i dvojica iz Vukova. Da nije bilo Stjepana Culovića mi se ne bi izvukli. Zvali smo preko Motorole, vikali, vikali. To su meci prštali, žbuka se odlamala dolje, padala su rasvjetna tijela, žice. On je došao u pomoć s Vladom Dumbovićem i još dvojicom, pucali su tromblone pa se oklopnjak samo malo povukao u vojarnu i  mogli smo pretrčati. Inače bi došli i rekli su da će nas poklati žive. Ostali smo tamo na okvir – dva s municijom. Sekulić veli: ‘Ja imam jednu bombu, neću si pucati sam.’

Dođe ti….Mi se branimo…

Seki kad je razbio ogledalo, mi uzmemo komadiće i gledamo, što ih ima, Bože dragi iza oklopnjaka. S jedne strane pedeset, tamo ih ima. Mi gledamo, sve su bliže, a mi ne možemo pretrčati. A znaš na Trgu gdje su na onom zidu reklame, Uzor, Gavrilović i ono. To je zid visok petnaestak metara. Ako ti skočiš odozgora, polomit ćemo se. E, tu smo bili zarobljeni. Ostali smo tu za drugi napad. I tu smo se izvukli zahvaljujući Stjepanu Culoviću, on nam je svima spasio život. On je došao s dečkima i pucali su tromblone, zolju, dvije, digli su jednu plinsku bocu gdje su bili ježevi. Tu su se oni malo povukli, a mi smo brže pretrčali iz te kuće preko ceste.“

 Želimir Jakopović:

 „Prvi dani, prije samih sukoba, su bili puni meni važnih događaja koje pamtim. Na zadnje Lovrenčevo u Petrinji 1991. sam kupio Hrvatsku zastavu. Onda smo Mato Brodarac i ja kao derani išli često na Kupu. Odemo tako na Kupu i kupamo se, a njegov pokojni tata Zlatko Brodarac je bio gore na mostu na straži. Čuvali su stražu kod onog bunkera i onda smo mi znali odletiti gore. I on pita: ‘Dečki tko ima hrvatsku zastavu da ju postavimo na most?’

Reko, strikane, imam ja, odletit ću ja kući. Šta ono, bio sam mlad. Odletio ja kući   po zastavu. Sad, neće ići nitko gore postavljati, nego ja i jedan dečko Ljubo smo ga zvali, bio je nizak, on veli: ‘Idem ja gore s njime.’ Tako smo se mi popeli gore nasred luka i objesili zastavu koja je na mostu ostala i srušena je s mostom. I onda sam kasnije znao reći, da ne ću kupiti hrvatsku zastavu dok mi je država ne da.

Prvi napad je bio katastrofalan. Zaglavio sam dolje u Gavrilovićevom restoranu s mojim bratićem Mariom Vlašićem i nekolicinom gardista, skoro su nas potukli kad su ušli u prvi dio restorana. Mi smo imali nešto malo oružja, jednu bokericu i sedam patroni, imali smo jednu ili dvije bombe. S nama su bili civili i djeca. Upali su u prvi dio restorana. Vikali su: ‘Majku vam ustašku, izlazite van, poklat ćemo vas. Prika je rekao: ‘Dečki, ja im živ ne idem u ruke. Imam dvije bombe. Ako treba jednu ćemo bacit na njih, drugu ćemo ostaviti za nas. Da li se slažete? Svi smo rekli: ‘Slažemo se.’ Izašli smo na onaj hodnik i čekali ako uđu da napravimo suicid, da se raznesemo. Prijetili su nam da će nas poklati i ne možeš zamisliti što bi nam radili da su nas žive pohvatali. I tako su nas tri sata držali u okruženju sve dok se nisu povukli navečer oko 19 ili 20 sati. Onda smo se vratili. Otišao sam dolje u Radićevu kod Toljana i bio do 3 ili 4 sati ujutro nakon čega sam otišao kući spavati jer nisam mogao izdržati. Drugi dan sam otišao na Pigik s pokojnim Ivom Mažićem. Gore smo bili od popodne pa sam otišao za Žažinu gdje sam pristupio dečkima iz Odre gdje smo čuvali vojarnu, raketnu bazu. To je trajalo mjesec dana nakon čega sam u listopadu otišao u Petrovac čuvati zapovjedništvo, Zlatka Iskrića i komandu. Za pad Petrinje više nisam bio ovdje , bio sam u Žažini, čuvali smo vojarnu.“

Kakva je za tebe bila ‘Oluja’?

Želimir Jakopović:

 „Oluja je za mene počela četiri dana prije službenog početka. Išli smo gore na Velebit gdje smo čekali zapovijed da se krene. Krenuli smo u pet sati ujutro na lokaciji ‘Mali Alan’. Za četiri sata smo došli do prve linije na vrh jedne stijene i tu smo ih probili. Spustili smo se na cestu između Malog Alana i sv.Roka. U podne nas je iznenadila jedna njihova grupa od osam ili devet njih. Ubili su nam našeg prijatelja Ivu Križanca zvanog Didu i ranili nam zapovjednika. Tu je bila najveća tarapana. Toliko se nismo tukli ni na samoj prvoj liniji kad smo probijali koliko je tu dolje bilo.

To je bilo prvi dan. Već drugi dan je bilo samo hodanje jer više nismo nailazili na njihove otpore. Drugi dan ‘Oluje’ navečer sam kolabirao. Nisam više imao snage. Dehidrirao sam. Bio sam žedan i gladan. Odvezli su me u oslobođeni Gračac u bolnicu. Tu sam završio s borbenim djelovanjima u ‘Oluji’. Cijeli treći dan sam bio u bolnici na infuziji pa su nas vratili za Sisak. Ostali dečki iz postrojbe su se vratili nakon tri-četiri dana za nama. Poslije toga smo imali akcije čišćenja oko Knina i Gračaca. Čak smo ovdje imali akciju ‘Nauk’ se zvala. U listopadu, studenom i prosincu sam bio na terenu kod Kladuše u selu Kuplenski prije Maljevca. Štitili smo naše granice. Nakon toga sam se skinuo.“

Mirko Bobinac:

„Krenuli smo, mi jedan dio Petrinjaca, s Konjske glave, ali u grad nismo ušli 5.kolovoza, već 6.kolovoza. Došli smo do Petrinjčice 6.kolovoza i dobili smo zapovijed da ne smijemo ići preko Petrinjčice zato što je Druga gardijska brigada ušla u centar grada preko Mošćenice. Nakon toga, već drugi dan, 7.kolovoza smo mi krenuli za njima. Došli smo skroz do Dvora.

Sama ‘Oluja’ je bila katastrofa. Osobno sam čekao na Konjskoj glavi. Ljudi su padali kao muhe. Zapalili su naš bunker, bila je katastrofa. Čekao sam, kada sam ja na redu, koliko je to bilo. Čovjek stoji kraj mene i padne, ovaj drugi dobije metak, ovaj geler. Ti si ne možeš pomoći koliko je to granata padalo, što metaka, što granata. Tu smo imali katastrofu. Povukli smo se nekih sto-dvije stotine metara. Onda su i avioni raketirali tu njihovu liniju što bliže našoj liniji da ih smažu. To je bio užas. To je bio taj početak, kao 1991.

I onda poslije kako je završila ‘Oluja’ bio sam na akciji Una 1995.Hrvatska Kostajnica. Tu smo se dragovoljno javili i izdržali smo i to. Jako je puno ljudi nastradalo na Uni. Vratili smo se na prvu liniju prema Bosni i Hercegovini. Skinuo sam se u prosincu 1995. Više nisam mogao izdržati. Mislim da je bilo pošteno i a sam se dosta dao u sve to od 1991. do 1995.“

 Prošlo je puno godina, dvadeset i tri godine od same Oluje. Kako danas gledaš na sve to što se događalo u Hrvatskoj? Branitelji su krenuli sa željom da se obrani narod i država. Jesi li danas zadovoljan ili razočaran načinom na koji se odvija situacija i smjerom u kojem ide Hrvatska?

Mirko Bobinac:

„Rekao bih sada kratko nešto o sebi. Nisam zadovoljan nikako s ovom državom. Teško sam se razbolio i imam PTSP i te šifre. Nisam se razbolio dvijetisućitih godina. Pomoć od psihijatra sam potražio već 1993.godine. Već sam 13 ili 14 puta bio na vještačenjima, na komisijama. Nemam normalna primanja. Od 2000. do 2009. godine sam radio u Uredu za prognanike i izbjeglice kao vozač. U tih 9 godina sam više puta hospitaliziran. Bio sam u vojnoj bolnici u Dubravi. Bio sam sedam ili osam puta hospitaliziran što se tiče psihičkih problema. Vječito me na komisijama odbijaju. Sad, po novom zakonu o hrvatskim braniteljima sam ponovno podnio liječničku dokumentaciju. Bio sam prije dva-tri tjedna na vještačenju. Tu sam prošao. Rekli su da je sve u redu što se tiče dokumentacije i da će to poslati u Tvrtkovu broj 5. Tamo sam bio više puta vještačen i u Mihanovićevoj tako da ćemo vidjeti. Momentalno kao hrvatski branitelj po novom zakonu primam 1566 kuna i od toga živim. Od 2009. do sad nisam imao nikakva primanja.

Kako gledaš na odnos društva, odnos politike, odnos Vlada i na tu društvenu percepciju branitelja i braniteljske populacije?

„Ne znam. Mislim da će ići na bolje. Neću tvrditi 100%, ali otkad je došao ministar Tomo Medved dosta se toga promijenilo. Ne mogu sad tvrditi da će nam biti super, ali se do sad vide neki pomaci. Osobno, o sebi pričam. Za tih 1500 kuna, ja nisam imao nikakva primanja. Meni je već sada donekle malo lakše živjeti. Nisam ja jedini, ima nas jako puno što se toga tiče i ove današnje Plenkovićeve Vlade.“

Želimir Jakopović:

„Razočaran sam na politiku i Vladu 100% i na sve to što se dešava. Nemam više komentara na to. O njima ne vrijedi pričati. Bilo tko da dođe na vlast će opet isto raditi, uništavat će sirotinju, radnu snagu, nas branitelje. Nemam puno riječi. Puno ljudi  me pitalo zašto nisam prije tražio mirovinu. Nije mi trebala. Poslije Oluje sam bio zdrav mladić od dvadeset godina, pun snage i elana. Nisam imao potrebe da štetim državi da me financira ako mogu zaraditi sa svojih deset prstiju. Uvijek sam to tako gledao. Sad je meni problem, kad se nakupi sto vrsta bolesti što je vjerojatno posljedica rata. Krenulo je prvo sa psihom. Imam tri pokušaja samoubojstva. Onda se počelo dalje nizati. Šećerna bolest, kičma, koljena, infarkt kojeg sam prije godina jedva preživio.

Bio sam već i na komisiji u Sisku gdje mi je liječnica sa svim tim nalazima koje imam rekla: ‘Vi ste zdrav čovjek, vi možete raditi’ . Kako je izišao ovaj novi zakon za RVI podnio sam zahtjev. U četvrtak idem na vještačenje pa ćemo vidjeti što će biti i kako će se stvari kretati.”

I tako sjećanje po sjećanje došao je kraj razgovoru koji je probudio emocije. Iz Udruge maloljetnih hrvatskih branitelja Sisačko-moslavačke županije dobili smo imena i prezimena svih maloljetnih branitelja iz Petrinje. Na službenom popisu ih ima 16 iako, napominju u udruzi, to nisu potpuni podaci. Sjetimo se i njih. To su: Željko Starčević, Tomislav Pleša, Željko Roksa, Maja Brandić,  Josip Horvat, Nikola Mendjam, Mario Glavica, Ivica Vrbanac, Josip Štimac, Ivan Šišič, Josip Dumbović, Dejan Pijalović, Boris Lončarević, Mladen Škrinjar, Robert Bradarić i Željko Adžaga.

Komentari

Marin Fran Informativni urednik / Novinar

Glavni urednik informativnog programa Petrinjskog radija. Osim o informativnom programu, Marin Fran je posvećen i radijskom programu, tako da osim pisanja vijesti, Marin je i voditelj te urednik nekoliko emisija u programu Petrinjskog radija, kao što su emisija Trenica, A sada vi te Zvona Svetog Lovre.