„I to je život“ o Svjetskom danu učitelja „I to je život“ o Svjetskom danu učitelja
U našoj današnjoj emisiji „I to je život“ povodom Svjetskog dana učitelja koji se obilježava upravo danas, 5.listopada, razgovarati s našom stalnom suradnicom dr.sc.Dašom... „I to je život“ o Svjetskom danu učitelja

U našoj današnjoj emisiji „I to je život“ povodom Svjetskog dana učitelja koji se obilježava upravo danas, 5.listopada, razgovarati s našom stalnom suradnicom dr.sc.Dašom Poredoš Lavor, a potom ćemo u emisiju uključiti i svima nama poznatu sisačku učiteljicu bogatog profesionalnog iskustva Refiku Omerčehaić.

EMISIJA : I to je život

DATUM : 5.listopada 2018.godine

TEMA : Svjetski dan učitelja

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobra večer i dobro došli u još jednu emisiju „I to je život“. U našoj današnjoj emisiji „I to je život“ povodom Svjetskog dana učitelja koji se obilježava upravo danas, 5.listopada, razgovarati s našom stalnom suradnicom dr.sc.Dašom Poredoš Lavor, a potom ćemo u emisiju uključiti i svima nama poznatu sisačku učiteljicu bogatog profesionalnog iskustva Refiku Omerčehaić.

Mario: Kako je došlo do obilježavanja Svjetskog dana učitelja?

Daša: Svjetski dan učitelja obilježava se svake godine 5. listopada. Taj je dan prigoda da se pokaže kako se rad učitelja i nastavnika cijeni kao iznimno važan za ukupan razvoj društva. Nakana je obilježavanja Svjetskog dana učitelja dati potporu nastavnicima  u njihovu obavljanju odgovorne zadaće i izvući ih iz anonimnosti, te naglasiti važnost njihove profesije i obrazovanja čiji su oni nositelji. Zbog toga se taj dan obilježava u više od 100 zemalja svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Proglasio ga je UNESCO 1994. u spomen na taj datum 1966. godine kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja. Budući da su nastavnici najsnažnija sila za ravnopravnost, kao i pristup i kvaliteti obrazovanja, poziv za nastavnike znači poziv za kvalitetno obrazovanje za sve. Kvalitetno obrazovanje pruža nadu i obećanje boljeg životnog standarda. Nema jačeg temelja za trajni mir i održivi razvoj od kvalitetnog obrazovanja koje pružaju dobro obučeni, cijenjeni, podržavani i motivirani učitelji. Izazov zapošljavanje nastavnika ne leži samo u broju, nego u pružanju kvalitetnih učitelja. Često su učitelji i dalje nedovoljno kvalificirani, slabo plaćeni i imaju vrlo nizak status u društvu.

Mario: Vrlo često, prva asocijacija uz pojam škola je i pojam ocjene. Recite nam nešto o ocjenama.

Daša: Povratne informacije koje od malih nogu dobivamo od drugih utječu na našu sliku o sebi, naše samopouzdanje i samopoštovanje te osjećaj vrijednosti. Školske obveze prvi su razvojni zadaci kojima se dijete vrednuje, a time školske ocjene postaju dokaz djetetove sposobnosti da ostvari uspjeh. Ocjene su važne jer na temelju njih funkci­onira obrazovni sustav – dobre ocjene u osnovnoj školi znače veću mogućnost upisa željene srednje škole, a dobre ocjene u srednjoj školi preduvjet su za upis na faku­l­tet. Stoga su one većini roditelja vrlo bitne, a i nastavnici i roditelji često stvaraju mišljenje o djetetu i njegovim sposobnostima na temelju školskog uspjeha. Štoviše, nerijetko možemo čuti da je učenje jedina djetetova obveza koju ima. Tako se prema školskom uspjehu procjenjuje i sama djetetova “vrijednost”, pri čemu se mogu zanemariti drugi uspjesi i pozitivne osobine koje se najčešće ne vrednuju ako dijete ne postiže očekivani školski uspjeh.

Mario: Da li je opravdano uspjeh promatrati i ocjenjivati samo kroz ocjene?

Daša: Uspjeh ne bi trebalo promatrati samo prema ocjenama, već je potrebno razmotriti njegovu širu sliku – jer uspjeh ne znači samo imati dobre ocjene, već imati i uzorno ponašanje, zalagati se, angažirati se u izvannastavnim aktivnostima. Naime, etiketa “uspje­šnog” ili “neuspješnog” djeteta utječe na razvoj djeteta kao osobe, na to kako će vidjeti sebe i svoje kvalitete – što pridonosi uspjehu i u drugim područjima djetetova života, ne samo u obrazovnome.

 

Mario: Možemo li pokušati detektirati na što zapravo roditelji misle kada pitate dijete: “Kako ti je bilo u školi?” i koji odgovor pritom očekuju?


Daša: Želite li da vam govori o prijateljima, kako je provelo vrijeme s njima u školi/izvan škole, kako se osjećalo tijekom odmora ili pisanja testa ili da vam kaže koju je ocjenu dobilo i je li ta ocjena, po mogućnosti, petica? Ako očekujete posljednji odgovor, vrlo je vjerojatno da ste većinom usmjereni na djetetovo školsko postignuće i ocjene, a zanemarujete djetetove osjećaje, trud koji ulaže i druga postignuća. U istraživanju Richarda Weissbourda, psihologa sa Sveučilišta u Harvardu, djeca su trostruko češće navodila da su roditelji ponosniji na njihove ocjene u odnosu na druge njihove vrijednosti i osobine, poput brižnosti i empatije prema vršnjacima i drugim osobama u njihovoj okolini.

Mario: Recite nam nešto o međusobnoj povezanosti djetetovo samopouzdanja i školskog uspjeha.

Daša: Ako roditelj pokazuje zanimanje za djetetove aktivnosti, znači za proces umjesto sam rezultat, te ako pritom daje djetetu povratne informacije da je voljeno, pametno, vrijedno, da je vidljiv njegov trud bez obzira na to kakav uspjeh imalo i kakav je uspjeh drugih u razredu, vjerojatno će to dijete imati visoko samopouzdanje, a koje uvelike utječe i na sam školski uspjeh. S druge strane, i školski uspjeh utječe na rast samopouzda­nja, međusobno djeluju jedno na drugo, pa ih je stoga teško razdvojiti. Te su spoznaje posebno važne za vrijeme od 7. do 15. godine kada doživljaj uspjeha i neuspjeha znatno utječe na to što će dijete misliti o sebi jer je njegov identitet u razvoju, dok poslije uspjeh u školi postaje manje važan temelj formiranja slike o sebi. Kako je školski uspjeh važan za razvoj dječjeg samopouzda­nja, tako o njegovu roditeljskom doživljaju i njihovim očekivanjima ovisi i djetetov doživljaj samoga sebe i vlastitog postignuća. Pritom ponajprije mislimo na to da roditelji ljubav prema djetetu ne smiju poistovjećivati s djetetovim uspjehom i dopustiti da dijete odrasta u uvjerenju da ga roditelji vole jedino zato što postiže odličan uspjeh u školi ili je osvojilo prvo mjesto na nekom natjecanju.­ Osim toga, očekivanje samo najboljih rezultata i velika­ kontrola rezultata dovode do toga da će dijete i svoje objektivne uspjehe vidjeti kao neuspjeh i da nikad neće biti zadovoljno samim sobom jer je “uvijek moglo bolje”. Vjerujemo da niti jedan roditelj ne želi da njegovo dijete doživi neuspjeh. Stoga se i događa da oni, želeći zaštititi dijete od neuspjeha, čine mnoge stvari umjesto njega pa tako mnogo vremena provode u učenju s njime, čitanju lektire i slično.

Mario: Koliko je bitno razvijati djetetovu samostalnost?

 

Daša: Djetetu je pomoć roditelja potrebna, no važno je da dijete samo uči izvršavati svoje obveze. Želeći da dijete izbjegne neuspjeh, u ovom slučaju školski, događa se upravo suprotno – dijete neće biti samostalno u obavljanju kućanskih i školskih zadataka, a poslije ni onih većih životnih – ako bude nepotrebno zaštićivano. Neuspjeh i loša ocjena dio je života i iz te situacije dijete uči što je moglo biti bolje i drukčije. Stoga je u redu doživjeti neuspjeh jer se na taj način dijete uči konstruktivnim načinima suočavanja s problemima, što će mu biti korisno u svim aspektima života. Kako bi školski uspjeh uistinu bio uspjeh i za dijete i za roditelje, treba se voditi porukama da nije toliko bitan konačni rezultat, već proces nastanka tog rezultata – njime dijete dobiva više nego samim rezultatom. Možda su ocjene vidljive i očite, no loša ocjena pa njezin ispravak je proces koji je za dijete vrijedno proći. Svi imamo životnih uspona i padova. Razlika je u tome kako se s njima nosimo, a odrastanje je vrijeme kada o tome učimo.

Mario: Što bi nam mogli još reći o odnosu roditelja prema uspjehu i ocjenama djece?

Daša: Za dijete je važno da čuje da nije loše ako dobije lošu ocjenu! Savršenstvo ne postoji! Zato nemojte ni od svog djeteta očekivati da u svemu bude najbolje. Također, važno je i da se roditelji zapitaju jesu li neki ciljevi zaista djetetovi ili su to njihova očekivanja, možda i ona oso­bno neostvarena. Ako djetetu dopustite osjećaj uspjeha kao posljedicu njegova truda i zalaganja, a ne nekih drugih okolnosti ili roditeljske zasluge, bit će motivirano i zadovoljno i vjerojatnije će se nastaviti baviti nekom aktivnošću zato što to želi, a ne samo zato da bi udovolji­lo roditeljima. Uspjeh snažno djeluje na djetetov osjećaj samopouzdanja i u budućnosti će tada moći u djelo provesti misao: “Ako se uistinu potrudim, mogu uspjeti!”. No, važno je prepoznati u čemu je dijete uspješno i u čemu ono želi biti uspješno. Primjerice, ako dijete uživa i uspješno je u matematici, važno ga je poticati u tome području i poslati mu poruku da je sposobno. Ako je u određenom području manje uspješno, a pokazuje zanimanje za njega, vrijedno­ je i tu ga podržati, upozoriti na eventualne pogreške zbog kojih nije toliko uspješno koliko bi željelo biti, ali jednako tako upozoriti i na dobre stvari koje čini i pohvaliti ga za njih. Time dijete stječe osjećaj sigurnosti i u sebe i u vas i prepoznaje svoje kvalitete. Takav pristup omogućuje djetetovu motivaciju za rad, a da se pritom osjeća prihvaćeno i kod kuće i u školi. Na taj način povećat ćete samopoštovanje svog djeteta, što je važan korak na putu prema njegovu uspjehu –  školskome i životnome.

Mario: U nastavku naše emisije „I to je život“ uključujemo našu večerašnju gošću, učiteljicu Refiku Omerčehaić. Za početak, recite nam nešto o tome, kakva su vaša iskustva uče li današnja djeca za ocjenu ili za znanje? Što prevladava?

 

Refika: Djeca ne uče da bi proširila znanje već zbog posljedica, a školske ocjene, roditeljske nagrade zadobivene petice, najčešći su im motivator da zagriju stolicu. Rijetki su oni koji uče iz zadovoljstva. Samo 10 posto osmaša uči zato što im je učenje zabavno, a 90 posto ih uči isključivo zbog ocjena. Za 70 posto učenika na kraju osnovnog obrazovanja glavni je motiv učenja upis u što bolju srednju školu. U nižim razredima osnovne škole situacije je bitno drugačija, jer učenici zabavnom aktivnošću smatra 90 posto učenika, a taj impozantan postotak od petog do osmog razreda praktički nestaje. Istodobno roditelji se kako dijete raste sve manje broje školarcima, i pomažu im u učenju i zadaćama, a povećavaju pritisak na učenje i ocjene. Svega trećina džaka ima podršku vršnjaka, odnosno uči s prijateljima iz razreda. Manjak podrške roditelja u školi učenja nadomješta se instrukcijama, roditelji su očito skloniji platiti takvu pomoć nego sami pomoći djetetu da svladava školsko gradivo. Tako je više od 40 posto osmaša barem jednom uzelo instrukcije prije ispitivanja.

 

Mario: Da li škola i dalje ima i odgojnu komponentu – ili se sve više usmjerava samo na obrazovnu?

 

Refika: Mnogi upozoravaju na opću krizu odgoja u vrijednostima a kojima se temelji suvremeno društvo i koja se u velikoj mjeri odražava na krizu odgoja unutar školskog sustava.

 

Mario: Kakve su današnje generacija prvašića – imaju li dobra predznanja ili zaista u školi počinju s učenjem i razvijanjem radnih navika?

 

Refika: Najdublji utjecaj na učenike ostavljaju roditelji i njihov odnos prema drugima. Roditelj je djetetu glavno mjerilo za razlikovanje dobra i zla, a svojim primjerom potiče dijete na slobodu i kreativno razmišljanje. Učenik koji kreće u školu u prvi razred donosi sa sobom slike svog doma, zajednice i vrtića te prijatelja s kojim se druži. Vidljivo je u razredu da je najdublji utjecaj na učenika ostavio upravo roditelj i njihov odnos prema drugima. Na primjerima iz života uči ga takozvanu logiku srca, donošenje odluka za osobno samovrednovanje, a procjenu postupaka i posljedice koje one donose. Dobro je ponekad i ne uspjeti dijete naučiti da život nije bajka, roditelji pokazuju djetetu sva svoja raspoloženja i time dijete uči o snazi volje i izdržljivosti, što su sve krize i odricanja da bi dostigli neki cilj. Redovitom komunikacijom roditelj prenosi i optimistični životni stav, odnosno spremnost za otvoreno izražavanje osjećaj i poštivanje tuđeg mišljenja.

 

Mario: Kakav je položaj učitelja i nastavnika danas? Da li je to cijenjena i poštovana profesija?

 

Refika: Razmišljanja o vlastitom radu i aktivnostima u razredu i školi uvjet su za stvaralački pristup obrazovnom i odgojnom radu svakog učitelja. Pripreme za nastavu, ali i kritičke bilješke o sebi, struci i zanimanju, te pozicija učitelja u društvu teme su koje su međusobno povezane. Samosvjesno pristupati vlastitom poslu znači promišljati svoju poziciju. Učitelj u školi javna je osoba, pa su njegova mišljenja i postupci važni za učenika, školu, ali i njega samoga. Pisana riječ omogućuje razumijevanje vlastite pozicije u školi, ali i društvu. Učitelj mora biti stručnjak u svom poslu, znati što treba pružiti učenicima, znati kako to učiniti, ali mora biti i stručnjak za odgoj, dakle opet znati što je odgoj i kako odgojno djelovati. Tek učitelj koji sebe zna učiti, zna učiti učenika. Učiteljstvo se mora učiti tijekom školovanja, ali i samostalno cijeli radni vijek. Učitelj mora imati takve kriterije ocjenjivanja da učenici sami steknu kriterije samoocjenjivanja i vrednovanja. Ono što nas najposrednije usrećuje je vedrina uma, ovo je dobra osobina, sama sebi nagrada. Stoga bi razvijanje vedrine u sebi valjalo staviti ispred svih drugih težnji.

 

Mario: I na kraju – Poruka učiteljice povodom Svjetskog dana učitelja …

 

Refika: Kroz svakodnevni rad učitelji daju ogroman doprinos općem razvoju, gradeći njegove ljudske temelje, razvijajući djetetov kapacitet i želju da uči. Na Svjetski dan učitelja također se moramo sjetiti koliki je učiteljima izazov pružiti učenicima dobro obrazovanje temeljeno na visokim standardima, kao i učiniti škole mjestima gdje se djeca osjećaju dobro došlima i ohrabrenima, gdje se prema svakom djetetu odnosi s dostojanstvom, omogućuje mu tako da ispuni svoj potencijal.

 

Mario: Što reći za kraj …

Daša: Zahvaljujem gospođi Refiki na sudjelovanju u našoj emisiji. Svim učiteljima, nastavnicima i profesorima čestitamo njihov dan i hvala im što su nam pomogli da odrastemo u odgovorne ljude.

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija „I to je život“. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.

Komentari

Mario Gršić

Svoj put na Petrinjskom radiju počinje 2009.godine kada prvotno započinje rad u ovom mediju putem Student servisa, a u stalni radni odnos primljen je 2014.godine. Od tada je osim u radijskom eteru i na novinarskim terenima te uređuje i vodi nekoliko emisija. Direktor Petrinjskog radija postaje 2016.godine.