PETRINJA – U sklopu ovogodišnje proslave Lovrenčeva u Petrinji, u Galeriji Krsto Hegedušić Petrinja otvorena je retrospektivna izložba slika Josipa Stanića Staniosa. Riječ je o slikama iz privatne zbirke dr.Borisa Vrge, ujedno i autora izložbe koji je izrazio zadovoljstvo što ga s ovim umjetnikom veže dugogodišnje poznanstvo i prijateljstvo.
„Iako je Stanios već više od pola stoljeća stanovnik Europe, živi izvan Hrvatske. Nešto u Kanadi, uglavnom u Italiji u Rimu, on nikada nije prekidao veze sa Domovinom i sa zavičajem. O tome svjedoči činjenica da je do sada imao osam izložbi u Petrinji, pet u Sisku, tri u Dubrovniku, dvije u Zagrebu, u Splitu, da sada ne nabrajam druge gradove. Mogu reći da sam i sam sudjelovao u pripremi nekih pojedinih izložaba od kojih je u svakom slučaju najznačajnija ona koja je 1997.godine održana u zagrebačkim Klovićevim dvorima. Meni je nekako u najdubljem sjećanju zapravo ostala njegova izložba iz sredine 60-tih godina održane u petrinjskom Domu kulture i na Pedagoškoj akademiji zato što su u to vrijeme u Petrinji bile vrlo rijetke samostalne slikarske izložbe s jedne strane, i s druge strane zato što su te izložbe predstavljale moje prve umjetničke doživljaje“, istaknuo je u samom uvodu dr.Vrga.
Ističe kako je na izložbi izloženo nekoliko slika koje su upravo bile predstavljene na tim izložbama sredinom 60-tih godina na kojima se vidi da je Josip Stanić vrlo rano pronašao svoj vlastiti likovni izričaj kojeg tijekom godina gotovo nije mijenjao.
„Na pitanje zašto se njegov izričaj unatoč akademskom školovanju nije mijenjao, odgovorit ću zbog toga što je on proslikao instinktom i proslikao što se kaže iz duže slijedeći invektive svog dubrovačkog mentora, legendarnog Koste Strajnića da se mora slikati instinktom i dušom. Rekao bih da je Strajnić upravo u Staniosu pronašao pravu osobu za svoje slikarske umjetničke inventive zbog toga što je Stanios u to vrijeme proslikao iz unutrašnje potrebe, iz potrebe da iskompenzira svoje emocionalne i mladenačke krize, svjetonazorske krize koje su bile uvjetovane i inducirane njegovim ruralnim porijeklom, njegovim ruralnim siromaštvom, njegovim mladenačkim traumama i neskladima između želja i stvarnosti“, dodaje dr.Vrga.
Ističe kako je u okviru ekspresionističkog idioma Stanios pronašao svoj likovni znak, ono što nazivamo Staniovski likovni entitet zbog čega je njegovo slikarstvo prepoznatljivo na prvi pogled, prepoznatljivo i bez njegova potpisa.
„Staniosovski znak se sastoji u stilizaciji figure. Ta figura je na poseban način stilizirana. Idealni estetski kanoni. Kažu da je odnos glave naspram tijela u omjeru 1:6 do 1:7, kod Staniosa je taj omjer 1:5, on je nešto manji, zbog čega njegove figure uvijek izgledaju nekako omaleno, zdepasto. Drugi karakteristični znak njegovog slikarstva je pogled. Kada pogledate vidite da je to pogled koji je uperen u vas, da je to jedan prodoran pogled njegovih likova koji zapravo, ja bih rekao, da nije toliko uperen duboko i snažno prema nama koliko je uperen iz dubine same egzistencije bića. Ono treće što je možda najkarakterističnije za Staniosa to je rubni položaj zjenica gdje zapravo te zjenice dosežu do krajeva očnica“, pojasnio je dr.Vrga te dodaje kako slikarstvo Josipa Stanića Staniosa nije zrcalni odraz stvarnosti.
„Staniosovo slikarstvo na ovaj način zapravo ne može ni uči u suštinu njegovog slikarstva čije su likovne vrijednosti prepoznate dakako vani. O tome svjedoči i velika nagrada za slikarstvo, UNESCO-va nagrada za slikarstvo u Monacu 1970., to je odista velika nagrada i da je danas dobije neki hrvatski umjetnik od toga bi mediji živjeli nekoliko mjeseci. O tome govori i činjenica da je Picassov muzej otkupio jedna njegov autoportret. O tome govori činjenica da mu je još 1976.u Italiji u Rimu tiskana dvojezična monografija „U susret Staniosu“ na engleskom i talijanskom jeziku i brojne druge nagrade koje nema smisla ovdje navoditi. Kao što kaže narodna poslovica, nitko nije prorok u svome selu, pa tako ni Stanios nije zaslužio ona priznanja u našoj sredini, niti gradska, niti županijska, a da ne kažem državna, koja je zbog svog literarnog, književnog i umjetničkog djelovanja sigurno zaslužio, potvrđujući činjenicu da su naši umjetnici na većoj cijeni vani nego u vlastitom zavičaju“, zaključio je dr.Vrga.
Josip Stanić Stanios rođen je u Križu Hrastovačkom 1.kolovoza 1943.godine. Osnovnu školu završio je u Petrinji, a Gimnaziju u Sisku. Studirao je na Pedagoškoj akademiji u Petrinji i slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Rimu. Od 1971.do 1977.godine živio je u Montrealu radeći kao privatni galerist, a od 1977.godine do danas živi i djeluje u Rimu. Na zidu jedne dvorane petrinjskog hotela „Banija“ zidnim je temperama 1967.godine naslikao mural „Revolucionari“, figuralnu kompoziciju sastavljenu od 130 likova koja predstavlja prvo njegovo djelo potpisano signaturom Stanios. Mural je 1970.godine premazan, a murali „Božićna scena u snijegu“ i „Uskrsnuće“, realizirani u prosincu 1990.godine s lijeve i desne strane oltara kapele sv.križa na groblju u Križu Hrastovačkom, su uništeni. U obnovljenoj kapeli 2006.godine naslikao je oltarni mural sastavljen od 28 likova i istu opremio s 14 postaja Križnog puta.
Izložbu je otvorila zamjenica petrinjskog gradonačelnika dr.Viktorija Kaleb koja je istaknula kako je izložba otvorena u sklopu Lovrenčeva u Petrinji te je pozvala sve građane na brojna događanja u sklopu Lovrenčeva, posebice 10.kolovoza na blagdan Svetog Lovre.
Dodat ćemo na kraju kako je izložba realizirana uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Petrinje. Izložba u Galeriji Krsto Hegedušić ostaje postavljena sve do 28.kolovoza.
