Predstavljena knjiga „13 arhitektonskih razgovora“Davora Salopeka Predstavljena knjiga „13 arhitektonskih razgovora“Davora Salopeka
PETRINJA – U organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Petrinji ovoga petka u Maloj dvorani Hrvatskog doma Petrinja predstavljena je knjiga Davora Salopeka „13 arhitektonskih... Predstavljena knjiga „13 arhitektonskih razgovora“Davora Salopeka

PETRINJA – U organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Petrinji ovoga petka u Maloj dvorani Hrvatskog doma Petrinja predstavljena je knjiga Davora Salopeka „13 arhitektonskih razgovora“.

Riječ je o zbirci razgovora koje je arhitekt Salopek vodio s istaknutim protagonistima hrvatske arhitektonske scene od 1978. do 1982. godine, objavljenih u arhitektonskom časopisu „Čovjek i prostor“ kojem je tada bio glavni urednik. Njegovi tadašnji sugovornici bili su : Planić, Emili, Kolacio, Neidhardt, Šegvić, Horvat, Bakrač, Rašica, Sekulić-Gvozdanović, Hrs, Perinić, Magaš i Delfin.

„U dotadašnjoj praksi časopisa Čovjek i prostor, koji je dulji niz godina uredno pratio arhitektonske realizacije, nije bilo uobičajeno intervjuirati arhitekte i tako im pružiti priliku za javno iznošenje stvaralačkih koncepata, ali i mogućih stvaralačkih dilema i sumnji.

Odlučio sam, kao tadašnji glavni urednik pokrenuti tu rubriku, ali s preinačenom idejom : predloženu anketnu formu sam djelomično zadržao, kako bismo dobili raznolike odgovore na odabrana ista pitanja, ali sam je razvijao u razgovorni oblik, kako bismo se, u živom kontaktu, mogli dublje usredotočiti na pojedinu arhitektonsku osobnost. Uvod u svaki razgovor bila je kraća biografija sugovornika, s osnovnim kurikulnim podatcima i naznakama značenja i karaktera njegove arhitektonske aktivnosti…“, zapisao je Salopek u proslovu sinoć predstavljene knjige.

Uvodnik za ovu knjigu, naslovljen „Baštinjene misli“ napisala je dr.sc. Karin Šerman, profesorica teorije arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Kako zbog bolesti nije bila u prilici nazočiti predstavljanju knjige u Petrinji, pročitan je njezin tekst koji je za tu prigodu napisala. Šerman je Salopekovu knjigu označila kao „jedan posebno zanimljiv, svjež i šarmantan novi prilog produkciji tekstova o hrvatskoj arhitekturi“.

„Šarmantan i po svojoj formi i po svojem sadržaju – knjiga živih arhitektonskih razgovora… Mnogo je elemenata u tim razgovorima dobro pogođeno. Prvo, izabrani su sjajni sugovornici – arhitekti koji svojim življenjem i recimo tako „disanjem“ arhitekture mogu autentično, provjereno i proživljeno posvjedočiti i prenijeti svoja testiranja i propitana razmišljanja i uvjerenja. Neki od njih tada su već apsolutni autoriteti, korifeji hrvatske arhitekture, neki pak još mladi, nadolazeći, premda već višestruko potvrđeni, afirmirani. Neki su od njih aktivni, prakticirajući arhitekti, neki pedagozi, istraživači, teoretičari. Neki djelatni u Hrvatskoj, neki u inozemstvu. Neki aktivni u sferi arhitekture, neki u njoj eksternim, no komplementarnim sferama. U svakom slučaju, svi odreda, sugovornici od formata koji svojim profilima pokrivaju čitavi spektar arhitektonskih izazova i zadataka“, zapisala je Šerman.

Salopek je u ovim razgovorima „uskočio“ u ulogu novinara. No, kao arhitekt on suvereno, kompetentno vlada problematikom, pa nije samo radoznali ispitivač, već ravnopravni sugovornik koji točno zna što pita i zašto to pita. Primjećuje to u i Šerman u svom osvrtu.

„Izabrana su sjajna pitanja – seriozna, slojevita, teška, istinski središnja i bitna. Njihovu izboru zasigurno je malo pripomoglo i samo vrijeme razgovora. Naime, radi se o 1978. godini, o intelektualno i kulturološki turbulentnom trenutku uznapredovalog postmoderniteta, dakle vremenu radikalne smjene paradigmi mišljenja, žestoke revizije modernističkih temelja i generalno markantne erupcije teorijskog teksta i pristupa. Pitanja su stoga očekivano kompleksna i teorijski intonirana. Pitanja arhitektonskog jezika, znaka i značenja, grada kao kulturnog artefakta, pitanja regionalizma i autohtonosti, graditeljske baštine i povijesti, pitanja odnosa arhitekture i umjetnosti, ili pak pitanja o arhitekturi kao umjetnosti, pa pitanja o socijalnoj svijesti i angažmanu, stvaralačkim vrijednostima i prosedeu, o etičkoj dimenziji arhitekture, o edukaciji. Pitanja, dakle, na koja dan-danas željno iščekujemo čuti mišljenja i odgovore“.

Šerman pohvaljuje i način na koji su razgovori vođeni.

„Sjajna je bila sama ta forma razgovora – dinamična, živa, neposredna, direktna i iskričava, koja sugovornike tjera brzo doći do poante i neuvijeno se konfrontirati s pitanjima, što pak tekstu zauzvrat garantira žustar tempo i dinamičnost čitanja“, napisala je Šerman.

Jedan od predstavljača knjige „13 arhitektonskih razgovora“ bio je i arhitekt Domagoj Vuković, danas jedan od vodećih urbanista grada Siska. Ljudi s kojima su vođeni razgovori zabilježeni u ovoj knjizi, kaže, poznati su mu i bliski, bilo kao profesori koji su mu predavali na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, bilo kao kasniji suradnici na pojedinim projektima.

„Arhitektonski razgovori iz ove knjige vode se na granici dviju epoha našeg zavičaja u 20. stoljeću. Oni predstavljaju bitnu građu za povijest naše arhitekture, ali i uvid u stanje misli intelektualaca u Hrvatskoj od 1978. do 1982. godine“, rekao je Vuković, upozorivši kako se danas zbog propadanja sela i manjih gradova, populacijske „praznine“ s jedne i prenapučenosti, hipertrofiranosti metropole s druge strane, arhitektura danas suočava s potpuno novim izazovima.

„Bez pogleda u buduće vrijeme, nema krojenja sudbine nove arhitekture. Ali, takav „krojački“ rad ne smije isključiti povijesne uvide i oglede… To je glavni razlog uvažavanja ovih trinaest arhitektonskih razgovora vođenih od 1978. do 1982. godine. Trinaest arhitektonskih razgovora „cementira“ nekoliko jasnih stavova koji mogu pomoći u današnjoj situaciji. Prvo, urbanizam i arhitektura su neodvojive discipline, zajedno ih trebamo zvati arhitektura. Drugo, dobar program je temelj dobre arhitekture i dobroga društva. Treće, cijena gradnje nije prepreka dobroj arhitekturi. To nikada i nije bilo tako. Četvrto, arhitektura je umijeće, ali može biti i umjetnost- napominjem, ne uvijek. Peto, uz obavezno uvažavanje ambijenta, povijesti graditeljstva i suvremenih tehnika, potrebno je gledati prema naprijed“, zaključio je Vuković.

Sezona gripe, spriječila je nažalost još jednog predstavljača knjige, dr.sc. Marijana Hržića, redovitog profesora na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu da osobno iznese svoje viđenje Salopekove knjige. Ipak, pročitan je njegov osvrt koji je poslao.

„Čini se da svako vrijeme ima svoje prepirke o načinu na koji se arhitektonska praksa provodi, međutim uputivši se u tekstove koje nam pažljivo i razgovijetno predočava kolega Salopek, prva korisna opservacija od koje neosporno profitiramo jest činjenica da se djelatni arhitekti od prije više desetljeća i u posve drugim društvenim okolnostima ipak nose sa sličnim ili istim problemima, svakako važnim, čim toliko traju. Mi naravno imamo privilegiju pogleda unatrag. Ono što su oni predviđali, mi možemo provjeriti, što i nije tako neobično. Mnogo je intrigantnija činjenica da i danas, s toliko brzih promjena, okruženi medijima, tehnologijom, znanjem koje putuje, možemo i nadalje toliko naučiti od same njihove misli, određene njihovim vremenom. Naravoučenje glasi: uvijek na kraju ostaju sami čovjek i prostor, odnosno ono što on od njega napravi, prvo u svojoj viziji, kasnije u realnosti“, zapisao je između ostalog Hržić.

U predstavljanju knjige sudjelovao je i dr.sc.Tomislav Premerl, arhitekt i povjesničar, inače i koautor na biografskim tekstovima u knjizi. Premerl je i sam bio jedan od urednika časopisa „Čovjek i prostor“. (Kasnije je naslijedio Salopeka na mjestu glavnog urednika).

„Zanimljivo je zašto je ova knjiga nastala nakon toliko godina. To se zapravo nisam usudio, niti kanim pitati kolegu Salopeka. Sad je trebala nastati. Onda se čitala i bila je recentna, ali to smo pomalo zaboravili jer je prošlo puno godina. Danas je ona potrebna, danas je ona aktualna. Kolega Salopek je perfektno odredio trenutak. Ne pred deset godina, nego danas. Tu ćemo, kroz ove razgovore, perfektno vidjeti kontinuitet naše arhitekture, od one stare generacije između dva rata do novih generacija“, rekao je Premerl koji smatra kako će ova knjiga biti i dobar putokaz mlađim generacijama.

Potrebu za objavljivanjem „13 arhitektonskih razgovora“ u ovom trenutku obrazložio je sam autor, arhitekt Davor Salopek.

„Ja sam znao i osjećao da se u tim razgovorima, u tim odgovorima koje smo dobivali na naša pitanja krije jako puno arhitektonskih „cveba“, čak arhitektonskih „bisera“. Smatrao sam da je šteta da te vrednote nestanu kroz časopis koji je u jednom trenutku izašao, pročitan, stavljen na stranu, bačen. S vremenom se to izgubilo. Međutim, sad kad smo to skupili na hrpu, dok sam radio na tome, dok sam sređivao taj materijal, shvatio sam da tu ima nekih misli koje ne smiju biti izgubljene“.

Kroz razgovore s eminentnim hrvatskim arhitektima, Salopek je pokušao otkriti što misle kada pristupaju kreiranju prostora.

„U knjizi se govori o arhitektonskom jeziku, o arhitekturi kao umjetnosti, o regionalizmu i autohtonosti građenja, o graditeljskoj baštini, o urbanizmu i urbanoj kulturi, o jednom pojmu “urbarhitektura”, koji spaja arhitekturu i urbanizam, o socijalnoj svijesti i angažmanu kreatora tog prostora, o stvaralačkim vrijednostima, o etičkoj dimenziji arhitekture, o arhitekturi kao povijesti i o edukaciji“, dodaje Salopek.

Autor smatra kako će knjiga biti doprinos općoj kulturi, posebice zanimljiva onima koji se arhitekturom bave ili se njome misle baviti.

Slaže se s kolegama da ova knjiga, odnosno misli o arhitekturi koje su u njoj kroz razgovore zabilježene, mogu biti i korisna nit vodilja mlađim generacijama. Kao primjer, izdvojio je dvije, za arhitekturu važne definicije koje se mogu pročitati u ovoj knjizi.

„Što je uloga arhitekta? Uloga arhitekta, projektanta jest da u stvaralačkom procesu, projektiranju definira koncepciju građevine, njene tehničke, funkcionalne i oblikovne karakteristike te u projektu iskaže grafičke i numeričke podatke koji će poslužiti graditeljima da realiziraju građevinu, a ona će se u prostoru realizirati kao materijalna činjenica s materijalnim i nematerijalnim posljedicama. To bi bila recimo jedna definicija uloge arhitekta. Tu je i jedna definicija kuće. Kuća nije samo gradivni i obložni materijal, niti je samo konstrukcija složena od tog materijala, niti je samo skup uređaja koji omogućavaju funkcionalno korištenje prostora. Kuća nije samo izgrađeni prostor mjerljivih dimenzija. Ona je puno više od toga – nemjerljivi uspostavljeni odnos prema prirodnom okolišu, prema ljudskoj okolini, nemjerljivi postignuti prostorni ugođaj, nemjerljivi ostvareni znak u prostoru. Evo, to su recimo dvije definicije do kojih čovjek može doći listajući i čitajući jednu ovakvu knjigu“, rekao je Salopek, citirajući na kraju neke od arhitekata s kojima je vodio razgovore.

Na izdavanju knjige, autoru je sinoć čestitao i Stjepan Sučić, potpredsjednik Matice hrvatske.

U glazbenom dijelu programa nastupio je Petrinjski puhački ansambl koji je odabirom skladbi dočarao kontekst vremena u kojem su vođeni razgovori objavljeni u knjizi.

Knjiga „13 arhitektonskih razgovora“ objavljena je u tisuću primjeraka. Nakladnici su: tvrtka Arhitekti Salopek, Matica hrvatska u Petrinji, Kuća arhitekture Oris i tvrtka UPI-2M.

Komentari

Slađana Marković Novinar

Osvježenje Petrinjskog radija od srpnja 2016.godine. Dugogodišnja novinarka i radijska voditeljica s bogatim iskustvom u ovom poslu, što potvrđuju i brojne nagrade struke. Osim što je u novoj redakciji zadužena za novinarski dio posla, uskoro će slušatelji Petrinjskog radija moći uživati i u njezinom glasu u našem radijskom eteru.