Priču donosi Palma Miličević: PUT SVETOG JAKOVA, životno putovanje na kojem upoznaš sebe Priču donosi Palma Miličević: PUT SVETOG JAKOVA, životno putovanje na kojem upoznaš sebe
Ponekad u sebi čujemo glas koji nas nagovori da obujemo cipele i krenemo u nepoznato. Nešto nas vodi tamo kamo trebamo otići. Već sam... Priču donosi Palma Miličević: PUT SVETOG JAKOVA, životno putovanje na kojem upoznaš sebe

Ponekad u sebi čujemo glas koji nas nagovori da obujemo cipele i krenemo u nepoznato. Nešto nas vodi tamo kamo trebamo otići. Već sam imala takve pozive iz svoje nutrine i evo, dogodilo se opet. Slavila sam 50-ti rođendan, a to je dobro vrijeme da se zastane i osvrne na život koji je iza nas. Onda se bolje vidi i onaj dio puta koji je ispred nas.

Nošena tim razmišljanjima osjetila sam poziv da krenem na veliko životno putovanje poznato kao Camino De Santiago, Put Svetog Jakova. Legenda kaže da su nakon Jakovove smrti njegovi učenici tijelo prenosili u Santiago, ali su kod španjolske obale doživjeli brodolom i tijelo je izgubljeno u oceanu. Nakon nekog vremena isplivalo je na obalu, prekriveno Jakobovim kapicama. Radi toga i danas hodočasnici na sebi nose školjke. Hodaju iz raznih pravaca, često sami ili zatvoreni u sebe, kako bi na kraju svi došli do grobnice Svetog Jakova u Santiagu. Put je jedan od tri najvažnija kršćanska hodočašća. Postoji izreka:

– Ako želiš sresti Isusa, idi u Jeruzalem. Ako želiš sresti sv. Petra, idi u Rim. A ako želiš sresti sebe, idi u Santiago de Compostelu.

Upravo radi prilike da „sretneš samog sebe“ Camino de Santiago u našem vremenu postaje sve popularniji, čak i među ljudima koji se ne izjašnjavaju kao vjernici. Kroz američki film „Put“ Martinom Seenom u glavnoj ulozi, kao i još par drugih filmova i knjiga, popularnost Camina dodatno raste. Postao je izazov i ljudima koji ne idu u crkvu.

Dugo sam istraživala, razgovarala s poznanicima koji su bili tamo i u konačnici odabrala najpopularniju Camino rutu, francuski put dugačak 800 kilometara koji vodi od Pirineja prema Santiagu. Hodočasnici idu tim putem od 11.stoljeća pa je u gotovo svakom naselju uz put izgrađena srednjovjekovna crkva i prenoćište (albergue). Obzirom da je Španjolska u to vrijeme bila iznimno bogata, a Put Svetog Jakova je bio važan u razvoju i opstanku kršćanstva, sve su crkve iz tog vremena veličanstveni prikazi umjetnosti koju je kadar stvoriti čovjek. Bez obzira jesi li vjernik ili ne, u tim se crkvama osjetiš nadahnuto. Dovoljno je da pomnije razgledaš kipove izgrađene između 12-tog i 15-tog stoljeća, veličanstvenu arhitekturu prastare kamene crkve, prekrasan oltar, rezbarene ukrase i zanimljive simbole. Zadivljuje i pomisao da je u toj crkvi prije tebe sjedilo na stotine tisuća hodočasnika kroz stoljeća koja su iza nas. Osjetiš energiju koja se tu zadržala, koja isijava iz tih kamenih zidova i daje ti snagu da kreneš dalje, u iduće naselje, preko zelenih brežuljaka, kroz šume eukaliptusa u kojima se hodočasnici čine sićušni kao mravi, kroz beskrajne vinograde ili pšenična polja prošarana crvenim makovima. Priznajem, mada umorna, puno sam puta plakala od ljepote dok sam hodala takvim krajolicima. Promatrala sam krajolik oko sebe široko otvorenih očiju iz kojih su nezaustavljivo tekle suze jer sam bila sretna i blagoslovljena radi svega što vidim, čujem, osjećam.

Nezaboravne pejzaže doživiš već prvog dana, na Pirinejima. Kada se popneš na 1.400 metara visine i gore ugledaš oblake kako leže kao pernati jastuci na planinskim vrhovima, osjetiš neviđenu radost. I onda tu, u sred tih oblaka, čovjek je izgradio kip Djevice Marije zagledane u dolinu. Na bilo kojem drugom mjestu taj kip ne bi bio tako značajan. Na Pirinejima sve izgleda drugačije. Mističnije.

Ponekad sa svih strana čuješ zvona na ovcama i kravama koje pasu na planinskim proplancima oko tebe, ali ih radi magle ne vidiš. Ponekad se pak neki oblak spusti na put kojim prolaziš pa gledajući zelene pašnjake iza sebe i planinske vrhove kako se uzdižu iznad oblaka pomisliš da hodaš kroz bajku.

Put se u prosjeku prelazi za 30 dana, što je i u mom slučaju bilo dovoljno. Dnevno prelaziš 20-30 kilometara, ovisno o vremenu, konfiguraciji terena, raspoloženju, bolovima i umoru. Put je težak za duh i tijelo, svaki dan se suočavaš s novim izazovima. Često su ispred tebe kamenite uzbrdice koje ti se na kraju dana učine nedostižnima, jer te savladao umor, bole te stopala, tetive, mišići… Boli te sve. Nizbrdice su jednako problematične jer su veliko opterećenje za umorna koljena. Ali uvijek nađeš snagu za koju i ne znaš da postoji u tebi. I nastaviš. Korak po korak, s kamena na kamen. Do Santiaga.

Španjolska je poznata po dobroj hrani pa se na putu mogu probati lokalni specijaliteti. Restorani u svojoj ponudi nude “hodočasnički menu” u koji ulaze predjelo, glavno jelo, pola litre vina i desert. Takav meni košta 10 -12 eura i obično možeš izabrati nešto od ponuđenih 5-6 jela.

Tijekom cijelog puta slijediš žutu strelicu i školjku, poznatu kao Jakobova kapica. To su simboli Camina i pokazuju pravac prema Santiagu. Na kamenju pored puta često piše trenutna udaljenost od Santiaga. U početku se rijetko viđa takvo kamenje, kasnije sve češće. Možete li zamisliti veselje kada hodočasnik nakon 20-tak dana hoda ugleda kamen na kojem piše da je do Santiaga preostalo još samo 100 kilometara?

Tijekom puta u svoju hodočasničku putovnicu (Credencial del peregrino) svakodnevno sakupljaš pečate u prenoćištima, crkvama, restoranima ili drugim poslovnim subjektima, kako bi imali dokaz da ste prešli određeni broj kilometara. Temeljem te putovnice u Santiagu dobiješ diplomu (Compostela) koja je nagrada za pređene kilometre. U Španjolskoj je jako važna, čak ju prilažu uz životopise kada traže posao.

Put je proglašen UNESCO-vom svjetskom kulturnom baštinom, a Vijeće Europe mu je 1987. god. dodijelilo titulu “Glavne ulice Europe”. Ruta prolazi kroz brojna naselja u kojima možete prespavati i razgledati znamenitosti. Najpoznatija veća mjesta su Pamplona, Burgos, León, Astorga i naravno Santiago de Compostela koji je konačno odredište Camina. Istina, većina hodočasnika nakon dolaska u Santiago produži svoj put do Atlanskog oceana, do mjesta za koje su naši preci, stari Europljani, dugi niz stoljeća vjerovali da je kraj svijeta. I ja sam otišla tamo, ali autobusom iz Santiaga. Dočekao me prekrasan Atlantik i obala ispunjena legendama, zanimljivim kamenjem, znamenitostima i dobrim restoranima.

Vratila sam se s puta prije nekoliko dana ali i dalje sam u mislima tamo. U glavi imam projekciju onoga što sam doživjela na Caminu pa i dalje vidim šarene brežuljke, makove i žute grmove kraj staze, nasmijana lica hodočasnika, ruksake u koje stane sve što ti treba, vodu iz izvora koja mi teče kroz prste, stare crkve, klisko kamenje okupani kišom, ruke seljaka  koje mi mašu, cvijeće na kamenim kućama…

Mjesec dana pješačenja dobra prilika je za razmišljanje, samoću ili i druženje s hodočasnicima koje srećeš na putu, u barovima, restoranima i prenoćištima. Upoznaš ljude iz cijelog svijeta. U 800 kilometara, od Saint Jean Pied de Porta, malog gradića u Francuskoj do Santiaga de Compostele u Španjolskoj, stane sve to. Stane i puno više…

Na putu doživiš promjenu u sebi, ako ju želiš vidjeti.

Na putu doživiš Stvoritelja, ako vjeruješ u njega.

Na putu nađeš nove prijatelje, ako ih želiš upoznati.

Na putu spoznaš što je istinska sreća i ljubav, ako uspiješ zaroniti u dubinu sebe.

Na putu sretneš Boga, ako mu se nadaš.

Na putu osnažiš  tijelo i duh, ako se ne bojiš činiti više od onoga što misliš da možeš.

Na putu se zaželiš doma, ako ga imaš.

Na putu razmišljaš o ljudima koji te čekaju, ako ih imaš i ako su ti bitni.

Na putu upoznaš sebe, ako se ne bojiš biti sam(a) sa sobom.

Na putu zatvoriš jedno poglavlje, ako znaš da se otvorilo novo.

Za kraj imam poruku čitatelju koji je sa zanimanjem pročitao ovaj dugački tekst. Nemoj mi zavidjeti na ovom putovanju. Isplaniraj svoj Camino i kreni.

Ne treba se bojati. Treba živjeti.

Tekst i fotografije: Palma Miličević

*Imaš sličnu priču, pošalji nam ju na kontakt@portal53.hr

Komentari

Mario Gršić

Svoj put na Petrinjskom radiju počinje 2009.godine kada prvotno započinje rad u ovom mediju putem Student servisa, a u stalni radni odnos primljen je 2014.godine. Od tada je osim u radijskom eteru i na novinarskim terenima te uređuje i vodi nekoliko emisija. Direktor Petrinjskog radija postaje 2016.godine.