PETRINJA – U „Maloj kući“ u Petrinji ove subote, 23. studenog 2019. održana je redovna godišnja sjednica Skupštine Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije (UOSI SMŽ). Na rad Udruge u ovoj godini, uvodno se osvrnula njezina predsjednica Dijana Smajo.
„Ja sam radom Udruge jako zadovoljna, svi se projekti provode i ništa nam za sada nije sporno. Zadovoljna sam i svima koji su zaposleni u Udruzi. Pogotovo bih pohvalila Aleksandru (Milković) za njezino čitavo zalaganje i Mandu (Šalić) za pisanje svih projekata. Ono što trebamo znati cijeniti je to što one jako puno toga rade u svoje slobodno vrijeme i stvarno su maksimalno angažirane u radu Udruge. Na tome im hvala, jer smatram da su nekako najviše zaslužne za razvoj naše Udruge“, rekla je Smajo.
Dok je radom same Udruge zadovoljna, žalosti je „košarica“ koju su opet dobili od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
„Ono što me je ponovno razočaralo je najnovija odbijenica koju smo prije mjesec dana dobili od Ministarstva, vezano za ulazak u Mrežu pružatelja socijalnih usluga. Obrazloženje je da i dalje nema novaca da mi u Mrežu uđemo i potpišemo ugovor kako bi naša djeca konačno imala terapiju na uputnicu Centra za socijalnu skrb. To je ono čemu težimo više od dvije godine i cijelo vrijeme šaljemo molbe. Aktivno su se uključili i Centri koji Ministarstvu šalju svoje dopise da pokažu koliko djece treba našu uslugu i zaista nas podupiru, ali nažalost, opet smo dobili odbijenicu. Mi nećemo odustati i naravno da ćemo i dalje raditi na tome da uđemo u Mrežu“, poručila je Smajo.
Na odustajanje od ulaska u Mrežu pružatelja socijalnih usluga ne pomišlja ni izvršna direktorica UOSI SMŽ, Aleksandra Milković.
„Mi nažalost svake godine bilježimo kontinuirano povećanje broja članova Udruge. U prvih devet mjeseci ove godine upisali smo 29 novih članova, od čega 20 djece s teškoćama u razvoju. I u tom smislu, nama bi puno značilo da uđemo u Mrežu i postanemo pružatelji socijalnih usluga i zato nećemo odustati. Na sjednici Upravnog i Nadzornog odbora smo odlučili da bi sljedeći korak u idućoj godini bio potpisivanje peticije od strane roditelja čija djeca idu na terapijske usluge. S tim konkretnim potpisima ponovno ćemo se obratiti Ministarstvu da s nama ugovore pružanje socijalnih usluga“, najavila je Milković koja je podnijela i izvješće o radu u ovoj godini.
Naglasila je kako su ostvarili sve programske ciljeve zacrtane za ovu godinu, a nadaju se uskoro i Intervencijskom planu Grada Petrinje.
„Što se tiče projekata provodili smo 17 projektnih aktivnosti i još ih uvijek provodimo i to je zaista jedna lijepa brojka za Udrugu koja danas ima 46 zaposlenih. Nažalost, moram reći da ćemo vjerojatno imati smanjenje broja zaposlenih već negdje u trećem mjesecu iduće godine, jer ovog trenutka ne možemo ništa obećati što se tiče nastavka projekta „Zaželi“ gdje imamo 20 zaposlenih žena. S trećim mjesecom, one će se, nakon dvije godine, najvjerojatnije ponovno naći na Zavodu za zapošljavanje. Ne našom greškom, nego zato što Upravno-provedbena tijela 1 i 2 još nisu raspisala natječaj za drugi poziv. U sklopu prvog poziva, mi smo već dobili odobrenje i ne možemo se javiti. Znači, moramo čekati da istekne prvi poziv, da se raspiše drugi i da onda ponovno možemo tražiti isti projekt“, rekla je Milković, dodavši kako se ovaj projekt pokazao višestruko korisnim – kako za žene koje su kroz njega pronašle zaposlenje, tako i za 150 korisnika kojima je pružena itekako potrebna usluga pomoći.
Od projekata koji su u ovoj godini dodatno napredovali istaknula je projekt osobnih asistenata.
„Ove godine smo osobnu asistenciju proširili s još četiri osobe s invaliditetom na ukupno 12, tako da imamo i 12 osobnih asistenata. Sada već skupljamo nove podatke o kandidatima koji imaju potrebu za osobnom asistencijom, skupljamo dokumentaciju tako da i u nekom sljedećem pozivu kada se budemo mogli javiti, možemo uzeti još asistenata, obzirom da se nažalost i ta potreba pokazuje sve većom u našoj županiji.“
Uz samostalne projekte i redovne aktivnosti kabineta radne terapije, senzorne terapije, programa Male škole i pomoći u učenju, Udruga je u nekoliko projekata sudjelovala i kao partner.
„S Društvom za ekologiju „Zeleno zlato“ kao partneri sudjelovali smo u još jednom lijepom europskom projektu naziva „Inkluzivni poljoprivredni lanac“. Također smo partneri Pučkom otvorenom učilištu Hrvatski dom u projektu „Kultura svima“ gdje smo nedavno premijerno imali i prvu inkluzivnu predstavu koja je nastala u našoj Udruzi i u kojoj su glumili naši mladi članovi. Imali smo i druge male projektne aktivnosti poput „Ljetnog sportskog kampa“, tako da smo zaista gledali da nudimo sadržaje za sve korisnike“.
Veliki problem i dalje im je objekt „Male kuće“ u Ulici Jelene Babić u Petrinji u koji je Udruga smještena kroz program stambenog zbrinjavanja Središnjeg državnog ureda za obnovu i razvitak. Prošle godine iznenada su dobili Ugovor o najmu prema kojem su retroaktivno trebali platiti više od 20 tisuća kuna najamnine. U prvi mah odbili su potpisati takav ugovor dok se ne informiraju o svojim pravima. Nakon konzultacija s pravnicima, odlučili su ugovor potpisati, platiti sve zaostatke, ali i krenuti u proceduru da Mala kuća postane vlasništvo Udruge.
„Imamo dva smjera u tome. Prvi je da kad podmirimo sva dugovanja, zatražimo od Središnjeg državnog ureda da prepiše upravljanje ovom kućom, imovinom, na Ministarstvo državne imovine i da onda pokušamo od Ministarstva državne imovine tražiti tu kuću u darivanje. Tu postoji zakonska prepreka, jer Ministarstvo državne imovine ne može nama kao udruzi darivati objekt, nego samo jedinicama lokalne uprave i regionalne područne samouprave. Mi smo imali neke razgovore s Gradom Petrinja koji je voljan pomoći nam u tome, međutim to je jedna procedura, koja, poznavajući našu birokraciju može trajati godinama, a mi sve te godine moramo plaćati mjesečni najam viši od 400 kuna. Stoga je bio još jedan prijedlog na Upravnom odboru, da pokrenemo kod Središnjeg državnog ureda zahtjev da nam kažu koliko bi koštalo da mi kupimo ovu kuću. Obzirom da znamo da su cjenici APN-a puno povoljniji nego cjenici na tržištu, možda bismo dobili popust za neko gotovinsko plaćanje, za ono što smo ulagali, tako da ćemo i u tom smjeru pregovarati“, obrazložila je Milković, naglasivši kako im je rješavanje problema vlasništva važno i zbog EU projekta vrijednog 5 milijuna kuna na koji su se prijavili, a kojim bi rekonstruirali i proširili prostor Male kuće.
Ove godine Udruga je intenzivno radila i na svom projektu Inkluzivne farme.
„Uplatili smo konačno rješenje za legalizaciju postojećih objekata i sad čekamo da dobijemo rješenje Grada Petrinje da su svi papiri čisti i da onda možemo krenuti u dovođenje priključka struje. Vodu smo već dobili. Mjesni odbor Hrastovica ima poseban priključak na vodu koji nam je darovao i rekao da nam neće naplaćivati vodu, sve dok više ne budemo u ovoj fazi kad skupljamo donacije i imamo humanitarne akcije kako bismo sve to isfinancirali. Kroz Intervencijski plan za koji sam već rekla da je u najavi, financirat ćemo sve one projektne aktivnosti koje se tiču infrastrukture – riječ je o plastenicima, radili smo i voćnjak, postavljanje drvenih kućica, sanitarnog čvora i svega drugog, međutim ono što ne možemo kroz projekt isfinancirati je Dnevni centar. Zato smo i krenuli u humanitarne inicijative i akcije“, izvijestila je Milković.
O prvoj takvoj humanitarnoj akciji, namijenjenoj za krov Inkluzivne farme, koja će 14. prosinca biti održana u Zagrebu, više je rekla Ivana Šalić.
„Taman u trenutku kad nam nije prošao projekt obnove postojećeg objekta na Farmi, pojavio se jedan čovjek koji se inače bavi disciplinom „everestinga“. To je penjanje na visine Mount Everesta i on to sve radi humanitarno, obučen u kostim pande. Prema tome je i prepoznatljiv, upravo po tome što ne ističe sebe, nego tu svoju „pandu“, odnosno svoje humanitarno djelovanje. On će se 14. prosinca u zgradi „Zagrepčanke“ 107 puta popeti na 25. kat te zgrade, za naš krov, za našu Udrugu i za našu dječicu. Osmislio je da svatko može donirati, ali ne samo donirati, nego i „posvojiti“, odnosno „kupiti“ određeni broj stepenica. Jedna stepenica je dvije kune. Najmanji iznos koji se može uplatiti je 10 kuna. Već sada smo stvarno zadovoljni odazivom, s obzirom na to da su se uključili ljudi koji nikada nisu ni čuli za našu Udrugu, ali im se jako sviđa ideja Inkluzivne farme. Hvala im i hvala svima koji će se još naknadno uključiti“, rekla je Ivana.
Jedna od točaka dnevnog reda redovne godišnje sjednice Skupštine UOSI SMŽ bio je i rebalans ovogodišnjeg financijskog plana Udruge koji je obrazložila Manda Šalić.
„Što se tiče financijskog plana, prošle godine smo planirali 7 milijuna 897 tisuća kuna. To nije bio nerealan plan. To bi bilo realno, međutim što se dogodilo? Svi rezultati naših natječaja na koje smo aplicirali kasne. Mi sad već imamo informacije da su nam odobreni neki projekti, ali će se oni realizirati tek u 2020. godini. Znači, mi nismo planirali nešto što ne bismo mogli ostvariti da je to sve na vrijeme bilo odobreno, međutim kako sve u ovoj našoj državi kasni, tako kasni i to, pa smo na Upravnom i Nadzornom odboru predložili rebalans proračuna i smanjili smo ga za 2 milijuna i 800 tisuća kuna“.
Rebalans je jednoglasno usvojen kao i izvješće Nadzornog odbora, te Program rada, Operativni plan i Financijski plan Udruge za 2020. godinu.
„Ovaj program rada za 2020. Nadovezuje se i sličan je onom iz 2019. obzirom da su i projekti nekako oni koji se nasljeđuju i nastavljaju, s tim da ćemo imati i novi projekt sljedeće godine. To je definitivno Intervencijski plan koji se nadovezuje na razvoj Inkluzivne farme. Imat ćemo i institucionalnu potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Prijavili smo se na institucionalnu potporu za sljedeće tri godine. Ona bi se trebala kretati negdje između 200 i 300 tisuća kuna godišnje. Sljedeće godine nam završava i trogodišnji program Ministarstva demografije kroz koji su bile većinom isfinancirane socijalne usluge i plaće terapeuta, tako da ćemo se, ako nam pravila natječaja budu dopuštala, definitivno javiti i za sljedeće trogodišnje razdoblje i tako sve dok ne uđemo u Mrežu pružatelja usluga“, najavila je izvršna direktorica Udruge Aleksandra Milković.
Za UOSI SMŽ predaha neće biti ni u sljedećoj godini, jer potrebe su, nažalost, sve veće.
„U našoj županiji imamo jako puno osoba s invaliditetom. Ne znam da li vas je taj podatak zabrinuo ili ne, mene definitivno je. Od ukupnog broja osoba s invaliditetom, 11 posto otpada na dob od 0 do 19 godina. Dakle, imamo zaista, što nam pokazuju i brojčani podaci Udruge, povećan broj djece s teškoćama u razvoju, tako da definitivno trebamo i dalje razmišljati koje su to socijalne usluge koje naša sredina i zajednica ne nude i gledati u tome neki razvoj Udruge, jer ništa bez nas. Toga moramo biti svjesni, iako mi to ne bi htjeli. Mi bismo htjeli da to sustav preuzme, ali imamo opciju prepustiti roditeljima da djecu voze u Zagreb i da plaćaju privatne usluge ili da mi probamo taj problem riješiti. Imamo i jako velik broj članova između 20 i 64 godine. To su ti neki budući, potencijalni korisnici naše Inkluzivne farme. To su većinom mlade osobe s invaliditetom koje su imale tu nesreću da nisu završile neko pomoćno zanimanje, da nisu završile srednju školu, da nisu radno sposobni i prepušteni su uglavnom dnevnim centrima koji djeluju pri udrugama ili centrima kao što je Centar Komarevo. Zato i ta ideja Inkluzivne farme, jer ih mi želimo smjestiti u neko lijepo prirodno okruženje, da se ne svodi sve na izradu kreativnih radova i materijala u dnevnim centrima.“
Posebno ih veseli, kazala je Milković, kada nekome od tih mladih ljudi pomognu u pronalaženju radnog mjesta.
„Naš Antun Barić našao je zaposlenje u Sisku, a posao u našoj Udruzi bio mu je prvo radno mjesto. Naš Silvio Radošević prvi je lončar, osoba s invaliditetom u SMŽ, ako ne i u Hrvatskoj. To je ono za što se mi zalažemo i za što se borimo – ne samo za rješavanje terapijskih usluga nego i da rješavamo neke probleme u društvu. I jedan posao više, doprinos je tom društvu, da ne kažem da smo mi kao Udruga otvorili „šećernicu“, punjenje ugostiteljskog šećera gdje smo od HZZ-a dobili 75 % sredstava da zaposlimo jednu osobu s invaliditetom. Svaki taj jedan naš pokušaj, jedan naš doprinos tome, velik je korak. To nisu velike brojke, ali za nas su stvarno velike, jer smo pomogli nekome da se osjeća korisnim u društvu, da ispuni svoj dan i da na kraju krajeva ima neku financijsku korist od toga“, zaključila je Milković.
