Izbornik
saša-n

Sašina dobra djela i akcije do „Ponosa Hrvatske“

PETRINJA – Ponos Hrvatske naziv je udruge i nagrade koja se svake godine dodjeljuje građanima Hrvatske za hrabra i nesebična djela, postupke i sl.

Nagradu je 2005. godine ustanovio dnevni list 24 sata, a 2008. godine osnovana je udruga Ponos Hrvatske koja okuplja dobitnike te prestižne nagrade. Dobitnici nagrade heroji su iz susjedstva, skromni ljudi koji su uvjereni da bi na njihovome mjestu svatko reagirao jednako. Pa ipak, oni su ponos ove zemlje u punom smislu tih riječi i ugledni građani kakvima svi težimo biti.

Ove godine među onima u ovom odabranom društvu, na dodjeli 23. veljače, bit će i Saša Osenički iz Petrinje, a njegovo veliko djelo počelo je 6. prosinca 2020. godine.

Kako je to bilo kronološki podsjetio je tijekom gostovanja u programu Petrinjskog radija: „Uz pomoć naše Tine Marović, moje supruge Mihaele i mene, saznali smo za obitelj Bjelac, majku troje djece koja je ostala bez supruga i da joj treba nekakva mala pomoć. Mi smo ih posjetili i odlučili smo se da to bude na sv. Nikolu, pošto je to ipak dan darivanja, znači obišli smo ih i htjeli pomoći nekim malim stvarima kao što su odjeća i neke stvari koje su osobne potrepštine. Međutim, kada sam prvog dana vidio situaciju tamo i ono troje male dječice, koje sada obožavam kao da su moji. Znači, odlučio sam da ako ne možemo nešto napraviti veće, ako ne možemo završiti da nećemo niti započeti. Prvi dan kada smo to zajedno pokrenuli pojavili su se naši „Petrinjski vilenjaci“ i koji zajedno s nama nisu stali od prvoga dana, ni tada ni sada. Odnosno, u 16 dana napravili smo kuću od temelja do krova, znači kompletnu adaptaciju iznutra i izvana, a ovaj potres nas je malo prekinuo i nismo uspjeli još „navući“ fasadu, ali smo postavili stiropor i ljepilo i moramo je još „pofarbati“. Ostale su nam finese i to ćemo završiti samo da se ovo sve smiri. Priča je završena na Badnjak, znači useljenje obitelji u kuću, ostale su nam samo neke sitnice, a u nedjelju 27. prosinca imali smo i završno zajedničko druženje.“

Dalje je nastavio: „Nažalost, u ponedjeljak, 28. prosinca, desio nam se taj prvi potres gdje smo se opet javili našem prijatelju, jednom od „vilenjaka“ Josipu Pejakoviću u Strašniku, gdje je prvi potres bio najjači, i svi smo se „sjatili“ u to selo s mještanima i ljudima dobre volje koji su bili tamo, znači pokrivali smo kompletno selo, krovove Sibića i Strašnika i nismo znali što će nas zadesiti drugi dan. Desio je taj drugi dan, tragičan za cijeli grad i okolicu, a i taj dan sam s dečkima pokrivao jednu kuću, jedan krov obitelji koja se također preziva Bjelac i valjda je to bila sudbina, ali to tako i ne smatram, nego mislim da je to bila „Božja priča“ koja nas je spojila u sve ovo. Ne može biti slučajno da je prva akcija pokrenuta na sv. Nikolu, ne može biti slučajno da je prva obitelj Bjelac i da je nastavak obitelj Bjelac gdje smo se mi zadesili na krovu pokrivanjem te kuće. Znači, nakon tog velikog potresa skupili smo opet glave u hrpu, a hvala Bogu kod mojih „vilenjaka“ i mene, osim Josipa, svi smo donekle “dobro prošli“, kako su prošli svi ostali i svi smo dali sebe da pomognemo našem gradu koliko to možemo i koliko to uspjevamo. Facebook grupu smo s „Pomoći obitelji Bjelac“ pretvorili u „Svi za Petrinju“ koja sada broji oko tri tisuće članova u kojoj su ljudi iz cijele Hrvatske, čak i donatori i to je otišlo i predaleko i preširoko, te treba malo više razmišljati, raditi i treba opravdati povjerenje svih tih ljudi. Znači, krenuli smo od prvog dana, kao što su i drugi radili, s pomoći u hrani, vodi, odjeći, građevinskom materijalu. Nakon nekoliko dana shvatio sam da više nije bit priče samo ljudi koji žive u okolici moga kvarta (Drenačka ulica) za koji sam se zauzeo, shvatio sam da i ti ljudi koji pomažu i obnavljaju nam kuće, koji dovoze donacije, da i oni trebaju negdje popiti kavu, nešto pojesti i popiti neko piće. Uz pomoć našeg Zlatka (Hodak), starog petrinjskog domara, kojem se ovim putem zahvaljujem i koji nam je omogučio veliki šator gdje nam gospodin Zdravko (Ljubešić) iz Restorana „Štuka“ i njemu se zahvaljujem, znači danas je zahvala za sve, kuha tople obroke svaki dan već puna dva tjedna, gdje nam donatori pomažu u namirnicama, borimo se na sve načine kako smo i počeli, znači sami bez pomoći politike, bez pomoći bilo kojih drugih institucija i to smo nazvali „Ruka za ruku – čovjek za čovjeka“. Ne stajemo i dalje, a zahvalio bih se i curama iz Trogira koje su s nama od prvoga dana i još su s nama kao volonterke, a također zahvaljujem se i Tomi i Marku Jurčeviću, Dragi Cavriću, Kristijanu Kosiću, Kati Denić i Andreju Miokoviću, našem najmlađem članu od prvoga dana i našoj maskoti, te svojoj obitelji koja uz mene sve ovo proživljava. Neke stvari su i njima više previše, moja dječica, aktivan sam po cijele dane i uz sve ovo počeo sam i raditi, te bih se zahvalio svima na poslu koji su imali razumijevanja da me shvate, svega je tu bilo, znači trebalo mi je što više slobodnog vremena da sve ovo odradim i imali su razumijevanja za mene.“

Još je dodao: „Donacije, kao donacije su malo stale same od sebe, mislim na hranu i sve ostalo, kao i građevinskog materijala, ali mi smo našli načina kako ćemo dalje, znači ništa na ne može pokoriti i odlučili smo se za obitelj Zgurić. To je sada priča koja će u mojoj glavi biti prepisana kao za obitelj Bjelac. Odlučili smo se pomoći za njihovu kuću, da je obnovimo i adaptiramo, znači od temelja do krova. To je obitelj deset godina samohranog oca i petero sinova, to jesu veliki dečki, ali i oni imaju svoje potrebe. Tu obitelj poznajem svoj cijeli život i znam kako su živjeli, odrastali i kako ih je otac Slavko digao na noge, othranio i od njih napravio već skoro ljude. Znam da ponovo nisam pogriješio za koga sam to odabrao. Njihova kuća ima „crvenu naljepnicu“, prioritetno rušenje, sada su smješteni u jednu kućicu stare gradnje, ali hvala Bogu ona nije stradala u potresu, te se zahvaljujem i toj obitelji susjeda koji su nam donirali da tu kuću možemo staviti u funkciju za njih. Također, zahvaljujem se i prijatelju Anti iz Splita koji je uz sve to organizirao i jedan kontejner za njih jer ih je previše i svi ne mogu biti u kući. Nakon toga, što ćemo, kako ćemo, javljali su se donatori i investitori, ljudi koji bi gradili, sjetili smo se jedne ideje, odnosno naših majica koje su postale prepoznatljive u cijelom svijetu. Završile su u Americi, Kanadi, Austriji, Mađarskoj, Italiji, Njemačkoj, Sloveniji, Irskoj, a ostala nam je još Azija i Afrika. Svi ljudi naše grupe „Svi za Petrinju“ to su samnom prepoznali pa možda i više nego što sam i sam očekivao. Znači krenuli smo sa sitnim i to ljudi moji ode predaleko, svi su to prepoznali, znači naši Petrinjci te majice kupuju, kao jedan od primjera, da se zahvale svim ljudima koji im dolaze pomagati na njihove kuće, bilo to skidanje dimnjaka, adaptiranje krovova ili bilo kakvih radova, znači za samu zahvalu sami kupe majice i podijele tim ljudima da imaju uspomenu, jer na tim majicama, tko nije upoznat, ispričana je cijela priča za naš grad, prednja strana je Petrinja u srcu, a iza ispričana cijela priča: datum potresa, vrijeme potresa i magnituda ljestvice premda ja mislim da je taj 6,2 promjenljiva brojka. Reći ću okvirno, a mislim da smo premašili brojku više od dvije tisuće prodanih majica. To je ciljana prodajna akcija za pomoć obitelji Zgurić, znači majica kao majica nije donirana u kompletu, odnosno jedan dio te majice mi plaćamo, a ostatak odlazi na donaciju za obitelj Zgurić i zato je cijena fiksna (50 kn) zbog toga jer sam još davno rekao kako mi još nismo udruga, što do sada nismo uspjeli odraditi, nemamo svoj račun, budžet, ali da bi nakon određenog vremena mogli sebe zaštititi bilo je najjednostavnije izračunati broj majica puta 50 kuna jednako toliko i tko god bude želio provjeravati što se desilo s tim financijama može provjeriti, a ja ću biti svoje čiste glave i savjesti da je to tako kako smo zamislili i da niti jedna lipa neće nedostajati i da će ta svaka donacija završiti za obitelj Zgurić.“

Na kraju, sve ovo dovoljan je razlog da nagrada „Ponos Hrvatske“ dolazi u prave ruke: „Ovo je nešto čemu se stvarno nisam nadao. Zahvalio bih se baš svima koji su prepoznali ovaj moj rad, vas dvojica (Gršić, Mioković – Petrinjski radio) najbolje znate što smo napravili, od kada radimo i gdje stajemo i gdje ne stajemo. Znači, da nije bilo svih ljudi koji su prepoznali ovu priču naše grupe „Svi za Petrinju“, grupe koja je počela imenom „Pomoć obitelji Bjelac“, da nije bilo naših donatora, mogu reći vas dvojica, sada već mojih velikih prijatelja, znači u svim nesrećama uvijek se desi nešto lijepo, spojilo nas je sve emotivno, Mario hvala ti, Ivice tebi nemam što reći, znači samnom si od prvog dana na terenu. Ti ljudi koji su to prepoznali jedno veliko hvala i nisam od onih koji se voli medijski isticati, ali drago mi je što smo to uspjeli, jer ova priča nije više samo tuga, nego i prezentiranje našeg grada u ovo nesreći što nas je zadesila. Neki ljudi su našu Petrinju svrstavali da spada pod Bosnu, gdje sam bio jako razočaran i tužan, ali dokazat ćemo im da to nije baš tako, da je ovo pravi hrvatski mali grad, koji je prošao i rat, preživjeli smo i to, napao nas je i potres, preživjet ćemo i to, idemo dalje. Bez pozitive i optimizma mislim da nećemo uspjeti ništa, a hvala Bogu svi ljudi s kojima provodim vrijeme, s kojima se družim, koji prepoznaju sve to, svi su optimisti i mislim da ćemo mi opet izgurati svi zajedno što dalje i što bolje za sve naše Petrinjce. Vjerojatno još nisam svjestan što to znači, krug je začaran u mojoj glavi, da nije bilo mene kao pokretača, ne bi bilo cijelog tog kotača zaokruženog, ali isto tako da nije bilo svih tih ljudi koji su nas prepoznali ne bi biloni mene, znači jedni bez drugih ne možemo funkcionirati. Uspjeli smo to sve povezati i složiti u jednu lijepu priču i još jednom velika hvala svima koji su glasali za mene, neka završi kako završi, meni nagrada kao nagrada, dobio ili ne dobio, nije prioritet, meni je srce puno radi svih tih ljudi koji su se dali skupa samnom u sve ovo što smo napravili i opet ponavljam, nećemo stati.“

Slijedio je i dokaz tome: „Ivice i Mario, vi najbolje znate koji je moj cilj bio i taj cilj će se ostvariti kada-tada. Udruga na žalost nije osnovana zbog potresa, ali udruga „Petrinjski vilenjaci“ će biti kada-tada i ta udruga će imati pokretanje akcije pred Božić da usrećimo svake godine jednu obitelj, naravno što bolje budemo mogli, a vidimo da možemo i bilo bi šteta da to ne bude brend našeg grada.“

  • galery00011
  • galery00010
  • galery00009
  • galery00008
  • galery00007
  • galery00006
  • galery00005
  • galery00004
  • galery00003
  • galery00002
  • galery00001
Ivica Mioković

Ivica Mioković

Urednik, novinar i radijski voditelj na Petrinjskom radiju i Portalu 53. Novinarstvom se bavi više od 30 godina, a bogatu novinarsku karijeru ispunio je brojnim člancima i emisijama. Danas, osim novinarskog posla i izvještavanja sa brojnih terena, je glavni urednik sportske redakcije Petrinjskog radija i Portala 53, te vodi i uređuje sportsku emisiju Treće poluvrijeme.

NAJNOVIJE VIJESTI

X