PETRINJA – Što je zajedničko sevdalinkama, smooth jazzu i popu? Zajednički im je Mavi Kan, zagrebački etno – jazz sastav kojeg je petrinjska publika ovog četvrtka imala priliku uživo slušati u Maloj dvorani Hrvatskog doma.
Mavi Kan, čiji naziv u prijevodu s turskog znači „Plava krv“, 2003. godine u Zagrebu je osnovalo troje glazbenika – violinist Bruno Urlić, pjevačica Sakin Modronja i saksofonist Marijan Jakić, s idejom da tradicionalnu bosansku sevdalinku i općenito orijentalnu glazbu predstave publici na jedan novi, drugačiji, moderniji način.
„Nas troje – pjevačica Sakin Modronja, moja malenkost Bruno Urlić i naš treći, nažalost bivši član, saksofonist Marijan Jakić, došli smo na ideju da napravimo svoju verziju i svoje viđenje nekih sevdalinki, nekih pjesama posvećenih Bosni i Sarajevu i nekih autorskih stvari. Tako je to nastalo. Izdali smo album „OrnaMental“ 2008. godine i krenuli nešto s promocijama, međutim ovaj projekt je uvijek nekako bio podložan našim događajima u životu, pa smo ga znali i „paliti“ i „gasiti“, ali uvijek je „pulsirao“. Znalo je stvarno biti i da ga malo zanemarimo, što je mislim velika nepravda“, kazao je Bruno Urlić, jedan od osnivača Mavi Kana.
(Svestranog Urlića inače pamtimo iz niza projekata-svojedobno je bio član grupe „Zabranjeno pušenje“, suvoditelj je „Ezerki & 7/8“, član je „Django Groupa“ Damira Kukuruzovića, svira s Massimom, a surađivao je i s nizom drugih glazbenika. U Petrinji smo ga prije dvije godine imali priliku slušati i kao člana kvarteta Allo, Allo, a ljetos i na izvrsnom koncertu Kukuruzovićeva Međunarodnog petrinjskog jazz festivala na kojem je gostovao Paulus Schäfer).
Glazba „Mavi Kana“ sinteza je arhaičnih i orijentalnih korijena s utjecajima popa i smooth jazza. Zašto baš sevdalinke?
„Vjerujem da neki aranžmani jednostavno ne mogu preživjeti toliko godina. To nije klasika koja je napisana bogato i odsvirana bogato. To su jednostavno bile pjesme uvjetovane svojim vremenom i nakon 20 – 30 godina ih je ustvari “pojelo“ vrijeme, danas i tehnologija, digitalija i one su jednostavno postale „passe“. Smatrali smo da možemo nekakvim novim ugođajem, „grooveom“, napraviti nešto što bi ustvari privuklo i mlađe ljude i mislim da smo uspjeli u tome. Mi smo to nazvali kao nekakav „soundtrack crno-bijelog filma“, jer crno-bijeli film mora ostati u glavi. Tim pjesmama koje su ustvari prijelaz s 18/19. stoljeće, mi smo probali dodati i nešto svoje. Nema tu puno pameti, neke logike, to je više srce nego pamet“, kaže Urlić.
Na prvom albumu „OrnaMental“ koji je „Mavi Kan“ objavio 2008. godine, nalazilo se deset pjesama. Osim sevdalinki, bile su tu i dvije pjesme na turskom te dvije na francuskom jeziku (prijevodi tradicionalnih pjesama tuniskih berbera). Nakon nekoliko godina uslijedio je i album „Kao Sarajevo“.
„Tri i pol godine nakon „Ornamentala“objavili smo i „Kao Sarajevo“. Taj album je još i više nego prvi posveta gradu u kojem sam ja rođen i koji nas nadahnjuje. Htjeli smo podsjetiti ljude na neke pjesme koje su bile svima drage poput „Sve smo mogli mi“ Jadranke Stojaković ili „Jutro će promijeniti sve“ grupe Index. Dodali smo opet neka svoja viđenja nekih pjesama, ugostili smo Zorana Predina na pjesmi „Lijepa hanuma“i napisali još dvije autorske pjesme. Bio je to opet jedan početak novog života benda, međutim dobili smo u međuvremenu jako puno djece, ja sam počeo svirati s Massimom Savićem i situacija se opet zakomplicirala po tko zna koji put. U toj fazi smo imali jako puno koncerata. Čak smo otišli nešto i van, svirali po Europi i bilo je super, ali opet iz neobjašnjivih razloga smo stali. Sada smo malo presložili bend, jer smo imali s vremena na vrijeme osjećaj da smo možda malo „preglasni“. Sada smo ustvari iz originalne postave maknuli gitaru. Stavili smo jednog jako dobrog pijanista koji se zove Paul Kempf. Ostatak benda je isti kao u zadnjih par godina – na bubnjevima je Marko Matošević, na bass gitari Robert Vrbančić. Tu smo i Sakin i ja i evo, idemo pokazati Petrinji što smo novo navježbali.“
Mavi Kan rade i na novom materijalu: „Definitivno, novi album je u pripremi. Sad baš razgovaramo s kim bi još mogli surađivati, jer smo na prva dva albuma imali jako zanimljive goste i stvarno nisu bili „gosti radi gostiju“. Na prvom albumu smo recimo Damira Urbana učili francuski, Hanka Paldum je učila nas da se sevdalinke ne pjevaju tako kao što ih mi pjevamo (… smijeh …), onda smo Zorana Predina učili jednu pjesmu „Lijepa hanuma“koja je o ljubavi nekakvog bega i jedne mlade djevojke. Sada razmišljamo o možda nekim novim gostima, ali nećemo to otkriti. Uglavnom, nekoliko pjesama je već spremno“, ispričao je Urlić uoči petrinjskog koncerta.
Uz nekoliko autorskih pjesama, predvođeni mističnim glasom pjevačice Sakin Modronja, inače članice zbora „Arabeske“, Mavi Kan su petrinjskoj publici isporučili više od sat vremena svog „plavokrvnog sevdaha“, glazbe koju je jednom davno netko lijepo i jednostavno definirao rečenicom: „Sevdah, to ti je ono kad babo pjeva i plače“.
