Izbornik
Share on facebook
Share on twitter
knjigamwodnaslov

U Petrinji predstavljena knjiga Matije Maše Vekić „Hrvatska kiparica Mila Wod“

PETRINJA – U organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Petrinji i Družbe „Braće Hrvatskog Zmaja“- Zmajskog stola u Sisku, u Maloj dvorani Hrvatskog doma u Petrinji u ponedjeljak, 9.ožujka 2020. predstavljena je knjiga Matije Maše Vekić „Hrvatska kiparica Mila Wod“.

Knjigu o prvoj hrvatskoj akademski obrazovanoj kiparici i prvoj ženi autorici spomeničke plastike koja je značajan trag ostavila i u Petrinji, Vekić je 2018. godine napisala povodom dviju značajnih obljetnica kiparice – 130. obljetnice njezina rođenja i 50. obljetnice njezine smrti.

„Ja inače pišem za hrvatsku katoličku reviju „Kana“ koju izdaje Kršćanska sadašnjost. Pišem portrete umjetnika – slikara, kipara. Tako sam pronašla i nešto u vezi s Milom Wod i rekla sam – pa ja za ovu kiparicu nisam niti čula, a tako je krasna i puno je toga lijepog napravila, predivne kipove ima – idem ja to malo istražiti i obraditi. Tako sam počela istraživati, obišla sam mjesta gdje sam čula da ima njezinih radova i onda sam se zadivila koliko je ona toga puno napravila. Čak je u mom rodnom Metkoviću napravila cijeli oltar 1940. godine i kip Isusa Kralja. Tako sam ja došla do Mile. Kako je to bilo baš u vrijeme njenih dviju okruglih godišnjica – rođena je 1888. godine, a umrla 1968. odlučila sam napraviti knjigu o njoj“, otkrila je prof. Vekić.

Inicijator predstavljanja ove knjige u Petrinji bio je don mr. Pavao Crnjac, rektor crkve Corpus Domini na Trešnjevci u Zagrebu (čiju je unutrašnjost također uredila Mila Wod): „Cilj je ovoga predstavljanja da se ukloni zaborav na veliku umjetnicu i da ova monografija dođe u ruke što većeg broja čitatelja“, rekao je don Pavao Crnjac koji je uvodno predstavio autoricu knjige, a potom uz prezentaciju fotografija likovnih djela Mile Wod i samu knjigu.

Knjiga objavljena prošle, 2019. godine u biblioteci „Likovni umjetnici“ koncipirana je u sedam cjelina. Prva cjelina „Mila Wod (1888. – 1968.)“ govori o životnom putu Mile Wod i njezinim izložbama koje je održala za života. Druga cjelina – „Značajna djela Mile Wod“ donosi fotografijama obilno potkrijepljen pregled značajnih djela kiparice koja se danas nalaze diljem Hrvatske i šire – u Zagrebu, Krašiću, Sinju, Metkoviću, Petrinji, Mariji Bistrici, Opatiji, Prelošćici, Donjem Miholjcu, Rovinju, Iloku, Fojnici … Intimniji prikaz i uvid u život Mile Wod donose treće, četvrto i peto poglavlje: „Iz dnevnika Mile Wod“, „Mila Wod nam govori“ i „Pjesme Mile Wod“. Iz šestog poglavlja „Pisma Mili Wod“ i sedmog „Rekli su o Mili Wod“ imamo priliku iščitavati što su Mili i o Mili, napisali njezini suvremenici te kasniji poštovatelji.

„Kiparica Mila Wod, punim imenom Ljudmila Wodsedalek, rođena je 18. rujna 1888. godine u Budimpešti, od oca Henrika Wodsedaleka, Čeha i majke Marije Bek Vidaković, Hrvatice. Govoreći o obitelji, Mila Wod isticala je utjecaj na odabir svoga zvanja djeda po majci koji je bio licitar u Donjem Miholjcu i majčinog rođaka, hrvatskog pjesnika Augusta Harambašića. Djetinjstvo provodi i pohađa pučku školu u Beču i Bratislavi. Višu djevojačku školu pohađa u Varaždinu od 1900. – 1904. godine. Od 1905. radi kao činovnica u Zagrebu i amaterski se bavi kiparstvom te modelira svoj prvi rad Homo primogenius. Profesoru Robertu Frangešu – Mihanoviću svidjelo se njezino prvo djelo, primjećuje njezinu izrazitu nadarenost i ohrabruje je za studij kiparstva. Godine 1907. upisala je, a 1911. završila studij kiparstva na Privremenoj višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu, prethodnici Akademije likovnih umjetnosti“, zapisala je Vekić u poglavlju o kiparičinom životnom putu.

Petrinjska publika, naravno, s posebnom je pozornošću pratila dio priče o periodu kiparičina života (od 1920. do 1933.) koji je provela u Petrinji gdje je stvorila neka od svojih najznačajnijih djela. Nakon usavršavanja u Parizu (gdje susreće i kipara Augusta Rodina), te uspješne izložbe koju je 1914. u Beču održala zajedno s hrvatskom slikaricom Nastom Rojc, Mila u Petrinju stiže 1920. kao već formirana i priznata kiparica. Kao likovni pedagog radi u petrinjskoj Učiteljskoj školi i realnoj gimnaziji. Upoznaje se i surađuje i s petrinjskim lončarima. Oni nju podučavaju obrtničkom, a ona njih umjetničkom modeliranju gline. U Petrinji, Mila glumi i u predstavama amaterskog kazališta, proučava narodne nošnje, piše eseje, osvrte, pjesme. Nakon tragične smrti Stjepana Radića 1928. godine, od posljedica ranjavanja u atentatu u beogradskoj Skupštini, Mila Wod 1929. radi u Petrinji Radićev spomenik u monumentalnoj veličini i postaje prva žena autor javnog spomenika u nas.

Podatak da Radićev kip prethodno nije bio izliven u gipsu, što nije bilo poznato ni samoj autorici knjige, iz publike je otkrio petrinjski lončar Matej Stanešić. Naime, Radićev kip koji je kasnije u Gliptoteci u Zagrebu izliven u bronci, Mila je od petrinjske gline oblikovala u radionici njegova oca Šandora. Spomenik je originalno rađen u tri dijela i nakon što je ispečen u peći kakvu je u to vrijeme u Petrinji imala samo Stanešićeva radionica, odvezen je u Zagreb gdje je izliven u bronci.

Zbog kompleksnih političkih zbivanja i tadašnje zabrane djelovanja HSS-a, spomenik koji je Mila 1929. završila za osam mjeseci, u Petrinji je, uz veliku svečanost, postavljen tek šest godina kasnije, u prosincu 1935. U vremenima koja su uslijedila, Radićev spomenik imao je prilično burnu sudbinu. (Godine 1963. politički „nepoćudan“ biva preseljen na manje istaknuto mjesto u gradskom parku. U vrijeme Domovinskog rata, tijekom okupacije Petrinje, spomenik je miniran i oštećen, a pronađen je 1998. zakopan u jednom voćnjaku blizu Petrinje. Na njegovo staro mjesto, na Trgu Stjepana Radića u Petrinji, restaurirani spomenik vraćen je 1999. godine).

Osim spomenika Stjepanu Radiću, Mila Wod do 1933. godine u Petrinji stvara i neka od svojih ponajboljih djela u maloj plastici i keramici. Osim sakralnih motiva (kojima će se kasnije, nakon stradanja sina Jurice u logoru u Jasenovcu 1945. isključivo posvetiti), radi i motive iz seljačkog, ali i svog obiteljskog života. Nakon 13 godina provedenih u Petrinji, Mila se rastaje od supruga Viktora Bernfesta, također kipara i medaljera i seli u Karlovac gdje osniva Katoličku umjetničku radionicu.

„Mila je voljela Petrinju. Tu joj se rodio drugi sin Jurica, tu  je živjela od 1920. do 1933. kad seli u Karlovac, a zatim 1938. u Zagreb gdje do umirovljenja 1950. radi u školi u Draškovićevoj ulici, današnjoj Osnovnoj školi „Ivan Merz“. Od 1942. do 1945. godine vodila je i Odjel za umjetnost Katoličke akcije i imala atelje u Nadbiskupskom dvoru na Kaptolu u Zagrebu. U Zagrebu umire 18. listopada 1968. godine, no treba istaknuti da je ona u svom malom ateljeu radila, stvarala sve do svog zadnjeg dana“, ispričala je Matija Maša Vekić, čija knjiga otkriva Milu Wod i kao poliglotkinju (govorila je njemački, francuski, engleski, češki, mađarski i hrvatski), pjesnikinju i duboko religioznu osobu.

“Godine 1917. Mila je objavila zbirku pjesama „Lieder – Pjesme“, u privatnoj nakladi od četiri stotine primjeraka, koji nisu bili namijenjeni prodaji”. Pjesme su pisane njemačkim jezikom, a Vekić ih u svojoj knjizi donosi i u izvorniku i u prijevodu. Dio tih pjesama prevela je petrinjska liječnica Tatjana Vrga (u njezinu prijevodu objavljene su 1996. u petrinjskom časopisu za kulturu „Generacije“). Autorica Vekić i osobno je zahvalila doktorici Vrga na ustupljenim prijevodima te njezinu suprugu, liječniku Borisu Vrgi koji joj je bio vrijedan izvor podataka o Mili Wod i njezinim djelima.

Knjiga Matije Maše Vekić progovara i o posebnom prijateljskom odnosu punom uzajamnog poštovanja i suradnji između Mile Wod i kardinala Alojzija Stepinca čiju je posmrtnu masku izradila 1960. godine. U veljači te godine, Mila se Josipu Brozu Titu odvažno usudila napisati pohvalno pismo o pokojnom kardinalu.

„Knjiga „Hrvatska kiparica Mila Wod“ nije kraj priče o ovoj likovnoj umjetnici. Ona je poticaj za daljnje istraživanje njezina opusa, jer mnoga njezina djela, koja sama nije popisivala, razasuta su posvuda. Primjerice, ni danas se ne zna kako je i kamo iz Etnografskog muzeja u Zagrebu „nestao“ njezin nagrađivani reljef „Kraljica Vuga“. Kako je mogao nestati?!! Bilo bi dobro da pronađemo ta velika djela, da se ona procijene, valoriziraju i da Mila Wod dobije priznanje kakvo zaslužuje. Za života bila je poznata i priznata umjetnica, što se ne može reći danas kada je gotovo zaboravljena. Za razliku od Zagreba koji joj nije odao zasluženo priznanje čak niti jednom ulicom koja bi nosila njezino ime, pohvalila bih Petrinju koja joj je 1966. dodijelila Nagradu Grada za dugogodišnji rad u prosvjeti i promicanju likovnog života grada Petrinje te jednu ulicu imenovala po njoj“, zaključila je autorica Matija Maša Vekić.

Vladimir Krpan, predsjednik Ogranka Matice Hrvatske u Petrinji i Željko Crnković u ime Družbe „Braće Hrvatskog Zmaja“- Zmajskog stola u Sisku, zahvalili su autorici Vekić i don Pavlu Crnjcu na gostovanju, uručivši im za uspomenu monografiju dr.sc. Ivice Goleca „Povijest grada Petrinje 1240.-1592.-2014.“ i petrinjske keramičke suvenire.

Da i Petrinjci, pogotovo oni stariji, raspolažu s pregršt vrijednih informacija o Mili Wod i njezinom životu i djelovanju u Petrinji, vidjelo se i nakon promocije, nakon koje su se mnogi zadržali i kako bi kupili knjigu, ali i podijelili s autoricom informacije koje bi joj mogle koristiti u njezinom daljnjem istraživanju.

U srdačnom razgovoru zadržao se i don Pavao Crnjac čija sestra je naša sugrađanka Ruža Ratkić.

Slađana Marković

Slađana Marković

Dugogodišnja novinarka i radijska voditeljica s bogatim iskustvom u ovom poslu, što potvrđuju i brojne nagrade struke. Osim što je u novoj redakciji zadužena za novinarski dio posla, uskoro će slušatelji Petrinjskog radija moći uživati i u njezinom glasu u našem radijskom eteru.

NAJNOVIJE VIJESTI

X