Završna emisija „Hyperiona“ bila je posvećena iseljavanju Završna emisija „Hyperiona“ bila je posvećena iseljavanju
Nekako u skladu s vremenom i zbivanjima posljednjih desetak godina za temu imamo iseljavanje, kako mladih, tako i onih malo starijih ili bolje reći... Završna emisija „Hyperiona“ bila je posvećena iseljavanju

Nekako u skladu s vremenom i zbivanjima posljednjih desetak godina za temu imamo iseljavanje, kako mladih, tako i onih malo starijih ili bolje reći svih radno sposobnih ljudi koji nisu pronašli rješenje za svoju egzistenciju u svojoj državi. Jedan od najvažnijih razloga iseljavanja jest vrlo mala vrijednost rada. Naime, u prošloj smo emisiji govorili o porezu kao alatu kojim država legalno uzima novac ljudima. Prirodno je da će otići ako za svoj rad ne mogu dobiti onoliko koliko on doista vrijedi.

TIJEK EMISIJE (SINOPSIS)

KRISTINA: Dobar dan, slušate „Hyperion“, doduše posljednji ove sezone, a danas nekako u skladu s vremenom i zbivanjima posljednjih desetak godina za temu imamo iseljavanje,…kako mladih, tako i onih malo starijih ili bolje reći svih radno sposobnih ljudi koji nisu pronašli rješenje za svoju egzistenciju u svojoj državi.

ZORAN: A da ovaj problem nije pojava novijeg datuma govore i činjenice da su ljudi davno prije odlazili trbuhom za kruhom ili drugim riječima tamo gdje je bolje. Zašto je tome tako i koji su pravi uzroci odlaska obrazovanih i neobrazovanih, mladih, starih, pa i onih koji tek progledavaju u život, tek ćemo pokušati odgovoriti u narednih pola sata emisije…

KRISTINA: Da, sjećam se još kao klinka kako su odrasli razgovarali o „gastarbajterima“ punim novaca koji se povremeno vraćaju iz Njemačke i ovdje žive kao gospoda. Nije mi to bilo jasno sve dok osobno nisam osjetila novčanu krizu u vlastitom džepu.

ZORAN: Istina, povijest ne samo u našim krajevima bilježi migracije stanovništva uzrokovane upravo bijedom i neimaštinom. No, o tome smo više rekli u jednoj od prethodnih emisija. Svijet je prepun ovakvih pojava i mi se ni po čemu posebnom ne razlikujemo od ostatka svijeta osim možda po nekim paradoksalnim situacijama koje ćemo još spomenuti tijekom emisije.

KRISTINA: Ipak, vratimo se našem problemu i pokušajmo konkretno odgovoriti na pitanje što tišti naciju i zašto ljudi odlaze?

ZORAN: Odgovor je naizgled vrlo jasan, ali opet ima i drugu stranu, upravo poput medalje. Dva su temeljna razloga zbog kojih ljudi odlaze raditi negdje drugdje, izvan granica naše države. Prvo, to je u osnovi manjak novca, a to znači rad koji obavljaju u ovoj zemlji nije plaćen sukladno njegovoj istinskoj i izvornoj vrijednosti.

KRISTINA: Možemo na primjer uzeti slučaj liječnika i medicinskog osoblja. Kod nas unatoč svemu ne možemo reći da su radni uvjeti liječnika odgovarajući i na razini civiliziranog čovjeka, a to znači i da je zdravstvena usluga relativno niske kvalitete.

ZORAN: Logikom uzroka i posljedice ne treba očekivati da će medicinski stručnjak biti od pomoći ako je oprema zastarjela, a lijekovi skupi. I već sada nailazimo na jednu od prvih većih besmislica na relaciji radnik- plaća.

KRISTINA: Baš sam to htjela spomenuti, iako svi misle da su plaće liječnika velike, spomenimo da je odgovornost za ljudski život još veća. Nekako imam osjećaj da su ovdje kriteriji prilično izmiješani…

ZORAN: Da pojasnimo, netko za trošenje novca poreznih obveznika prima plaću višestruko veću od liječnika. Međutim količina znanja i učinkovitosti je obrnuto proporcionalna. Liječnik za svoje znanje, sposobnosti i vještine dobije manje nego netko nesposoban i neučinkovit, a nalazi se na visokoj političkoj poziciji sa kodnim statusom „podoban“!

KRISTINA: Mislim da bi ovdje priči odmah mogao biti kraj, no idemo dalje. Ovo je tek jedna u nizu besmislica koja nas prati posljednjih desetljeća. Kažu da je za sve kriva škola, učitelji, profesori i njima profesionalno srodne duše…

ZORAN: Ja bih rekao da je ovo kod nas jedan balkanski bućkuriš političke nesposobnosti, kućnog ne-odgoja i socijalne anarhije čiji je zajednički nazivnik  „neuspjeli pokušaj demokracije“.

KRISTINA: Uuuuuh! Ovo je bilo oštro! Ali istinito. Ako se ozbiljno pozabavimo problemom iseljavanja najprije uviđamo da se društvena slika mijenja, demografija donosi loše prognoze, a ionako uzdrmano gospodarstvo i ekonomija održavaju se aparatima koje smo spomenuli u prošloj emisiji. Bojim se da ovakvo stanje neće dugo potrajati…

ZORAN: Istog sam mišljenja. No, više od manjka novca ljude iz ove zemlje tjera političko nerazumijevanje istinskog problema, a to je socijalna neosjetljivost za one koji trebaju biti temelj društva, dakle to su mladi i obrazovani, te strukovno orijentirani ljudi.

KRISTINA: Naravno, svojim odlaskom oni daju poruku vršnjacima, ali i drugima, što misle o načinu na koji se vodi država i kakva ih budućnost čeka dok se netko bavi političkim prepucavanjima… U međuvremenu svjedoci smo raznih fizičkih, da ne kažem mafijaških obračuna i drugih loših primjera koje mladi moraju usvajati htjeli oni to ili ne…

ZORAN: Da, to je ona komponenta na koju svi upiru prstom i tada počinje prepucavanje….kriva je škola, kriva je obitelj, …krivo je more, rekao bih. Nitko nije kriv! Krivca nema! Ova je situacija jednostavno nesretna posljedica loših, zastarjelih i nedjelotvornih zakona. A znamo tko, kako i kada donosi zakone i na čiji prijedlog.

KRISTINA: Tražeći krivce za iseljavanje radno sposobnih mogli bismo svi postati krivi i odgovorni, što na neki način zapravo i jesmo. Ironična je činjenica da nakon stoljeća borbi konačno imamo državu, ali ne znamo je voditi kako treba. Neki okrivljuju političare, no oni nisu krivi…koliko god to zvučalo paradoksalno.

ZORAN: Neki okrivljuju tranziciju i nespretan prijelaz iz jednog oblika društva u drugi, ali nitko se nije sjetio da je najteže od svega promijeniti mentalitet ljudi. Da bismo zaustavili iseljavanje i odlazak ljudi iz zemlje najprije moramo promijeniti sebe, način razmišljanja, moramo shvatiti što želimo i kako to možemo postići i na kraju…kako zadržati novo stanje.

KRISTINA: A bojim se da to nije i neće biti lako jer je ostalo previše onih koji ne žele promjene ili jednostavno nisu u stanju postići nešto bolje i pametnije, iako im pozicije u društvu to omogućavaju. No, više o tome u nastavku emisije. Zasvirajmo malo…

KRISTINA: Ljudi dolaze i odlaze, a mi se pitamo zašto ne ostaju? Zar im nije lijepo ovdje kod nas? Ili smo nedovoljno dobri za njih ili možda čak i za nas same…?

ZORAN: Statistika nam govori da se iz nekih krajeva naše zemlje dnevno trajno iseli desetak obitelji. To upućuje na demografsku promjenu, na gubitak sposobnih i gubitak novca kojeg ionako imamo sve manje…

KRISTINA: Ipak, jedna od najvećih besmislica je školovanje za koje se izdvajaju znatna sredstva, a kažu da je školovanje besplatno. I tu počinje problem…

ZORAN: Da, mnogi upozoravaju na taj problem, ali valjda ga nitko ne vidi ili ne osjeti. Evo jedan sasvim običan primjer… Prosječna osoba školuje se  osam godina u osnovnoj školi i tri do četiri godine u srednjoj, a prema željama i sposobnostima oko pet godina na fakultetu. Ako je riječ o strukovnoj školi onda se mladi čovjek već našao pred vratima života i trebao bi početi samostalno zarađivati, ali…

KRISTINA: Da! Upravo ALI! Slika svijeta je značajno različita od one koju bismo očekivali. Mladi jednostavno nemaju posla. Zašto?

ZORAN: Da ne ispadne kako svi nemaju posla,… mnogi imaju, naravno, ali mnogi nikada neće pronaći posao jer se neke struke ili obrazovni profili i smjerovi jednostavno dovode u situaciju hiperprodukcije i tako obrazovani ljudi prirodno ne mogu naći posao jer on praktično ili ne postoji ili je potreba za nekom profesijom zanemarivo mala.

KRISTINA: Upravo dok si pričao o tome pada mi na pamet koliko samo imamo ekonomista, a ekonomija je zajedno s gospodarstvom na koljenima.

ZORAN: Evo ti drugi primjer, novo diplomiranih učitelja razredne nastave imamo toliko da možemo zatvoriti institucije koje ih proizvode. Razlog je sasvim banalan, djece je sve manje, obitelji odlaze i iseljavaju, a demografska politika je katastrofalno loša. Ponekad imam osjećaj da u ovoj državi nitko nikoga ne sluša i svatko gleda samo sebe. U konačnici… zato nam i je ovako.

KRISTINA: Da, istina, hiperprodukcija zanimanja koja ne postoje i struka koje nemaju budućnost u ovoj državi tek su neki od razloga zbog kojih ljudi napuštaju brod koji još uvijek plovi…

ZORAN: Jedan od najvažnijih razloga iseljavanja jest vrlo mala vrijednost rada. Naime, u prošloj smo emisiji govorili o porezu kao alatu kojim država legalno uzima novac ljudima. Prirodno je da ću otići odavde ako za svoj rad ne mogu dobiti onoliko koliko on doista vrijedi.

KRISTINA: Ma nemam ja ništa protiv toga da postoji porez, ali imam protiv toga da ljudi žive od mrvica i jedva preživljavaju od plaće do plaće, a o mirovinama da i ne govorim.

ZORAN: Eto, A naši umirovljenici, ali i mnogi koji imaju nekakav posao jedva preživljavaju, a od njih se još očekuje da brinu o mnogobrojnoj djeci i doprinose natalitetu. Prilično licemjerno od države koja novac troši na ratne igračke i loše zakone…

KRISTINA: Počinjem se pjeniti na ovu temu. U redu, smiri se Kristina, sve će biti dobro…. Idemo dalje… Spomenuo si školovanje, a ja sam onako u grubo počela računati koliko školovanje košta…

ZORAN: Čekaj! Stani! Školovanje je besplatno, zar ne? Tako je rečeno! Besplatno i obavezno!

KRISTINA: Ma! Nemoj me opet vući za jezik! Kako može biti besplatno!? Da! Je besplatno ako si neka politički podobna ili prihvatljiva regija ili politička figura koja utječe na rezultantu vlasti! Školovanje nije besplatno jer ja kao majka moram upravo kao i druge majke i očevi platiti udžbenike, bilježnice i sav školski pribor od kojega se pola i ne koristi! Samo je važno da se nekom nakladniku ide na ruku, a netko drugi uzima novac iz ionako praznih obiteljskih blagajni! Sad sam bijesna!

ZORAN: Čuje se iz priloženog i ja te potpuno razumijem! Ali sad nastavi svoju priču o cijeni školovanja i kakve to ima veze s našom temom emisije!

KRISTINA: Pa ima! Gle, nije mi jasno, valjda imam problem kao i svi mi, pa hoću da mi to netko objasni… Kako država može ulagati novac u to …“besplatno“ školovanje i na kraju skupo platiti stvaranje visoko obrazovanih stručnjaka, liječnika, inženjera, magistara i onda im jednostavno reći… nema posla za vas! Nije li to besmisleno ulaganje državnog novca? Da ne ulazim sad u računicu koliko košta jedan takav stručnjak!?

ZORAN: Da! Moram skrušeno priznati da si potpuno u pravu i tvoj nemoćni bijes i gnjev koji prolijevaš po studiju doista ima osnovu. No, siguran sam da će ti neki retorički orijentiran političar puno toga reći i objasniti, a onda ćeš ti nakon sati i sati razgovora shvatiti da ti nije ništa konkretno rekao, nego te vrtio u nelogičnoj petlji obećanja i ludom radovanja. Tako ti je to kod nas…

KRISTINA: Ma gle, država se naočigled mijenja i ljudi jednostavno odlaze noseći sve vrednote i znanja negdje van, a onda će netko drugi reći…eeee, baš vam hvala što ste nam poslali stručnjake!

ZORAN: Tako je! I onda će ti isti stručnjaci za malo veću plaću podići jedra gospodarstva i razviti zastavu ekonomije nekoj državi, a nama će mahati eurima kao maramicom na rastanku. Tužna je to priča na kraju sela u kojem se gledaju isključivo trećerazredne domaće sapunice jer za strane više nemamo novca ili se bavimo nekim od „realitija“ čije odgojne učinke vidimo svaki dan na ulici i kod kuće…

KRISTINA: Prije nego se onesvijestim od nemoći da nešto promijenim, napravimo još jednu pauzu…

KRISTINA: Kakva je budućnost iseljavanja i hoće li ovaj ne baš popularan trend konačno prestati biti jedino i konačno ekonomsko rješenje za mnoge naše obitelji, iskreno,….ne znam. Kako se čini, iseljavanje će prestati samo na dva načina, temeljitom promjenom ekonomske politike i jačanjem gospodarstva.

ZORAN: A kako, kada i na koji način će se to dogoditi i hoće li se uopće dogoditi, pitanje je na koje se ne usudimo odgovoriti jer bi nas razni brižni autoriteti mogli ukoriti. Nećemo se pozivati na političke odluke podobnih i pogodnih, a nećemo ni proricati sudbinu apsurda u kojem najmanje vrijedi onaj koji vrijedi najviše…

KRISTINA: Mladi će i dalje napuštati ovu zemlju jer traže bolje mjesto za život, traže razumijevanje države za njihove probleme i potrebe. Oni jednostavno nikoga ne mrze, dapače oni su puni života i žele ga ispuniti radom za koji će biti dobro plaćeni…

ZORAN: Ovakva simbioza zadovoljnog građanina i države dobrih zakona redovito producira dobro i kvalitetno društvo u kojem je potpuno nevažno je li netko završio fakultet ili je sasvim običan radnik. To je primjer države koja brine o svojim građanima, a iz one narodne uzrečice znamo da je zadovoljan čovjek sit čovjek.

KRISTINA: …što se kod nas ne bi moglo reći jer mnogi nemaju ni za osnovne životne potrebe, a kamo li za neke druge stvari. Zapravo uopće ne osuđujem one koji odlaze, neka ima je sretno!

ZORAN: A mi koji ostajemo? Što je s nama? Jesmo li glupi ili se bojimo? Ili možda nemamo hrabrosti i petlje otići na kraj svijeta i za promjenu uroniti noge u ništa. Uostalom, ionako pričaju da je Zemlja ravna ploča, možda upravo kao i mozgovi onih koji ne vide dalje od sebe…

KRISTINA: Kako mi se čini, ovo naše jadikovanje neće ljude zaustaviti, ali pitam se, hoće li se ikada vratiti?

ZORAN: Jedno je sasvim jasno, kad se čovjek navikne i nauči na nešto bolje, a u ovom slučaju to je bolji i viši životni standard, bolje i veće plaće, zasigurno mu neće pasti na pamet da se vrati… osim možda u turističkom aranžmanu…

KRISTINA: Ja bih rekla i da se navikne na zakone koji su bolji i za razliku od mnogih kod nas, primjenjuju se u korist građana, a ne države. Međutim, nisu mi jasni oni koji odu i vrate se sa potpuno drugačijom pričom od ostalih. Njihova iskustva nisu baš tako lijepa, čak su do te mjere loša da neki više nikada i ne pomišljaju na odlazak…?

ZORAN: Mislim da je to subjektivan doživljaj i o njemu se govori iz osobne perspektive.

KRISTINA: Sigurna sam da ima onih koji nisu bili te sreće ili prilike naći posao koji ih ispunjava ili koji im omogućava dobru zaradu… Možda se jednostavno nisu snašli u novom svijetu…

ZORAN: Treba  razumjeti da ima i onih kojima je bilo teško otići jer su ovdje ostavili djetinjstvo, mladost ili možda braću, sestre i prijatelje. Nismo svi isti i to treba poštovati. Svatko od nas ima svoje razloge zašto je otišao, vratio se ili jednostavno ostao.

KRISTINA: Ipak, ima i pozitivnih primjera onih koji su se vratili, doduše rijetkih, ali ih ima. Takvi su pokrenuli svoj posao i njihov odlazak je bio nešto kao školovanje. Nakon što su se vratili i donijeli iskustvo života i rada vani, uspješno su se snašli u vlastitom poslu.

ZORAN: Primjećujem da ima i takvih. Možda je dobro napomenuti da su doista uspjeli vidjeti kako se radi vani, pa su ta vrijedna iskustva odlučili primijeniti kod nas i u tome su uspjeli… Zapravo je njihov boravak i rad izvan zemlje djelovao poput studentske razmjene i onda su naučili puno više…

KRISTINA: Kada promotrim situaciju ovako kako si to prikazao, možda čovjek jednostavno mora otići u drugu zemlju i pokušati raditi nešto drugo. Možda smo previše skloni očekivati od drugih, a istodobno nismo spremni za vlastite promjene i pokrenuti neki svoj posao?

ZORAN: Ja mislim da mnogi od nas pogrešno čine kada po završetku školovanja čekaju da im netko ponudi posao. Možda bi jednostavno trebali stvoriti posao, izmisliti ga…

KRISTINA: Dobro, ako sam ja učiteljica, na primjer… i ne mogu dobiti posao, to bi značilo da ga izmislim?

ZORAN: Da.

KRISTINA: A kako? Što bih ja, ali i mnogi moje struke mogli raditi osim posla učitelja ili novinara možda?

ZORAN: Mislim puno toga. Ne vidim razloga zašto ne bi mogla upravo u svojoj struci biti pokretač posla koji je po mnogi čemu zanimljiv i poseban kao i mnogi drugi. Danas smo previše okrenuti sami sebi. Valja pogledati kako to rade drugi. Ne treba kopirati druge i biti nečija loša kopija. Zašto ne bi bili najbolji originali. Uostalom, ideja je pokretač svega, premda čini tek 1 % ukupnog uspjeha…

KRISTINA: Dobro, prije nego odem razmislit ću o tvom razmišljanju. Ali ipak razmatram mogućnost da odem negdje van raditi. Pa ako su uspjeli drugi, zašto ne bih i ja?

ZORAN: Ne sumnjam u tvoje sposobnosti i želim ti puno uspjeha! Ali samo da znaš, jako će ti nedostajati raskopane gradske ulice i udarne rupe na glavnoj prometnici kao i nedaleko klizište.  Ovo je nezamjenjivo i nezaboravno životno iskustvo koje ti poklanja ovaj grad, pa ga nosi u tuđini kao spomen na kraj iz kojega si došla.

KRISTINA: Ovo može značiti samo jedno, a to je vrlo skori kraj emisije. No prije nego se pozdravimo, možda i zauvijek, što misliš kako bi se moglo utjecati na ljude da ostanu o svojoj zemlji?

ZORAN: Misliš, što bih ja poručio? I kome?

KRISTINA: Da. Recimo vlastima. Što bi ti učinio da imaš pet minuta vlasti?

ZORAN: Vlastima nemam što poručiti jer s njima ne pregovaram! Prvo i definitivno ukinuo bih sve poreze! A onda bih legalizirao sve ono od čega bi se ljudi osjećali dobro i sretno. Eto, to je ključ za sretnu i uspješnu naciju, a ti sad reci što hoćeš! Možda ćevape s lukom!? To bi bilo u prve tri minute!

KRISTINA: Hm, da. Ionako se sve ono najvažnije dogodilo u prve tri minute stvaranja Svemira, pa što bi ti onda zaostajao? A zadnje dvije minute?

ZORAN: E, to ti neću reći!

KRISTINA: Zašto?

ZORAN: Pa, eto tako. Da imaš čemu težiti. Možda mi te dvije minute uopće neće trebati jer će povijest učiniti svoje…

KRISTINA: Dobro, sad je stvarno dosta, završavamo emisiju jasnom porukom,…dakle, gdje god bili i što god radili budite sretni i zadovoljni…

ZORAN: Ako vam se posao ne sviđa, zamijenite ga!

KRISTINA: Ako je slabo plaćen, idite negdje gdje je bolje plaćen!

ZORAN: Bolje da je novaca više, nego manje! Sretno svima, a ne samo njima!

KRISTINA: Emisiju uredili i vodili Zoran Krnjaić i Kristina Jakopović, tonski realizirao Miroslav Sačer!

Ugodan Vam ostatak dana i do slušanja na jesen…

Komentari

Kristina Jakopović Šefica Marketinga / Novinar

Urednica, novinarka i voditeljica Petrinjskog radija i Portala 53. Umjesto u učiteljske vode, Kristina se odlučila za novinarstvo. U programu Petrinjskog radija uređuje emisiju Vidikovac, dok ju slušatelji ponekad mogu ćuti i u radijskom eteru, no danas je ipak najviše posvećena marketingu. Osim nekoliko priznanja za nekadašnji Petrinjski list, naša Kristina je dobitnica i brojnih drugih strukovnih nagrada.