PETRINJA – U petak, 28.veljače 2020. u Maloj dvorani Hrvatskog doma Petrinja održana je završna konferencija projekta „Nove vještine za jednake mogućnosti“ koji Udruga osoba s invaliditetom Sisačko – moslavačke županije (UOSI SMŽ) provodi sa svojim partnerima: Hrvatskim zavodom za zapošljavanje – Područnim uredom Sisak, Centrom za socijalnu skrb Petrinja i Gradom Petrinja. Riječ je o projektu vrijednom 3.248.260,00 kuna, financiranom sredstvima Europske unije kroz Europski socijalni fond – Operativni program „Učinkoviti ljudski potencijali 2014. -2020.“, kroz poziv za dostavu projektnih prijedloga „Zaželi“ – Program zapošljavanja žena“.
Cilj projekta je bio osnažiti i unaprijediti radni potencijal 20 dugotrajno nezaposlenih žena iz Sisačko-moslavačke županije s ciljem ublažavanja posljedica njihove nezaposlenosti i rizika od siromaštva, a s druge strane, potaknuti socijalnu uključenost i povećati razinu kvalitete života za 120 krajnjih korisnika u ovom projektu, uglavnom osoba s invaliditetom i osoba starije životne dobi.
Na završnoj konferenciji, provedene aktivnosti te ostvarene ciljeve i rezultate projekta, predstavila je njegova voditeljica Manda Šalić, uz koju su u projektnom timu bile i Sandra Adžam i Ivana Šalić. Podsjetila je kako je Udruga osoba s invaliditetom SMŽ sa svojim partnerima bila među prvih 13 organizacija u Hrvatskoj kojima su odobrena sredstva iz programa „Zaželi“ i koje su krenule u provedbu projekta.
„Projekt „Nove vještine za jednake mogućnosti“ provodimo od 1. prosinca 2017. godine. Kraj projekta će biti 31.5.2020. godine do kada ćemo sumirati rezultate i napraviti završno izvješće. Vrijeme projekta je 30 mjeseci, ali su žene bile zaposlene, kako je bilo i sukladno uvjetima ugovora, na 24 mjeseca. Danas smo se okupili da predstavimo i zajednici i korisnicima i našim partnerima na projektu sve ono što smo mi radili kroz ta 24 mjeseca. Sve aktivnosti smo uspjeli provesti sukladno planu, kako smo i zamislili, nismo imali nikakvih problema. Nekad se doduše znalo dogoditi da su izvješća kasnila, ali ne s naše strane, nego od strane ugovornog tijela. Međutim, kako Udruga aplicira na sve projekte koji se pojave, mi konstantno osiguravamo ta financijska sredstva – jedni projekti odlaze, drugi dolaze, tako da si to uvijek nekako preklapamo i kontinuirano izvršavamo sve naše obveze. Mogu stvarno reći da ćemo projekt završiti bez ikakvog minusa. Nećemo biti u plusu, potrošili smo sve neizravne troškove, ali ono što je bitno je to da smo svaki mjesec uredno isplaćivali plaće, odrađivali aktivnosti i kupili sve što je bilo potrebno u ovom projektu“, rekla je Šalić.
Kroz prezentaciju, pokazala je na koji je način projekt bio koristan, ne samo za žene koje su kroz njega dobile zaposlenje nakon dugotrajne nezaposlenosti, nego i za korisnike, ali i cijelu zajednicu.
Tako je ovaj projekt kroz dvije godine, osigurao 23 nova radna mjesta – uz 3 osobe koje su upravljale projektom, zaposleno je 20 žena koje su radile s korisnicima. Žene koje su zaposlene, prošle su i potrebnu edukaciju – 15 ih je educirano za njegovateljice starijih i nemoćnih, a 5 za zanimanje računalna operaterka. Kroz 24 mjeseca provedbe projekta, žene su dobile dodatnu psihosocijalnu podrška kroz različite radionice na temu osnaživanja žena.
Planirani broj korisnika bio je 120, no kako se projekt „zahuktavao“, pokazalo se da su potrebe i interes puno veći, pa je taj broj na kraju porastao za dodatnih 59 korisnika na 179. Korisnicima su žene zaposlene u projektu pružale pomoć u dostavi namirnica, pripremi obroka, održavanju čistoće stambenog prostora, brizi o osobnoj higijeni, dostavi lijekova, plaćanju računa, ali i socijalnoj integraciji – pravile su im društvo i bile pratnja i pomoć u raznim društvenim aktivnostima. Kroz 112 vrsta usluga, pružile su im ukupno 80.640 sati podrške.
U sklopu projekta, kupljeno je i 20 bicikala za žene kako bi im se olakšao obilazak korisnika (plaćeni su im bili troškovi prijevoza, odnosno mjesečna karta do mjesta u kojem se nalaze njihovi korisnici, a u samom mjestu čekao ih je bicikli kojim su korisnike obilazile). Za korisnike, kroz 24 mjeseca bili su osigurani i higijenski paketi u vrijednosti od 200 kuna, a kako se većina korisnika nalazi na ruralnim područjima, uštedom na nekim drugim stavkama, kroz projekt su osigurana financijska sredstva (98 tisuća kuna) za njihov prijevoz k liječniku, do pošte, banke i slično.
„Projekt „Nove vještine za jednake mogućnosti“, svima je bio dragocjeno iskustvo, a korist je imala čitava zajednica“, rekla je voditeljica projekta Manda Šalić, još jednom zahvalivši ženama koje su u njemu sudjelovale.
„Naše zaposlene žene su stvarno bile divne. Same su se koordinirale i organizirale aktivnosti. Ništa im nije bilo nametnuto. Same su se ponudile da brinu o većem broju korisnika. Nikad nijednoj ženici ništa nije bilo teško, pa taman da je to bila ponoć, vikend ili praznik. Sve su one svoje poslove odrađivale sa srcem i pomagale svojim korisnicima, pomagale nama u administraciji, same se dogovarale oko prijevoza higijenskih paketa i velika im hvala na svemu.“
Činjenica da se projekt primakao kraju, rastužila je i zaposlenice i korisnike, no Šalić je na kraju ipak „ulila tračak nade“.
„Kroz protekla 24 mjeseca mi smo se umrežavali s drugim udrugama civilnog društva, s nekima smo sklopili i partnerske sporazume, pa smo tako u suradnji s Udrugom slijepih SMŽ – Sisak zajedno napisali program za „Zaželi“ projekt koji će provoditi i ta Udruga. Lijepa vijest je ta da smo kroz partnerski odnos s Udrugom slijepih SMŽ – Sisak uspjeli dogovoriti da sve naše žene i korisnici prijeđu u njihovu organizaciju. Znači, žene će potpisati ugovor. Partneri iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje danas su nam rekli tu lijepu vijest, da je, što se tiče uvjeta natječaja, dovoljno da žena bude samo jedan dan na Zavodu za zapošljavanje. Dakle, postigli smo dogovor da sve žene koje su bile zaposlene na projektu u UOSI SMŽ, pređu raditi u Udrugu slijepih i da u projektu ostanu svi korisnici i da i dalje imaju uslugu koju su dosad imali. Žene će ugovor potpisati najvjerojatnije s 1. travnja ove godine“, obznanila je Šalić. Dodala je i kako će u ožujku biti raspisan novi natječaj „Zaželi – Faza II“ na koji se UOSI SMŽ svakako planira javiti.
Zaposlenicama i korisnicima projekta „Nove vještine za jednake mogućnosti“ zahvalile su i predsjednica UOSI SMŽ Dijana Smajo i izvršna direktorica Udruge, Aleksandra Milković koje su im u znak zahvalnosti uručile crvene ruže.
„Nakon 24 mjeseca došlo je vrijeme da se oprostimo, ali ovo nije kraj. Vjerujem da ćemo nastaviti suradnju. Neke od ovih žena dobile su u ovom projektu prvi put posao. Neke od tih žena maknule su se nakon mnogo, mnogo godina iz svojih domova, iz svojih kuhinja. Neke od tih žena osjetile su po prvi puta u životu da nisu na korist i dobro samo svojoj obitelji, nego i široj zajednici. I to je bila svrha ovog projekta. Osim tih dvadeset lijepih, divnih ženskim imena iz kojih se kriju velika srca, tu ste i vi, naši korisnici. Ovako veliki broj vas koji ste došli, pokazuje da ste bili zadovoljni, da ste bili sretni i da ste osjetili tu trunku dobrote od strane tih žena koje su 24 mjeseca dolazile u vaš dom. Zato veliko hvala i vama što ste otvorili svoja srca, svoja vrata i dopustili da budu dio vaše obitelji“, rekla je Aleksandra Milković.
O značaju ovakvog projekta, najbolje možda ipak svjedoče oni kojima je bio namijenjen – korisnici i žene koje su u njemu bile zaposlene. Projektom „Nove vještine za jednake mogućnosti“ bili su obuhvaćeni korisnici s područja Petrinje, Siska, Novske, Jasenovca, Gline, Prekope, Križa Hrastovačkog, Donjih Mokrica, Budičine, Bačuge, Kraljevčana i Dragotinaca. Jedna od korisnica projekta bila je i gospođa Božena Mlađenović, porijeklom iz Gore.
„Dolazile su mi dvije krasne žene. Znate da svaki puta kad Boga molim, kažem: „Hvala ti Bože što si mi poslao anđele“. To su dvije žene: Vesna i Ljilja, izuzetne osobe, nikad im ništa teško nije. Uvijek su vedre, nasmijane. Znate, mi stariji ljudi nekad smo tmurni, neraspoloženi. One kad ti otvore vrata, odmah te podignu i oraspolože, nema više ružnih, crnih misli. Dolaze k meni utorkom i ja stvarno jedva dočekam da one dođu. Nekad im čak ne dam ništa da mi pomažu, nego kažem: „Sjednite, dajte da pričamo malo“. Tako da sam prezadovoljna. Da sam ih rodila ne bi mi bile bolje. Ja imam dvije kćeri, normalno one imaju svoje živote i nisu blizu mene. Ali ovo su mi – ne mogu reći da su mi kćeri, ali su mi negdje u srcu blizu“, ispričala je gospođa Božena.
Vijest da se projekt primakao kraju, emotivno je primila i gospođa Draginja Brdar iz Novske.
„Živim sama otkako mi je sin umro i meni to strašno puno vrijedi što mi Anđelka dođe. Osjećam se u sebi nekako sretnija, ne znam kako bih to objasnila – jednostavno sretna sam taj dan kad ju vidim. I to koliko radi, toliko i sam njezin dolazak puno znači. Kad ona otvori vrata nasmijana i pita: „Gdje ste, kako ste?“, to je dovoljno za jednu osobu koja živi sama. Već je to dovoljno, a kamoli sve ono što napravi – donese drva, ode po lijek, u trgovinu ako treba, ma sve moguće. To je stvarno potrebno nama koji smo ovako baš sami i koji smo invalidi. Evo, ja s dvije štake hodam. Ako moram ići u trgovinu, moram staviti ruksak, jer ne mogu nositi stvari. Tako da to puno znači i za mene, ali i za druge, jer nisam ja jedina u takvoj situaciji. Kad sam čula da je gotovo, da se to neće produžiti, plakala sam tri dana. Kroz dvije godine navikla sam se na njezin dolazak. Taj dan kad znaš da će doći, veseliš se, raduješ se. Meni je Anđelka dolazila dva puta tjedno, utorkom i petkom, ali me je uvijek zvala i telefonom i pitala jel’ što trebam, kako sam. Evo i večeras me je zvala i pitala mogu li se sama obući i spremiti. Koliko to znači! Bila je uz mene i u ovom mom nesretnom slučaju. Čak je i muža dovela da pomogne. Ona je meni stvarno kao obitelj“, emotivno pripovijeda gospođa Brdar.
Nastavak projekta priželjkuje i gospođa Nada Matanović iz Siska.
„Ja vam ne mogu reći koliko je meni sad teško što je to na kraju. Meni je dvije godine dolazila Maja. Njoj je to bio prvi posao. Ja sam se stvarno navikla i na nju i na taj projekt i tko ga je osmislio, svaka mu čast. Ona je meni pravila društvo, uvijek bismo se dogovorile, ona bi mene odvela u ljekarnu, otišla sa mnom u banku, u trgovinu. Meni je sve to značilo „k’o kuća“. Voljela bih da se sad to ponovno nastavi preko Udruge slijepih, jer ja sam i u Udruzi slijepih – vidim samo dva posto. Voljela bih da to dalje krene i bit će mi jako drago ako tako bude, jer to stvarno puno znači svima nama“, kaže gospođa Nada.
Pozitivna iskustva iz projekta nosi i Daliborka Pejaković koja je u njemu bila zaposlena, brinući o šest korisnica.
„Živim u Križu Hrastovačkom. Prije sam radila u Doma za stare i nemoćne, ali sam zbog obiteljskih razloga napustila taj posao. Inače, volim raditi sa starijima i pomagati im i ovaj mi je posao jako dobro došao. Družim se s njima, pomažem im i svi bi oni bili jako sretni i zadovoljni da se taj posao nastavi. Ja živim na selu gdje imam korisnike koji svi žive sami. Svatko je od djece otišao svojim putem i njima starijima koji su ostali sami puno znači ta pomoć – da im odem u trgovinu i po lijekove, nacijepam im drva, odvezem ih k liječniku. Zapravo, oni su vam najviše željni društva, da imaju s kim porazgovarati. Bez obzira što se mi inače iz sela poznamo, kroz ovaj projekt smo se nekako više zbližili. I meni i njima puno bi značilo da se ovo nastavi. Za mene je ovo bilo jedno jako lijepo iskustvo kroz koje sam upoznala i 19 novih žena, kolegica. Stvarno mi je bilo lijepo“, rekla je Pejaković.
Na završnoj konferenciji koja se u konačnici nastavila kao ugodno druženje, pohvalu na dobroj, partnerskoj suradnji, poštenom radu i nesebičnom dijeljenju znanja s drugim udrugama, sudionicima projekta uputila je Gordana Šegović, predstojnica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Područnog ureda Sisak.
Danko Tomanić, predsjednik Udruge slijepih SMŽ – Sisak, izrazio je pak nadu kako će iskustvo stečeno kroz ovaj projekt, doprinijeti uspješnoj provedbi projekta i u njegovoj udruzi.
