PETRINJA – Kad ste se zadnji put gotovo sat i pol bez prestanka smijali od srca i do suza? Ako ste ovog ponedjeljka bili u Velikoj dvorani Hrvatskog doma Petrinja gdje je gostovala predstava „Cabaret preko veze“, nastala u koprodukciji Satiričkog kazališta Kerempuh i Kazališta Moruzgva, osjećaj vam je poznat.
Tekst i režiju ove „punokrvne crnohumorne predstave koja kirurški precizno, pjesmom i plesom secira boljke hrvatskog društva i tradicionalnog licemjerja od kojeg bolujemo“ potpisuje Ivan Leo Lemo. Priča je to o četiri žene čije se sudbine isprepletu nizom poznanstava i „veza i vezica“ koje vođene svojim instinktom za preživljavanjem, nemilice povlače.
„Mnogi od nas navikli su puno toga obavljati „preko veze“, zapošljavati se, pobjeđivati na raznim natječajima, upisivati djecu u vrtiće i škole, uguravati babe na preglede po bolnicama, dobivati nagrade. No, je li to uspjeh, progurati se i izgurati nekog drugog? Preko reda i redosljeda žurimo i „laktamo“ se kroz životne hodnike, zaboravljajući zakon nad zakonima koji kaže – ono što nam pripada, to nam nitko ne može oduzeti , a ono što nam ne pripada, to nam nitko ne može dati“, napisao je redatelj Lemo u najavi predstave.
Ne moralizirajući, ova predstava zrcali našu stvarnost, a odgovor na pitanje: „Je li „život preko veze“, bezveze?“, u konačnici prepušta samoj publici na ocjenu.
Hit predstava „Cabaret preko veze“ premijerno je izvedena u veljači ove godine. Kako je nastala u koprodukciji dvaju kazališta, u ulogama četiriju žena, „majki, kraljica, Hrvatica“, izmjenjuju se dvije postave glumica. Petrinjskoj publici ovaj vatromet cabareta, stand up-a i burleske donijele su sjajne Ana Maras Harmander, Ines Bojanić, Jelena Miholjević i Petra Dugandžić.
Ana Maras Harmander u predstavi tumači lik „Glumice“, Dubrovčanke, minstrove kćeri .
„Predstavu je režirao i napisao Ivan Leo Lemo, a koreografiju je radio Leo Mujić – vidjet ćete zašto je to bitno, jer u predstavi ima jedno 16 songova. Jako je to težak format u kojem smo mi sat i pol na sceni, u jednoj cabaretskoj izvedbi, što podrazumijeva pjevanje i plesanje uživo. Pri tome svaka od nas ima po devet monologa, s naglaskom iz nekog dijela Hrvatske iz kojeg te naše žene dolaze, samo što se sve nalaze na jednom mjestu, u Zagrebu. Jedna je Dubrovkinja, jedna je Splićanka, jedna Siščanka i jedna je Sinjanka, što je isto vrlo zanimljivo, zato što jezik određuje mentalitet i način našeg izražavanja. Inače imamo dvije glumačke postave, a večeras su tu vama dobro poznata Jelena Miholjević, Ines Bojanić, Petra Dugandžić i ja Ana Maras Harmander. Inače, imamo još cijelu jednu genijalnu postavu, a to su Mila Elegović, Mirela Videk Hranjec, Linda Begonja i Ana Begić Tahiri. Nama je ovo bio jedan, baš onako izazovan proces, nešto gdje smo se sve „bacile u vatru“ iz neke svoje „zone komofora“, iz onoga što inače radimo i po čemu smo možda poznatije, tako da je ovo bilo vrlo izazovno, ali pošto smo sve hrabre i volimo riskirati, nadam se da će i publika biti zadovoljna.“
Predstava govori o sveprisutnom „povlačenju veza i vezica“. Malo tko u našem društvu može reći da nikad nije nazvao nekog poznatog ili barem odnio „ciglicu“ kave ili bombonijeru da malo „pogura“ stvar.
„To je mislim nešto što Hrvati po nekom svom mentalitetu rade svakodnevno, a da uopće ne primjećuju. Možda ni ja ne bih to toliko primjećivala da nemam doma supruga Šveđanina koji svaki put zna upozoriti na takve stvari, koje su nama ovdje, većinom kao neka „siva zona“. Recimo ono da nazoveš svog zubara, pa ako bi mogao sutra, preko reda, da ne čekaš. To se u civiliziranijim državama ne radi. Sve ide po redu i svi znaju da će doći na red i da će svačije vrijeme doći. Ja mislim da je odgovornost na nama kao mlađim ljudima i tome kakav mi primjer sad dajemo svojoj djeci. Za nas je možda kasno, ali pitanje budućnosti je na našoj djeci. Mi im tu moramo biti nekakav primjer. Lako je prigovarati političaru, ali to radi i prodavačica jednako kao i on, samo što on ima veću funkciju. Mislim da će se stvari mijenjati tek onda kad mi sami svjesno odlučimo to maknuti iz našeg društva, pa da onda naša djeca možda imaju jedan „čist početak“, kaže Ana Maras Harmander.
Ines Bojanić, glumi u predstavi „Gradonačelnicu“, Splićanku koja po povratku iz emigracije u Kanadi, postaje udovica, a onda mrežom poznanstava, veza i vezica i poduzetnica, pa i gradonačelnica Zagreba i na kraju i kokainska ovisnica.
„Ja glumim ženu koja je preko veze došla do mjesta gradonačelnice i koja manipulira u gradu svim i svačim. Sad ona ima veze oko sebe, sad ona povlači konce, sad je ona glavna. U principu, cijela predstava je o tome kako su ove žene do svih svojih funkcija i postignuća u današnje vrijeme došle preko veze i kako se nose s tim. A nije baš lako“.
Forma cabareta i njoj je bila glumački izazov: „Meni je ovo jedna od najzahtjevnijih uloga. Cabaret zahtjeva ples, pjesmu, jedna strana je i burleska koju ovdje imamo. Mi pokazujemo i svoja tijela. Naravno u korzetima smo, ali događa se to neko razgolićivanje i tijela i glume i uloge. Osim toga, cijelo vrijeme smo u monolozima. Mi ne govorimo dijaloge jedna prema drugoj, nego smo u monolozima. To je jedan ogroman dio teksta koji moramo, kako se u glumi kaže, „ispljunuti van“ i teške su nam pripreme. Svaki put se osjećam kao da imamo malu „premijeru“ pred publikom“, ispričala je Ines.
Lik „Čistačice“, Sinjanke, energično tumači Petra Dugandžić, kojoj je ovo bio drugi nastup u toj ulozi. Njezin lik je „žena iz naroda“, čiji je muž preko veze dobio braniteljsku mirovinu, a ona isto tako preko veze „isposlovala“ stan i dobila posao u Zagrebu. Patrijarhalno odgojena, na vlastiti užas otkriva da joj je sin homoseksualac. Na kraju, pod okriljem navijačke atmosfere zbog Svjetskog nogometnog prvenstva na kojem Hrvatska postaje prvak svijeta, euforija ponese i naše junakinje koje doživljavaju svaka svoj trenutak „prosvjetljenja“ , pa tako i „Čistačica“ doživi svoj, priznajući kako voli svog sina i ponosi se njime. Dapače, odlazi k sinu u Berlin gdje on živi sa svojim partnerom.
Jelena Miholjević tumači ulogu podcijenjene „Šefice računovodstva“, kojoj jednog dana „prekipi“, pa ucjenama i povlačenjem veza, krene ostvarivati svoje ambicije, osvećujući se usput svima koji je prije nisu cijenili. Zbog nastupa u Petrinji bila je posebno uzbuđena, jer ipak je to grad njezinog tate, legendarnog glumca Borisa Miholjevića i njezine bake, grad u kojem je i sama provela mnoge trenutke.
„Sve su to jako zanimljivi ženski likovi i stvarno divne kolegice se izmjenjuju u ulogama. Ja sam u alternaciji s Anom Begić. Kako je bilo u pitanju gostovanje u Petrinji, onda sam naravno zamolila da ja idem, jer Ana i ja se dogovaramo kako je netko odnekud porijeklom ili nekog ima, onda tako putujemo, naravno ako je to moguće s terminima. Moja uloga je jedne opasne šefice računovodstva kojoj je jednostavno u jednom momentu „pukao film“. Iz svojih silnih usamljenosti i životnih razočarenja, ona jednostavno kreće beskompromisno, preko najvećih veza, ucjena, manipulacija, gaziti sve pred sobom. I zapravo, u ovoj predstavi vidimo i suočavamo se s onim što nažalost u hrvatskoj stvarnosti stalno susrećemo. Naše junakinje pričaju svoje potresne, ali i vrlo zabavne i okrutne priče svog života i kako te stvari završavaju. Jako je lijepo igrati to nešto između stand up forme, cabareta i dramske predstave, ali i dosta naporno, moram priznati. I moram priznati da sam jako uzbuđena što sam u gradu svog tate i bake. Svi me pitaju za tatu i to mi je jako lijepo.“
Naravno, pitali smo i mi.
„Pa, ja sam ga skoro dovela večeras ovamo. On je sad u domu umirovljenika, ali često se vidimo. Tako, oscilira sa zdravljem, ali još uvijek je njegov duh nepobjediv“, kaže Jelena.
Navraća li ona sama u Petrinju?
„Jako volimo doći. Ovo ljeto smo se dolazili kupati. Trudim se doći što više, ali nažalost tempo života je takav da nam ne ostavlja baš puno vremena. Meni je tu bakina kuća i onda kad dođemo, malo i kuća traži svoje. Ja bih stalno htjela još i još, ali nemamo zapravo toliko vremena, iako je Petrinja toliko blizu, ali kao da je ponovno otkrivam. Upoznali smo još divnih ljudi, šećemo, djeca mi vole tu doći. Meni su tu prekrasna sjećanja – mislim i teška, ali i prekrasna, tako da mi svakako puno znači što sam ovdje. Nadam se da će Petrinjci biti zadovoljni, jer imam „frkicu“ kako će im se predstava svidjeti“.
Razloga za „frkicu“ nije bilo, jer sve glumice, svaka u svojoj ulozi, sjajno su odradile posao i potpuno osvojile srca publike koja ih je nekoliko puta pozivala na bis. Pohvale idu i POU Hrvatski dom, Milanu Hercegu i Jasni Crnković koji su ovu hit predstavu uspjeli u Petrinju dovesti dok je još relativno „vruća“, u žiži zanimanja javnosti i dok se i u Zagrebu za nju traži „karta više“.
Da je to bila dobra ideja govori i odaziv publike.
Teško se sjetiti kada je posljednjih godina neka predstava u našem gradu privukla toliko posjetitelja, ne samo iz Petrinje nego i susjednih gradova.
