PETRINJA – Nesvakidašnja karavana mogla se u nedjelju vidjeti na parkiralištu Centra novog života u Petrinji. Poglede prolaznika privlačilo je četrdesetak parkiranih starodobnih automobila i motocikala, popularno zvanih „oldtimera“.
Vlasnike ovih dobrodržećih „starčeka“, među kojima ima i pravih rariteta, okuplja Oldtimer club Sisak.
Svakog proljeća, povodom početka sezone, organiziraju druženje svojih članova, zajednički izlazak na cestu i vožnju u karavani te izložbe vozila.
„Već tradicionalno svake godine imamo otvorenje sezone, tu negdje u četvrtom mjesecu, ali sve zapravo ovisi o vremenu. Ovih par dana unazad bilo je jako hladno, ali smo se na brzinu okupili i isplanirali to za ovu nedjelju. Izložbu oldtimer vozila i motocikala napravili smo u Sisku, gdje smo bili od 9 do 12 sati. Otvorenje je bilo uspješno, uz jako dobru posjećenost, a onda smo oko podneva krenuli u Petrinju, do Centra novog života. Tu ćemo se zadržati oko sat vremena, opustiti se malo uz kavicu, porazgovarati s posjetiteljima, a onda se vraćamo u Sisak na ručak i druženje. Trenutno je ovdje nekih 55 članova Oldtimer cluba s 40-ak vozila. Vozila su u rasponu od 1950-ih do 1990-ih godina“, rekao je Marijan Brlić, predsjednik Oldtimer cluba Sisak.
Objasnio je i kada po definiciji automobil postaje „oldtimer“.
„Starodobno vozilo vam je vozilo s navršenih 30 godina. Možda zvuči malo čudno, jer kod nas se 30 godina stari automobili još jako puno voze po cestama, a praktički su oldtimeri. Ima ih i tu – evo Mercedes 123 imate ga po Sisku i Petrinji koliko god hoćete, ali on je oldtimer. Praktički, automobili do 1994. godine su odltimeri. Voze, ali su oldtimeri.“
Brlić je otkrio i koliko je zahtjevno imati jednog ovakvog limenog ljubimca:
„Ovakvi stariji modeli traže jako puno. Više novaca nego brige, jer jedno uređenje takvog auta vas košta oko 30-40 tisuća eura – znači da ga kupite i dovedete u ovakvo stanje“.
Uz oznaku SK, na registarskim pločicama nekih od izloženih vozila mogla se uočiti i oznaka PV. Predsjednik Odltimer cluba Sisak objasnio je što ta oznaka znači.
„Uz oznaku SK koja mora biti, oznaka PV znači povijesno vozilo, a svaki član si bira broj koji želi. Često je to godina iz koje vozilo datira, ali može biti i neki drugi. Takve se tablice moraju posebno naručiti. Povijesno vozilo od Hrvatskog oldtimer saveza dobiva certifikat i ocjenu o tome u koju kategoriju povijesnih vozila spada. Imate jedno četiri – pet kategorija. Inače, sasvim drugačije se gleda auto koji ima knjižicu povijesnog vozila, nego auto koji je registriran s običnom tablicom. Recimo, jedan je prijatelj lijepo uredio fiću i došlo je do prometne nesreće. Osiguranje mu je platilo – nula. Ništa! Sve je u redu što je to fićo, ali po njihovim knjižicama, papirima, ne vrijedi ništa. Međutim, kada je povijesno vozilo u pitanju, to se već drugačije gleda.“
Na izložbi u Petrinji, ljubitelji povijesnih vozila su, između ostalog, mogli vidjeti Ford Mercury Monterey (američki cabrio) iz 1952. godine, Opel Olympiu iz 1957.,Ford Galaxie Fairlane 500 (američki cabrio) iz 1959., te niz drugih atraktivnih modela.
Jedan od najstarijih primjeraka na ovoj izložbi bio je crni Citroen C11 iz 1951. godine, a članovi njegove posade su brat i sestra Franjo Tomić i Josipa Brkan.
„To je Citroen C11 BL, tzv. „legere“ iz 1951. godine. Ima 1911 kubičnih centimetara, 56 KS. Mi smo inače ljubitelji tih starih vozila, ima ih već par komada kod nas, a ovaj je došao iz Belgije. Iz Belgije je došao u Sloveniju, gdje sam ga ja i našao“, otkrio je Franjo Tomić. Automobil je do sada prevalio ukupno oko 72 tisuće kilometara, a Tomić je s njim do sada, obilazeći različite susrete odltimera, prešao nešto više od 600 kilometara. Koliko je takav automobil teško održavati i može li se danas uopće doći do rezervnih dijelova za modele tog tipa?
„Može, ima ih. Zvuči nevjerojatno, ali ih ima. Naručujemo ih iz Belgije, Nizozemske, Francuske, bez ikakvih problema. Danas ćete čak možda prije naći dijelove za njega nego za neke novije tipove automobila. Bez zafrkancije“ , kaže Tomić.
Strast prema starim automobilima dijeli i njegova sestra Josipa Brkan: „To nas još od djetinjstva veže. Od ranog djetinjstva i mladosti krenuli smo tim putem. Brat je sve to još više potencirao, a ja sam mu u pratnji. To je jedno nezamjenjivo zadovoljstvo. Ne može se usporediti s vožnjom niti u jednom novijem vozilu“, kaže Brkan.
Gdje god dođu, njihov automobil privlači pozornost, a za ovu prigodu, Franjo i Josipa posebno su se i odjenuli.
„Ako izlažemo takav automobil, onda smatram da trebamo napraviti i kompletnu prezentaciju, da to bude sve u paketu i iskompletirano“, kaže Josipa. I ona i brat danas imaju zagrebačke adrese, ali kažu kako u Petrinju u kojoj su nekad živjeli, rado navrate.
Uz razgledavanje izloženih vozila, posjetitelji su imali priliku i fotografirati se uz njih. Neki su sa zanimanjem zastajkivali uz skupocjenije raritete kakvi se ne mogu vidjeti često, dok su drugi rado zavirivali u „fićeke“, golfove, zastave, opele i sl. prisjećajući se s nostalgijom kako su im neki od tih modela bili prvi automobili koje su vozili u životu.
