Izbornik
obitelj

I to je život o današnjim obiteljima

U današnjoj emisiji I to je život Petrinjskog radija  razgovarat ćemo o osobitostima funkcioniranja današnjih obitelji s našom sugovornicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor.

EMISIJA : I to je život

DATUM : 22.travnja 2022.godine

TEMA : Današnje obitelji

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u još jednu emisiju I to je život. U današnjoj emisiji I to je život Petrinjskog radija  razgovarat ćemo o osobitostima funkcioniranja današnjih obitelji s našom sugovornicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor.

Mario: Opišite nam kakve su današnje obitelji.

Daša: Ne samo prema statističkim podacima koje pratimo, nego je dovoljno osvrnuti se oko sebe i promatrati prijatelje, poznanike i rodbinu pa ćemo primijetiti velike promjene u načinu na koji danas funkcionira obiteljski život u usporedbi s ne tako davnom prošlosti. Naime, danas ima mnogo obitelji u kojima živi samo jedan član. Takvu obitelj radije nazivamo obitelj s jednim članom nego samačkom obitelji. Iz iskustva znamo da se te riječi – samac ili samica – ne sviđaju samcima, koji ih često doživljavaju opterećujuće, pa čak i vrstom diskriminacije. Mnogi ljudi žive u partnerskom odnosu koji nisu pravno regulirali. Takva zajednica funkcionira kao izvanbračna zajednica koja se nakon nekog vremena pred zakonom izjednačuje s bračnom zajednicom.

Bračne zajednice koje su sklopljene, mogla bih reći na starinski način, kratko traju pa se u nas svaki treći brak rastavlja. Rastavljeni roditelji često nastavlja­ju svoje svađe i vode besmislene ratove preko djece. Recimo, ne mogu se dogovoriti oko toga kad će se drugi roditelj, koji ne živi s djecom, viđati s njima. Ni mnoge druge odluke koje bi roditelji trebali zajedno donositi, ne uspijevaju donijeti nego se svađaju i inate, te kažnjavaju onog drugog roditelja (ne)svjesni da time kažnjavaju vlastitu djecu, (ne)svjesni da time štete samima sebi jer godinama njeguju opasne negativne emocije. Kolateralne žrtve u tom ratu mogu biti i bake i djedovi koji katkad rijetko viđaju svoje unuke, a katkad dobiju potpuno drukčiju ulogu: sav se teret nakon razvoda prenese na njih pa unuci žive s njima ili ih oni čuvaju veći dio vremena.

Mario: I rastave su sve češće – koje one posljedice ostavljaju na obiteljski život?

Daša: Rastavljeni roditelji često šalju otrovne poruke preko djece, ne dopuštaju djeci da se viđaju s drugim roditeljem, zabranjuju im da se druže s rodbinom drugog roditelja. Roditelj koji ne uspije viđati svoje dijete – uskraćuje alimentaciju. Roditelju koji ne plaća alimentaciju – uskraćuje se viđanje djeteta.

Roditelji koji zasnivaju nove partnerske odnose imaju poteškoća uskladiti biološko roditeljstvo s ulogom očuha, maćehe. Nova djeca, odnosno zajedni­čka djeca s novim partnerom i djeca iz prijašnjeg braka teško se prihvaćaju. Rađaju­ se nepovjerenje, svađe, sukobi. Ljubomora koja i inače postoji među braćom, u ovakvim složenim situacijama zna biti veća. Te svađe često podjaruju roditelji s kojima djeca ne žive i koji sa strane “rješavaju” probleme zastupajući svoje biološko dijete.

Mario: Sve je manje i tradicionalnih više-generacijskih obitelji, zar ne?

Daša: Obitelji žive obično u jednoj ili dvije generacije. Rijetke su obitelji koje žive u tri i još rjeđe one u četiri generacije. To znači da odrasli uglavnom žive sami ili žive sa svojom djecom. Zbog nezaposlenosti, mnoga se djeca produženo školuju čuvajući status vječnog studenta umjesto da uđu u status nezaposlene osobe. Nije rijetko da nezaposleni sin ili kćer i u četrdesetima živi na teret svojih roditelja.

Brojne su partnerske zajednice bez djece, brojne su zajednice s jednim djetetom ili dvoje djece, a vrlo rijetke s većim brojem djece.

Mario: Još nam malo opišite modernu svakodnevicu.

Daša: Prije polaska u školu djeca su u jaslicama i vrtićima. Kad krenu u školu, ako su imala sreće pa ih nisu još u vrti­ćkoj dobi vodili na balet ili neki sport, kreću i na brojne izvanškolske aktivnosti. Tako su školska djeca ili u školi ili na nekoj dodatnoj aktivnosti ili u krevetu, kad zaposleni roditelj na večer dođe kući.

Roditelji rade cijeli dan ili traže posao. Mnogi nakon posla voze djecu na različite aktivnosti. Katkad to rade bake ili djedovi, ako su još dobrog zdravlja.

Bake i djedovi, stariji umirovljenici slabijeg zdravlja, smješteni su u domove ili čekaju da budu primljeni u dom. Njihova djeca rade ili traže posao ili čuvaju njihovu unučad i nemaju vremena za brigu pa čak ni za povremene posjete svojim starim i bolesnim roditeljima.

Brojni parovi koji ne uspijevaju dobiti dijete prolaze katkad dugotrajne i bolne procedure medicinski potpomognute oplodnje.

Domovi za djecu koja ne žive sa svojim biološkim roditeljima su puni. Oni koji bi htjeli postati roditelji posvojenjem djeteta, na ostvarenje svoje želje čekaju dugo, a katkad i ne uspiju posvojiti dijete jer to biološki roditelji obično ne dopuštaju. Biološki roditelji pak povremeno i rijetko posjećuju svoju djecu u domovima. Zakoni su čini se postavljeni tako da i onim roditeljima koji rijetko i nakratko posjećuju svoju djecu osiguravaju roditeljsko pravo pa oni i dalje imaju mogućnost spriječiti posvojenja svoje djece. Neki roditelji tako godinama posjećuju svoju djecu u domu i ne pristaju na posvojenje. Djeca ostaju u domu ili u udomiteljskim obiteljima, a tek rijetki sretnici dobiju nove roditelje i potpuno posvojenje.

Mario: Postoji li još međugeneracijska solidarnost?

Daša: Postoji zakonska obaveza roditelja da se brinu o svojoj djeci, ali neki to rade tako da jedva formalno zadovolje te propise.

Odrasla djeca koja imaju stare, bolesne ili nemoćne roditelje, također se, prema zakonu, moraju o njima brinuti, ali oni često nemaju dovoljno vremena za tu brigu. Ili se tako opravdavaju. Često slušam kako su se odrasla djeca posvađala s roditeljima pa ne kontaktiraju. Stvarno posvađali ili jedva čekali da se posvađaju, kako se više ne bi brinuli o njima.

Svakodnevno slušamo i čitamo tužne priče onih koji žele obitelj, a nemaju je, onih koji su imali obitelj pa su je izgubili jer nisu uspjeli riješiti neke manje ili veće razmirice, onih koji se spremaju ili su već otišli daleko, ­predaleko…, priče o zlostavljanju, o kojemu se godinama šuti, i gubljenju samopouzdanja zbog zlostavljanja (samo mali broj zlosta­vljanih bračnih partnera pobjegnu iz pakla u sigurne kuće).

Mario: Kako se dogodila tolika promjena?

Daša: Dogodile su se brojne promjene u našem okruženju. Ratne­ prilike, promjene društvenog uređenja, promjene vlasništva… Mnogi se u tim promjenama nisu snašli nego su izgubili i ono što su imali. Te su promjene utjecale na sustav vrijednosti. Naše su obitelji danas drugačije struktu­rirane i sve manje ih stvari drži na okupu. Nema više društvenog vlasništva ni zajedničke imovine. Imovina je državna ili privatna. Obitelji koje su imale zajedničku imovinu koja je nekad bila temelj rješavanja egzistencijalnih potreba, držala je takve obitelji na okupu. Danas se imovina koja se posjeduje od djedova i baka rasprodaje kako bi se priskrbilo za život, hranu, automobil ili za školovanje. Koliko god prodaja bila uspješna, ona se, pretvorena u novac, brzo “pojede” i potroši.

Prodajom imovine, rasprodajom djedovine, kako se to obično kaže, kao da se nekim nevidljivim škarama režu neke stare veze sa svojim rodnim krajem ili krajem podrijetla, odakle potječu djedovi i roditelji. Lakše je otisnuti se kad nas ondje ne čeka neka breza, šljiva, trešnja ili napola srušeni kućerak. Osim prekida sa stvarnim komadom zemlje, kuće, stana,­ kata, prekida se, gotovo usput, i sa susjedstvom i prijateljima. Takva prodaja imovine obično se događa nakon ostavinske parnice, a katkad darovni ugovori još i za života darovatelja omoguće darovanima da krenu u prodaju.

No događa se i to da darovne ugovore i oporuke nasljednici ili oni koji bi to htjeli postati, sudski osporavaju. Mnogi sudski procesi vode se zbog imovine, a više od 80 % njih je između braće i sestara ili drugih srodnika. Oni koji su izgubili baku i djeda, čiji su roditelji u domu za starije i nemoćne, često su u svađi s braćom, tetkama ili rođacima. Osim što ne žive s njima, oni se i inače ne posjećuju, a često ne kontaktiraju niti telefonom. Vide se na sudu, i to rijetko, jer se naši sudovi sporo dogovaraju oko ročišta. A i kad se konačno sretnu, svatko sa svojim odvjetnikom, puni su nezadovoljstva i nalaze se na suprotnim stranama. Takve rasprave traju i u njima gube sve stranke. Osim odvjetnika. Odvjetničke naknade su skupe pa kad se postupak i okonča, veliki dio dobiju odvjetnici, a u nekim slučajevima čak više nego strane koje se parniče. Što parnica duže traje, ona više razbolijeva zaraćene strane i naknade odvjetnicima su veće.

Mala obitelj u tim stresnim i dugotrajnim parničenjima postaje još manja. Nitko od zaraćenih obitelji više nema bliskih rođaka s kojima se može družiti, koji će se međusobno pomagati ili zajedno slaviti obiteljske blagdane. Posvađani s braćom i rođacima, više nemaju s kime sjesti oko zajedničkog stola. Kako će se prisjetiti djetinjstva, roditelja, pune kuće, obilja veselja u dječjem smijehu, i možda onog divnog osjećaja koji smo nekad imali da je druženje s rodbinom važnije od svega materijalnoga.

Mario: Ima li još topline u našim pećima? Ili smo svi umreženi kao nesretni pojedinci u društvenim mrežama? Ima li još stola oko kojega možemo sjesti u malo širem krugu? Ili su nam dovoljni stol za jedno, dvoje, najviše troje ljudi?

Daša: Iznimno mi je teško dati odgovore na ova pitanja, ali mogu nastaviti još s drugim pitanjima koja se nekako spontano nadovezuju na ova, a moguće naši slušatelji, onako sami za sebe potraže odgovore:

Jesmo li osamljeni i sami? Osjećamo li se nesigurno i ovisno o onima koji nas takve slabe mogu lako ucijeniti i držati u šahu? Radimo li za drugoga u privatnom sektoru, osjećamo li se loše i pri samoj pomisli na to da bi nam netko mogao nešto zamjeriti i otpustiti nas? Bojimo li se kako nećemo moći podmiriti sve obveze vezane za vlastiti posao koji smo pokrenuli, da će nas suradnici izdati ili se neće dovoljno truditi na poslu jer imaju osjećaj da ne rade za sebe? Radimo li u javnom sektoru, bojimo li se hoće li doći do bolnih rezova, hoće li biti restrikcija i hoćemo li i mi morati protiv svoje volje potražiti sreću negdje drugdje, negdje gdje će nas sve podsjećati na naše rodno mjesto, a ono će biti nedosti­žno? Kako ćemo kad odemo odavde sklopiti prijateljstva ili barem poznanstva, naučiti drugi jezik ili snaći se s drugim običajima?

Mario: Imamo li mi još uvijek volje za ono najvažnije u našim životima?

Daša: Jesmo li mi još uvijek specifični po tome što i onda kad se svađamo sa širom obitelji ipak nam i šira i uža obitelj ostaju nekako posebno važne? Držimo li mi još uvijek do susjeda, poznanika i prijatelja? Ili smo se sve više odvojili od svih pa čak i od samih sebe, od svoga djetinjstva, kućnog praga, dvorišta? Mirišu li nam još uvijek, barem u sjećanju, bademi, trešnje i jabuke našeg djetinjstva? Ili nam se čini da su takvi sentimenti nešto starinsko, nazadno i nepotrebno? Povrijeđeni i uvrijeđeni zbog nepravedno podijeljene društvene imovine, zbog mobbinga, lošijeg standarda, nezaposlenosti, zbog osjećaja da je privatna imovina roditelja nepravedno raspodijeljena, zbog osjećaja da nas moralna kriza pritišće ili da je ona mnogima isprika za postupke protiv morala i protiv zdravog razuma, možemo li dalje? Jesmo li zaboravili naše stare snove? Ne znajući se nositi s teškoćama i kompliciranim ljudskim odnosima, jesmo li odlučili živjeti otuđeno i usamljeno, umorno i nezadovoljno, upravljajući samo svojim daljinskim upravljačem koji nas još jedini sluša? Pitanje je do kada? Pa samo do tada dok možemo platiti struju, pretplatu i gledati stari televizor ili kupiti neki novi, jeftini, koji će nam se brže pokvariti od onoga koji smo donedavno imali.

Mario: Što reći na kraju?

Daša: Naši su domovi sve veći, a obitelji sve manje. Imamo više pogodnosti, ali manje vremena. Više stupnjeva, ali manje zdrav razum. Više znanja, ali manje sposobnosti za trezveno prosuđivanje. Više stručnjaka, ali još više problema. Više lijekova, ali manje zdravlja. Došli smo dug put do Mjeseca i natrag, ali teško nam je prijeći ulicu da bismo upoznali novog susjeda. Stvorili smo mnoga računala za pohranu i kopiranje ogromne količine informacija, ali počeli smo manje komunicirati jedni s drugima. Pobijedili smo u količini, ali izgubili u kvaliteti. (Dalaj Lama).

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.

Mario Gršić

Mario Gršić

Svoj put na Petrinjskom radiju počinje 2009.godine kada prvotno započinje rad u ovom mediju putem Student servisa, a u stalni radni odnos primljen je 2014.godine. Od tada je osim u radijskom eteru i na novinarskim terenima te uređuje i vodi nekoliko emisija. Direktor Petrinjskog radija postaje 2016.godine.

NAJNOVIJE VIJESTI

X