I to je život o kreativnosti I to je život o kreativnosti
U današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija s našom stalnom suradnicom dr.sc.Dašom Poredoš Lavor i gošćom profesoricom Katicom Katarinom Budić, razgovaramo o... I to je život o kreativnosti

U današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija s našom stalnom suradnicom dr.sc.Dašom Poredoš Lavor i gošćom profesoricom Katicom Katarinom Budić, razgovaramo o kreativnosti u svakodnevnom životu, a predstavit ćemo i knjigu naše gošće naziva „Zapisi za poslije“.

EMISIJA : I to je život

TEMA : Kreativnost

DATUM : 7.prosinca 2018.godine

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobra večer i dobro došli u još jednu emisiju „I to je život“. U današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija s našom stalnom suradnicom dr.sc.Dašom Poredoš Lavor i gošćom profesoricom Katicom Katarinom Budić, razgovaramo o kreativnosti u svakodnevnom životu, a predstavit ćemo i knjigu naše gošće naziva „Zapisi za poslije“.

Mario: No za početak pojasnimo pojam kreativnosti.

Daša: KREATIVNOST – povezivanje starih informacija na nov način. Za pravu je kreativnost potrebno znanje, poznavanje činjenica iz određenog područja koje nas zanima i u kojem želimo biti kreativni. Zato se i kaže da je kreativnost povezivanje starih informacija na nov način. Kreativni su ljudi uglavnom najkreativniji i najuspješniji u vrlo malom broju područja, često samo u jednom. No to je dovoljno da im omogući kreativno i neautomatizirano razmišljanje i izvan područja njihovog uskog interesa i djelovanja.

Mario: Uz kreativnost, vežu se pojmovi kao što su maštovitost i inovativnost – pojasnite nam ih malo.

Daša: Maštovitost, kreativnost i inovativnost prisutni su u svakom čovjeku te se mogu njegovati i primijeniti. Postoji snažna povezanost između ova tri procesa. Kao što je Sir Ken Robinson primijetio, maštovitost je obilježje ljudske inteligencije, kreativnost je primjena maštovitosti, a inovativnost zaključuje proces uporabom kritičke prosudbe u primjeni neke ideje.“ Kreativnost je vještina poput svake druge vještine – govora, pisanja ili vožnje bicikla i kao takva može se učiti i razvijati uz ulaganje vremena, upornosti i volje. Nama je odraslima teško, a često i nemoguće, uza sve dnevne obveze i aktivnosti, ulagati dodatno vrijeme i energiju u stjecanje neke nove vještine, ali i nadogradu postojećih. Djeci je potreba za učenjem prirodna – poput potrebe za hranom, vodom ili snom. Ona uče s entuzijazmom, ulažu trud, a da i ne razmišljaju  o tome. Za njih je učenje radost i izvor užitka.

Zato je jako važno iskoristiti spomenutu prednost u tom predivnom razdoblju njihovog života i okružiti ih kreativnim poticajima, razvijati, a ne sputavati njihovu urođenu kreativnost (kao u pjesmi „Cvijeće je crveno“), privikavati ih na nešto teži, drugačiji, neautomatizirani način razmišljanja („razmišljanje izvan okvira“).

Mario : Kakve su kreativne osobe?

Daša: Kreativne osobe odluke donose tako da razmišljaju o više mogućih rješenja, a ne samo jednom, u svom poslu mogu kreativno rješavati probleme; sklonije su umjetničkom izražavanju, sposobne su rješavati konflikte; visoko inteligentna i visoko kreativna djeca su u školi uspješnija od ostale djece, kreativni ljudi su otvoreniji su prema okolini; kritičnije su i zahtjevnije – puno daju i žele puno primiti, lako se oduševe; imaju puno inicijative; originalne, energične i hrabre; nekonvencionalne, vole novo; uporne su pri rješavanju zadatka; neovisne, zrele, emocionalno stabilne, dominantne; imaju razvijen osjećaj za humor, njihovo je pravilo: “Mogu biti sve što poželim, mogu napraviti sve što želim!”.

Mario: U nastavku naše emisije „I to je život“ uključujemo našu večerašnju gošću, profesoricu hrvatskog jezika i književnosti Katicu Katarinu Budić iz Kutine. Želimo vam ugodnu dobrodošlicu u našu emisiju i za početak vas pomolimo da se predstavite našim slušateljima kako bi vas pobliže upoznali.

Katica: Ja sam Katica Budić, zovu me Katarina i to mi se ime puno više sviđa, kada pročitaju knjigu vidjet će zašto. Rođena sam u Pakracu, a odrasla sam u selu Brezinama, najljepšem selu na svijetu. Školovala sam se u Poljani, Pakracu i Zagrebu gdje sam završila fakultet. Počela sam raditi u srednjoj školi Križevci, zatim osnovnoj školi u Kutini, ali eto nemirni duh me odveo u Knjižnicu i čitaonicu Kutina gdje sam već 20-tak godina kao diplomirana knjižničarka.

Mario: S obzirom da radite u knjižnici u Kutini, recite nam nešto o tome što najviše čitaju čitatelji u Kutini.

Katica: Pa vjerojatno isto kao i svi drugi. Najviše književnost, beletristiku, romane. To sada ovisi, muškarci uglavnom krimiće i trilere. Žene više ljubavne, povijesne. Od stručnih najviše psihologija, knjige o samopomoći, medicina i politika. Putopisi su kod nas isto jako traženi.

Daša: A sada idemo na vaše briljantno djelo Zapisi za poslije. Recite nam nešto više o Zapisima: kada su nastali, na čemu se temelji sadržaj i koja je poruka cijele knjige.

Katica: Dakle prije godinu dana sam počela pisati knjigu i to uglavnom vikendom, a zašto? Prije 18 godina probudila sam se u bolesničkoj sobi Klinike za tumore bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se ne zaboravlja nikad, ali život se nastavlja s vama ili bez vas i sada treba odlučiti da li se boriti ili se predati. Ja se nisam predala. Dakle sve ove godine poslije živjela sam sa tim svojim ožiljkom, strepila prije svake kontrole, razgovarala sa bolesnim ženama na bolničkim hodnicima, tješila i plakala nad svojih i njihovim sudbinama. Nakon toliko godina, očekivalo se od mene prihvaćanje takvog života. Sretna sam što sam živa, ali onaj crvić sumnje neumorno podsjeća da nikada nije sigurno.  I onda nakon susreta sa još jednom mladom bolesnom ženom, prije otprilike godinu dana, odluka je narasla tako velikom da ju više nisam mogla ignorirati. Odlučila sam zapisati možda nekome pomogne i tako je nastala knjiga zapisi za poslije. To nije autobiografija, moje su žene likovi izmišljene, ali njihove bolesti i priče su stvarne i životne i svaka od njih ima dio moga iskustva. One su progovorile o mojim strahovima, strepnjama, nadanjima, uspomenama. I tako sam proživljavala ponovno 18 godina strepnje i sve emocije su se vratile ponovno i nije mi žao. U knjizi se prošlost i sadašnjost isprepliću u priču o bolesti, ozdravljenju, podršci bližnjih, ljubavi, prijateljstvu, baštini, potrazi za korijenima i vječnoj borbi sa samim sobom i svojim strahovima. I poruka je, kada liječenje završi, mnoge mi preživimo, ali moramo krenuti dalje, obogaćene smo novim iskustvima, novim susretima i prijateljstvima. Život nas čeka.

Mario: Recite nam nešto o humanitarnom karakteru vaše knjige i gdje se knjiga može nabaviti.

Katica: Od same ideje da nešto počnem pisati, ideja je bila da to ide humanitarno. Htjela sam pokloniti svim ženama, muškarcima, zdravim i bolesnima, liječnicima, nešto što bi možda pomoglo ili pokazalo kako se mi koji smo bolesni, preživjeli, osjećamo. Sada je bio taj problem s humanitarnim. Ja sam sve lijepo napisala, trebalo je naći izdavača. Pošto sam knjižničarka znam kako to ide s izdavačem. Nekome tko je ne pozna teško će izdati knjigu da ne platite, a još da to ide humanitarno. Onda sam ja to propitkivala, kako to ide, koliko to košta, kod tog humanitarnog dijela svi su stali. Onda sam se sjetila da bi knjiga trebala imati recenziju nekog poznato i priznatog, i onda možda to bude drugačije, ja jesam anonimna ali Daša nije. Pošto je Daša moja učenica, krasna, pametna, draga i piše lijepo, ja sam se sjetila nje i poslala joj rukopis. Recenzija je stigla na Staru godinu, rasplakala me i to je bilo ono e sada sam stvarno imala nekakvu potvrdu da ta knjiga nešto vrijedi i da možemo ići s tim. Naišla sam onda na medicinsku nakladu ona me uputila Anđi Rajić urednici s kojom je Daša čak i prije surađivala. Gospođa Rajić je prihvatila rukopis i knjiga je izašla ljetos. Ali ova priča o humanitarnom je još uvijek ostala u zraku. Ja sam umjesto honorara dobila knjige koje sam htjela donirati za prodaju za Udrugu Sve za nju, pa opet istraživanja, propitkivanja i našila je druga moja učenica Radmila. Imali smo promocij u Lisinskom, Lyions klub Popovača i Lyions klub Kontesa Nera iz Zagreba su organizirali promociju knjiga i koncert. Na tom se događanju knjiga prodavala u humanitarne svrhe i jako je to dobro išlo. Hvala svima koji su sudjelovali. Dakle knjiga je ispunila svoj cilj. Ona je već sada humanitarno otišla što se tiče prodaje, a dalje na svim mojim promocijama, knjižnice koje žele promociju knjige trebaju se dogovoriti s Medicinskom nakladom i Dašom, i 20 posto od prodaje ide humanitarno udruzi Sve za nju. Knjige se mogu kupiti na promocijama, ne znam hoće li biti kod vas u Petrinji. inače se može kupiti u knjižari Medicinske naklade u Zagrebu, na Interliberu, ili preko web prodaje, ali taj dio ne ide na prodaju. Tu se zahvaljujem Medicinskoj nakladi, jer su dakle uz tih 20 posto što će na promocijama davit humanitarno su još donirali i knjige na ovoj promociji u Lisinskom.

Mario: Dašo, vi ste recenzentica knjige – pročitajte nam nešto iz dijela vaše recenzije.

Daša: Može, kako bi bilo autentično i vjerodostojno ja ću pročitati iz samog sadržaja Zapisa. Od milja Zapise za poslije nazivam samo Zapisima. „Zapisi sadrže obilje emocija iskustava, opisa situacija, strepnji i nadanja, nježno obavijenih suptilnošću autoričine snage uma koja nas prati u sadašnjosti, vraća u prošlost i hrabro vodi u budućnost. Slike, boje, mirisi, okusi, dodiri i pokreti Zapisa bude sva naša osjetila, potiču nas na promišljanja i vode nas u svijet svima nam poznate gorčine iz koje samo mi žene na ovaj ili onaj način urođeno upornošću ili naučenim borbenim duhom, morale smo izaći kao pobjednice. Ovo zaista sjajno djelo izašlo je iz duše i potrebe da pomogne drugima. Zapisi ohrabruju, emotivno osnažuju, daju prilog za razvoj uvida i samo uvida, potiču sve pozitivne snage, duhovno oplemenjuju, socijalno nadograđuju, potiču naše samopoštovanje i samopouzdanje, vraćaju povjerenje, potiču na akciju, nude moguća rješenja, a na čitateljima je da ih prepoznaju i prihvate. Biti drugačiji nikada nije bilo jednostavno, to je uvijek dobivalo jednu posebnu društvenu notu koju nije bilo lako nositi u emotivnom smislu. Kada pročitamo Zapise dolazimo do spoznaje da ništa nije bilo teže od sumnje i gubitka vjere u sebe, i da ništa nije ljepše od prijateljstva, jednostavnog života i ljubavi koje možemo svi svakodnevno živjeti samo ako si to dopustimo i stavimo u prvi red životnog prioriteta. Zapisi mogu poslužiti kao svojevrsna stručna literatura svim profesijama u području medicine, psihocosijalne podrške, duhovnosti  i rehabilitacije jer omogućuju produljenje spoznaje o tome kako proces liječenja i rehabilitacije utječe i može biti smisleniji, svrsishodniji i uspješniji.

Mario: I za kraj profesorice Budić, pročitajte za naše slušatelje jedan odlomak po vašem izboru iz vaše knjige Zapisi za poslije …

 

Katica: Pošto knjiga osim nije samo o bolesti nego je i rekla sam o svemu i svačemu, pričam i govorim i o baštini. Tu sam se prisjetila nekih događanja iz djetinjstva, običaja u selu pa ću pročitati jedan ulomak koji ma veze s tim.

„Nikada nije razmišljala o bogatstvu svoga naroda koje se skriva u djelima običnih ljudi, u običajima i predmetima izrađenim vještim rukama, pjesmama otpjevanim čistim i skladnim glasovima, nošnji ukrašenoj svilom i čipkom, nakitom pričama i zagonetkama. Osjetila je neku duboku povezanost s takvim životom koji nikada nije živjela, a htjela je. Samo nije znala gdje se krije i kako ga pronaći. Je li joj bolest otkrila taj put. Morala je izaći s utabane staze, preskočiti veliku crnu provaliju da bi se našla ovdje, u svijetu gdje se osjeća svojom. Tek sada je shvatila koliko se bila udaljila od sebe same. Gledala je oslikanu pisanicu, neprekinute linije koje se isprepliću, prate jedna drugu, udaljavaju se i spajaju i vidjela sebe na ovom mjestu koje će joj postati povremeno utočište zauvijek. Odlučila je tako i ništa i nitko je u tome ne može spriječiti. Odložila je pisanicu u malu pletenu košaricu i odlučila nazvati.

Daša: Zahvaljujemo profesorici Katarini Budić za sudjelovanje u našoj emisiji „I to je život“ – čestitamo vam na svim životnim upornostima i pobjedama.

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno samo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada ostanite i dalje uz Petrinjski radio, srdačan pozdrav.

Komentari

Mario Gršić

Svoj put na Petrinjskom radiju počinje 2009.godine kada prvotno započinje rad u ovom mediju putem Student servisa, a u stalni radni odnos primljen je 2014.godine. Od tada je osim u radijskom eteru i na novinarskim terenima te uređuje i vodi nekoliko emisija. Direktor Petrinjskog radija postaje 2016.godine.