Izbornik
nasiljemuskarci

I to je život o nasilju nad muškarcima

U našim dosadašnjim emisijama „I to je život “Petrinjskog radija često smo s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor razgovarali o nasilju raznih uzročnosti, a danas ćemo razgovarati o nasilju nad muškarcima. Isto tako ovom tematskom emisijom dajemo doprinos provođenju projekta Međugeneracijski dijalog – put primarne prevencije nasilja u obitelji i društvu koji je financiran sredstvima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku – a provodi se putem medijske kampanje u svrhu prevencija nasilja svih uzročnosti pri čemu je Petrinjski radio podržavatelj i medijski pokrovitelj opisanih aktivnosti.

EMISIJA : I to je život

DATUM : 22.svibnja 2020.godine

TEMA : Nasilje nad muškarcima

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u još jednu emisiju “I to je život”. U našim dosadašnjim emisijama „I to je život “Petrinjskog radija često smo s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor razgovarali o nasilju raznih uzročnosti, a danas ćemo razgovarati o nasilju nad muškarcima. Isto tako ovom tematskom emisijom dajemo doprinos provođenju projekta Međugeneracijski dijalog – put primarne prevencije nasilja u obitelji i društvu koji je financiran sredstvima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku – a provodi se putem medijske kampanje u svrhu prevencija nasilja svih uzročnosti pri čemu je Petrinjski radio podržavatelj i medijski pokrovitelj opisanih aktivnosti.

Mario: Postoji li nasilje nad muškarcima?

Daša: Kapacitet za nasilje nije spolno određen. Žene su u mnogo većem broju žrtve. Nasilje nad muškarcima moguće je i prisutno je u hrvatskom društvu i ne treba ga zanemarivati. Najčešće se radio o emotivnom, ekonomskom i duhovnom nasilju, a iznimno rijetko o fizičkom. Postoji velika strah i stigma priznavanja nasilja i javno govorenje o tome. Prethodi mu poremećena komunikacija, česte svađe, vrijeđanje, ženska dominacija emocionalni pritisci, prijetnje i sl.

Mario: Spomenuli ste svađe. Oko čega se ljudi danas najčešće svađaju?

Daša: Oko novac, odgoja djece i aktualne političke situacije. A u pozadini sve se nalazi određena kvaliteta međusobnih odnosa i potreba za kakvom-takvom komunikacijom. Po pitanju novca važno je vidjeti da li partneri imaju iste stavove oko zarade i potrošnje novca. Po pitanju odgoja i ponašanja djece – sve je ok dok se nešto ne zakomplicira ili loše dogodi – tada krenu međusobna optuživanja i prepucavanja. Često roditelji pitaju da li je uredu svaditi se pred djecom: – Ako su svađe konstruktivne i nenasilne, uče djecu kako rješavati konflikte i dolaziti do kompromisnih rješenja. Dobro bi bilo da partneri prije nego što dobiju djecu razgovaraju o međusobnoj spremnosti za podjelu odgovornosti oko podizanja i odgoja djeteta i sl. Djeca ne mogu „ljepilo odnosa“ i „spasitelji braka“ – to je zlouporaba djece.

Mario: Možemo li navesti neka osnovna obilježja obitelji koja su opterećena nasiljem?

Daša: Emotivno udaljavanje, komunikacijske teškoće, česte svađe, osamljivanje partnera, sve manje druženje sa srodnicima i prijateljima, impulzivnost i otežana kontrola partnera, pojačana iritabilnost i emotivna osjetljivost, teškoće u seksualnom životu, otežano svakodnevno obiteljsko i društveno funkcioniranje i sl.

Mario: Koji su najčešći načini nasilja nad muškarcima?

Daša: Uspoređivanje s drugim muškarcima, ismijavanje u obitelji i javnosti (izgled, spolnost, razna znanja i vještine), obezvređivanje, lažna optuživanja, prigovaranja vezana za socijalni, profesionalni (osobito obrazovni!) i kulturno-nacionalni status, kontinuirano velika očekivanja u materijalnom smislu, kontrola financija, “pakosti” u procesima razvoda braka i povjere djece, stvaranje “koalicija” s djecom protiv oca, proglašavanje psihički bolesnom ili nestabilnom osobom i dr.

Mario: Kako prepoznati muškarca koji je žrtva nasilja?

Daša: Problem identifikacije muških žrtava nasilja javlja se zbog ekonomskih, socijalnih i kulturnih obilježja društva u kojem se  to  nasilje  javlja. Mnoga istraživanja ne daju stvarnu sliku  o rasprostranjenosti nasilja  u  partnerskim  vezama  iz  razloga što mnoge  osobe  nisu  spremne priznati da doživljavaju nasilje od strane svoga partnera. Taj problem je posebno prisutan kod muškaraca gdje  je  mali  broj  njih spreman uopće priznati da je doživjelo nasilje. Zbog tradicionalne uloge po kojoj trebaju biti dominantniji, muškarci će manje vjerojatno priznati  da su  zlostavljani  od strane žena jer bi se to moglo okarakterizirati kao nemuževno ponašanje. Sram i poniženje koji se javljaju kao reakcija  na  zlostavljanje  u  odnosu  su  s tradicionalnim vrijednostima u društvu između muško-ženskih odnosa. Zbog veće ozbiljnosti fizičkih ozljeda kojima su muškarci skloniji, zlostavljanje žena je lakše vidljivo. S obzirom da muškarci češće doživljavaju emocionalna zlostavljanja koja oku promatraču nisu jednostavno uočljiva – teško je prepoznati muškarca žrtvu.

Mario: Koje se psihološke posljedice nasilja mogu razviti kod muškaraca’

Daša: Muškarci koji  doživljavaju  emocionalno i fizičko  zlostavljanje  u  svojim  vezama  pokazuju znakove psiholoških problema i depresije. Također, pokazalo se kako su zlostavljani muškarci u većem riziku da budu emocionalno povrijeđeni, da osjećaju strah, bespomoćnost, ljutnju, u potrazi su za  osvetom,  osjećaju  tugu,  sram,  depresiju,  stres,  psihološke probleme i  psihosomatske simptome. Potrebno  je imati na umu da su prisutne i posljedice  poput  alkoholizma  koji  vrlo  često  zna  biti  jedan  od načina nošenja sa stresom kod muškaraca. Doživljavanje nasilja unutar partnerske veze se generalno smatra traumatičnim događajem koji može razviti i posttraumatski stresni poremećaj. Kako  bi  se dijagnosticirao  PTSP  potrebno  je  da su  njegovi  simptomi  teški  i  dugotrajni,  iako  mnogo  ljudi  koji  su proživjeli  izvjesni  traumatični  događaj  će  imati  barem  neki  od  simptoma  koji  se  može pripisati PTSP-u. Može se vidjeti  kako  nasilje  u partnerskim  vezama  od  strane  žena  može  imati  itekako  ozbiljne  posljedice  na muškarce. Konzumacija  alkohola  i  psiho-aktivnih tvari može  se  smatrati  vrlo  ozbiljnim  problemom pogotovo u slučajevima gdje se one konzumiraju kako bi ublažili doživljena traumatična iskustva.

Mario : Recite nam nešto o razlozima ne prijavljivanja nasilja od strane muškaraca.

Daša: Razlozi  prijavljivanja  i  neprijavljivanja  nasilja  ovise  o  mnogim  čimbenicima.  Bitno  je spomenuti  kako  je  mnogo  čimbenika  ovdje  u  interakciji  poput  osobina ličnosti, interpersonalnih  i  socio-kulturalnih  karakteristika  (kulturna  i  religiozna  uvjerenja,  izvori prihoda,  pruža  li  zajednica  pomoć  itd.). Neki od najčešćih razloga neprijavljivanja muškaraca koji trpe nasilje su sram, strah od odmazde, uvjerenje da je to privatni partnerski problem ili da je situacija beznačajna, zbog čega neki muškarci ne doživljavaju nasilje koje im se događa kao opasno. Kao važan čimbenik smatra se i tradicionalna uloga muškarca koja i dan danas vlada među kulturama u Europi i Americi. Takva uloga povezuje se s muškarcem koji je stabilan, emocionalno distanciran, samostalan, te on ne traži pomoć – bila ona formalna ili neformalna. Ako društvo gleda na muškarce kao da oni ne doživljavaju psihičku ili fizičku bol kao što to žene doživljavaju, te da muškarci nemaju emocije poput žena, ono mu neće omogućiti odgovarajuću formalnu pomoć. Zbog toga su muškarci često prisiljeni potražiti neformalni oblik pomoći koji je također ograničen (npr. samo na uži krug prijatelja).

Mario: I što se dalje događa ako se ipak muškarci odluče prijaviti nasilje?

Daša: Odgovor na ovo pitanje mogu dati prema dostupnim sadržajima u raznoj literaturi i spoznaja ostvarenih tijekom neposrednog rada s ljudima.

Ako muškarci nadiđu unutrašnje prepreke, mogu se susresti s vanjskima preprekama prilikom  prijave nasilje socijalnoj službi ili policiji. Možda će se susresti s rezistencijom i rezignacijom svih onih koji bi trebali osiguravati pomoć za žrtve nasilja, zbog čega nastaje  cijeli  niz  prepreka kada muškarac traži pomoć od policije, socijalne ili medicinske službe i  sl. Također, otkrivanje  javnim službama da su žrtve nasilja, muškarcima može predstaviti veliki stres jer će morati snositi posljedice svoje prijave, a zbog toga što postoji kultura okrivljavanja žrtve gdje ona snosi određenu odgovornost za posljedice nasilja – velika je vjerojatnost da se muškarcima neće vjerovati kako su doista žrtve nasilja. Čak i kada pokušavaju riješiti problem unutar svoje obitelji, nemaju njezinu podršku zbog čega ih nitko ne želi slušati.

U slučajevima obiteljskog nasilja policija je jedan od primarnih službi s kojima žrtva stupa u kontakt. U većini slučajeva partnerskog nasilja gdje je žrtva ženskoga spola, ostvarivanje kontakta s policijom ne predstavlja toliki problem kao što je to u slučajevima sa žrtvama muškoga spola. U većini slučajeva kontakta s policijom, muške žrtve nasilja izjavile su kako su sami bili uhićeni iako na njihovim partnericama nije bilo fizičkih ozljeda koje bi upućivale na nasilje. U  drugim slučajevima policija uopće nije htjela uhititi ženskog počinitelja nasilja,nije je htjela unijeti slučaj u zapisnik.

Također,  još  jedna  od  prepreka  zbog  koje  muškarci neprijavljuju nasilje je u činjenici da se značajan broj agencija koje se bave nasiljem u obitelji bave isključivo ženama kao žrtvama i većinom su usmjerene na muškarce kao počinitelje – zbog čega su zlostavljani muškarci mahom odbijeni kada bi zatražili pomoć ili optuženi kao da su oni počinitelji. Uza sve to, muške žrtve nasilja izjavile su kako su agencije znale reagirati na način da su ih ismijavale, savjetovale ih da se uključe u neki drugi program koji se bavi nasiljem, te su im odbijale pruži pomoć.

Mario: Recite nam nešto o mogućoj podršci muškarcima:

Daša: Djelotvorni  tretman  i  preventivni  programi  ne  mogu  biti ostvareni  i  razrađeni  sve  dok stručnjaci i  javnost  ne  osvijeste  stvaran  problem ženskog  nasilja  nad  svojim  partnerima. Trenutno neprepoznavanje ženskog nasilja u partnerskim vezama i brakovima  je vidljivo  po nepostojanju programa za pomoć nasilnim ženama ili zlostavljanim muškarcima. Upravo  u tome vjerojatno leži razlog koji bi mogao objasniti zbog čega se žensko nasilje prema svojim partnerima   prethodnim godinama nije smanjilo, kao niti nasilje muškaraca prema svojim partnericama. Problem nasilja nad muškarcima ovisi o društvenom kontekstu i društvenim stereotipima koji imaju utjecaj na to koliko je društvo spremno pružiti pomoć. Problem započinje već od samih žrtava – kojima je teško uopće priznati sebi samima da su žrtve nasilja.

Oni koji su spremni potražiti pomoć često nailaze na službe koje niječu postojanje muškaraca kao žrtava partnerskog nasilja, što nije nimalo poticajno za muškarce da javno iznesu svoj problem zlostavljanja, kao što niti zajednica nije ohrabrujuća

Žene za razliku od muškaraca češće doživljavaju stres i depresiju  kao posljedice partnerskog  nasilja.  Kako  su  žene socijalizirane u ulozi gdje se više brinu za obitelj i općenito za druge, javnost ih percipira na način da je njima potrebnija pomoć. Tako se ulazi u začarani krug gdje muške žrtve nisu poticane da traže pomoć, te je zbog toga niti ne pokušavaju zatražiti. Sama zajednica šuti o tom problemu, umjesto da ostvari uvjete kojima bi bila u stanju pomoći zlostavljanim muškarcima. Zbog toga je potrebno osvijestiti i educirati javnost kao i zakonodavna  tijela  o  tome  problemu  – kako  bi  se  napokon  poduzele  potrebne mjere  kojima  bi se osigurali jednaki uvjeti za pomoć muškarcima.

Mario: Kako mediji reagiraju po pitanju nasilja nad muškarcima?

Daša: Sigurna kuća za muškarce u Hrvatskoj ne postoji, a suzbijanje ovog tipa obiteljskog nasilja s vremena na vrijeme u prvi plan dolazi zahvaljujući medijima. No, daleko je to od bilo kakvog sustavnog rješenja.

Borba protiv nasilja je prava borba u koju moraju biti uključeni ne samo akteri nasilja -žrtva i nasilnik- nego i cijelo društvo. Od uređivanja zakona, omogućavanja prihvatljivih oblika pružanja pomoći (i žrtvi i nasilniku), netoleriranja nasilja, ozbiljnog pooštravanja kazni za takva nedjela, kazni za ne pružanje pomoći, promicanja primarne prevencije (educiranje,  savjetovanje, medijski sadržaji koji ne toleriraju nasilje). Postoje poznati i provjereni načini prevencije – istaknut ću samo pravovremenu, cjelovitu i kontinuiranu komunikaciju. Nerijetko izgleda se da za to nema volje.

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija “I to je život”. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.

Mario Gršić

Mario Gršić

Svoj put na Petrinjskom radiju počinje 2009.godine kada prvotno započinje rad u ovom mediju putem Student servisa, a u stalni radni odnos primljen je 2014.godine. Od tada je osim u radijskom eteru i na novinarskim terenima te uređuje i vodi nekoliko emisija. Direktor Petrinjskog radija postaje 2016.godine.

NAJNOVIJE VIJESTI

X