Tjedan medijske pismenosti koje se obilježavao od 22. do 28. travnja je za nama. Digitalne tehnologije iznimno brzo napreduju i svuda su oko nas. Stoga ćemo u današnjoj emisiji I to je život Petrinjskog radija razgovarat o suvremenim tehnologijama, ovisnostima i mladima – s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor.
EMISIJA : I to je život
DATUM : 3.svibnja 2024.godine
TEMA : Suvremena tehnologija, ovisnosti i mladi
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u ovotjednu emisiju I to je život. Tjedan medijske pismenosti koje se obilježavao od 22. do 28. travnja je za nama. Digitalne tehnologije iznimno brzo napreduju i svuda su oko nas. Stoga ćemo u današnjoj emisiji I to je život Petrinjskog radija razgovarat o suvremenim tehnologijama, ovisnostima i mladima – s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor.
Mario: Možemo li reći da suvremene tehnologije u modernom društvu vrlo brzo ili čak prerano ulaze u živote mnoge djece.
Daša: Da, na žalost to je često tako. Mnogi roditelji djeci u najranijoj dobi daju mobitele kako bi gledali u mistično plavičasto svjetlo i bili mirni. Mnogi se dive i njihovim vještinama i samostalnom pronalasku raznih sadržaja na mobitelu – i tako dolazi do navikavanja i stvaranja štetnih posljedica.
Roditelji tehnologiju učine dostupnom djeci u vrlo ranoj dobi i onda očekuju od djece da se sama kontroliraju, za što ona još nisu sposobna. Često idu od permisivnog do restriktivnog, to jest najprije djeci previše popuštaju, pa kad uvide da je to problem, skloni su im sve zabraniti, a potrebno je naći sredinu. Osim na vrijeme koje djeca provode uz internet ili videoigre, roditelji bi trebali paziti i kakve su te igre, odnosno kojim stranicama pristupaju. Takav nadzor je odgovornost roditelja, pri čemu nadzor treba razlikovati od kontrole. Ako pak primijete da se djeca umiruju uz internet i videoigre, mogu im ponuditi nešto drugo, ali u tome trebaju i sami sudjelovati.
Mario: I tako dolazi do razvoja ovisnosti, zar ne?
Daša: Određeni dio populacije uslijed pretjeranog korištenja interneta može razviti i ovisnost o internetu. Posebno rizična skupina upravo su adolescenti. Iako se najčešće govori o ovisnosti o internetu, u stručnoj i znanstvenoj zajednici zapravo se govori o razvoju ovisnosti o pojedinim aktivnostima na internetu. Iskustva potvrđuju da djevojke najčešće razvijaju ovisnost o društvenim mrežama, a mladići o mrežnim videoigrama i mrežnoj pornografiji.
Kada je riječ o internetu, jasno je da je riječ o “proizvodu” koji je legalan, dostupan i zapravo poželjan. Zašto mladi provode toliko puno vremena na internetu – mnogi se pitaju? Zato što je zabavno, zanimljivo, kreativno. Istovremeno, korištenjem interneta u razne svrhe mnogi podmiruju svoje temeljne psihosocijalne potrebe (zabava, pripadanje, moć, povezivanje s drugima i slično).
Mario: Gdje nastaje problem?
Daša: U gubitku kontrole, ekscesivnosti, narušavanju drugih odnosa, obveza i ponašanja koja čine sastavni dio našeg života. Mladi često borave na internetu (koriste se društvenim mrežama i igraju videoigre) i dulje nego što su planirali, zbog straha od propuštanja “ključnih događaja” koji se u virtualnom okruženju događaju vrlo brzo i u realnom vremenu.
Do razvoja ovisnosti o internetu može doći ispreplitanjem brojnih čimbenika te je kod svakog pojedinca taj put moguće drugačiji. Čimbenici se mogu podijeliti u dvije skupine:
Individualni – čimbenici koji su “u nama” (kao što su, primjerice, naša osobnost, ponašanje, način na koji doživljavamo i vidimo svijet oko sebe, način nošenja s problemima i slično)
Okolinski – čimbenici u okruženju (to su, primjerice, dizajn internetskih stranica i videoigara koje su osmišljene tako da budu izuzetno atraktivne korisnicima, da ih zadržavaju što dulje na internetu). Osim navedenog, na prekomjerno korištenje interneta koje može dovesti do razvoja ovisnosti utječu i konflikti u okruženju, usamljenost (izoliranost od vršnjaka), stresni događaji i brojni drugi “okidači”. Temeljem znanstvenih istraživanja i kliničke prakse, definirani su kriteriji koji određuju “granicu” kada korištenje interneta predstavlja ozbiljan rizik za razvoj ovisnosti.
Mario: Pojasnimo sada te kriterije.
Daša: Kriteriji se odnose na konflikte sa samima sobom (unutarnja “svađa”, vlastita percepcija da se razvijaju nepoželjne posljedice, no istovremeno nemogućnost smanjenja ili prestanka korištenja interneta) i s osobama iz socijalne okoline (obitelj, prijatelji, vršnjaci, nastavnici i slično), na zanemarivanje svakodnevnih hobija i obveza kako bi se boravilo na internetu (prestanak treniranja, odlazaka na pojedine aktivnosti slobodnog vremena), na frustracije i iritabilnost prilikom pokušaja smanjenja korištenja, na boravak na internetu (u slobodno vrijeme, nevezano za izvršavanje školskih obveza) puno dulje nego što je planirano, na korištenje interneta kako bi se izbjegli problemi i svakodnevica ili pak kao način pokušaja rješavanja problema, na korištenje s ciljem modifikacije ponašanja te na razvoj tolerancije (što znači da je potrebno sve više vremena provoditi u virtualnom okruženju; potreba za redovitim “provjeravanjem” što se zbiva dok smo odsutni ili kad nismo na mreži).
Mario: Sve opisano zasigurno donosi niz negativnih posljedica, zar ne?
Daša: Navedeni ponašanja odnosno simptomi mogu rezultirati čitavim nizom nepoželjnih posljedica, koje pogađaju ne samo mladu osobu, već i pojedince iz njezina okruženja. Zbog prekomjerne uporabe interneta manje su tolerantni na dosadu, pa stalno provjeravaju uređaje putem kojih pristupaju internetu, a kao posljedica toga može doći do problema s koncentracijom i zadržavanjem pozornosti (smanjuju im se “kapaciteti” za usmjerenost na “manje zanimljive sadržaje”, sadržaje koji su dulje forme, poput knjiga ili videouradaka), čestih glavobolja, povlačenja iz društvenog života i slično. Osim navedenog, kao najčešće negativne posljedice ovisnosti o internetu javljaju se i promjene u ritmu i regulaciji apetita i sna, smanjena tjelesna aktivnost, teškoće u zadržavanju koncentracije i pozornosti, (učestale) promjene raspoloženja, tjeskoba, tuga, frustracija, iritabilnost (“živčanost”, nervoza, nemir), isključivanje iz uobičajenih svakodnevnih aktivnosti, povlačenje (od drugih i u sebe) i izolacija, neispunjavanje školskih i akademskih obveza, kao i naglo narušavanje školskog/akademskog uspjeha, narušeno samopouzdanje i negativna slika o sebi. Kao najozbiljnije posljedice javljaju se i samoozljeđivanje, suicidalne misli ili pak pokušaji suicida (pogotovo prisutno kod djevojaka).
Mario: Što roditelji i druge odrasle osobe koje su u kontaktu s mladima koji su zapali u ovu problematiku mogu učiniti?
Daša: Na opisane posljedice potrebno je pravovremeno reagirati kako se one u budućnosti mladih ljudi ne bi dodatno intenzivirale. Primjerice, neizvršavanjem školskih obveza, i posljedično slabijim školskim uspjehom, mladi ljudi mogu izgubiti priliku za ostvarivanje svojih želja u vidu zaposlenja (nedovoljno znanja za pojedini posao, “ispadanje” iz sustava srednjoškolskog obrazovanja) ili pak nastavka školovanja (upisivanje fakulteta koji nije njihov prvi izbor, nedovoljno dobar rang na listama kako bi uopće dobili mogućnost upisa na fakultet i slično). Navedeno se može “preslikati” i na njihovo samopouzdanje, samopoštovanje, zadovoljstvo životom i poslom, što za sobom, naravno, vuče i brojne druge nepoželjne posljedice.
Mario: Recite nam nešto o opasnostima video igara?
Daša: Kad je riječ o igranju videoigara, da bi se govorilo o ovisnosti trebaju biti zadovoljena tri kriterija: gubitak kontrole nad igranjem videoigara; prioritet dan igranju nad ostalim aktivnostima do razine da ono postaje važnije od drugih interesa i dnevnih obveza; te nastavljanje ili pogoršavanje takvog ponašanja unatoč pojavi negativnih posljedica. Tako je gaming disorder, odnosno patološko igranje videoigara definirano u 11. reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema, koju je Svjetska zdravstvena organizacija predložila 2018., a potvrdila 2019. godine.
Kako stoji u objašnjenju Svjetske zdravstvene organizacije, poremećaj se razvija kod malog postotka ljudi koji igraju videoigre. Da bi ga se dijagnosticirao, igranje videoigara mora negativno utjecati na osobno, obiteljsko, socijalno, edukacijsko, radno ili druge vidove funkcioniranja osobe u razdoblju od najmanje 12 mjeseci. Postavlja se pitanje – kako živjeti s tom patnjom 12 mjeseci da bi ista bila potvrđena i dijagnosticirana, pa tako možemo reći da se tu radi i o složenom socijalnom /društvenom problemu koji ne pogađa samo pojedinca već i obitelj i društvo u cjelini.
Mario: Sada smo potvrdili da se od pretjeranog igranja videoigara može i oboljeti – kao se može liječiti i rehabilitirati?
Daša: Prije svega potrebno je doći do spoznaje da problem postoji; mnogi mladi ljudi ga potiskuju i obezvređuju njegovo postojanje. Potom je potrebna spremnost da se pomoć uopće potraži.
Mladi ljudi od oko 18 – 20 godina, najčešće kreću s liječenjem i rehabilitacijom na poticaj ili u pratnji roditelja. Roditelje obično alarmira situacija u kojoj su im djeca cijeli dan na internetu, socijalno su izolirana, ne sudjeluju u kućanskim obavezama, zapostavljaju školske ili radne obveze i ne komuniciraju s njima. Iskustva svjedoče da su ti mladi ljudi dosta introvertirani, teško sklapaju prijateljstva, obeshrabreni su i ne znaju što bi dalje sa školovanjem ili poslom, na neki način traže se u životu. Jedan od problema je i loša komunikacija u obitelji. Prekomjerno igranje videoigara njihov je bijeg od problema, način da se nose s teškim stvarima, a i da komuniciraju s vršnjacima – makar virtualno.
Pomoć se može zatražiti na mnogim mjestima – psihijatrijske bolnice, odjeli dječje i adolescentne psihijatrije pri kliničkim centrima, u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba ili pri Nastavnom zavod za javno zdravstvo Andrija Štampar, a tu su i dječji psihijatri koji rade u domovima zdravlja, drugim ustanovama ili privatno. Postoje anonimna savjetovališta, stručnjaci s područja mentalnog zdravlja i psihosocijalne podrške koji mogu pomoći, a koji djeluju na raznim programima i projektima u organizacijama civilnog društva.
Mario: Iz svega što smo čuli, zaista se vidi da se radi o ozbiljnom društvenom problemu. Koja bi bila poruka za kraj?
Daša: Miru i ne-nasilju učimo se od najranijih dana života. Uvijek treba pokazati jasno i nedvojbeno ne-odobravanje bilo kojeg pojavnog obila nasilja kada se isto pojavi u stvarnom životu, digitalnom svijetu, medijima ili sl. Djecu i mlade trebamo podučavati suživotu, prijateljstvu i toleranciji – ustrajmo u tome da djecu i mlade nastojimo izvesti na zdrav životni put u kojem prihvaćaju odgovornost za svoja ponašanja.
Svojim ponašanjem budimo primjer generacijama koje dolaze – naučimo ih kako moderne tehnologije koristiti odgovorno, pružimo im ljubav i podršku kako bi osvijestili da su najljepši oni kontakti i susreti koji se odvijaju u realnom svijetu i u kojima su svi sudionici sretni i sigurni.
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.
