Danas ćemo u našoj emisiji „I to je život“ povodom Svjetskog dana učitelja koji se obilježava danas – 5. listopada razgovarati s našom stalnom sugovornicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor, a potom ćemo telefonskim putem uključiti u razgovor i gospodina Josipa Andučić, diplomiranog učitelja u mirovini s kojim ćemo razgovarati o njegovim iskustvima vezanim za ovu osobito vrijednu profesiju.
EMISIJA : I to je život
TEMA : Svjetski dan učitelja
DAUM : 4.listopada 2019.godine
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u još jednu emisiju „I to je život“. Danas ćemo u našoj emisiji „I to je život“ povodom Svjetskog dana učitelja koji se obilježava danas – 5. listopada razgovarati s našom stalnom sugovornicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor, a potom ćemo telefonskim putem uključiti u razgovor i gospodina Josipa Andučić, diplomiranog učitelja u mirovini s kojim ćemo razgovarati o njegovim iskustvima vezanim za ovu osobito vrijednu profesiju.
Mario: Kako je došlo do obilježavanja Svjetskog dana učitelja?
Daša: Svjetski dan učitelja obilježava se svake godine 5. listopada. Taj je dan prigoda da se pokaže kako se rad učitelja i nastavnika cijeni kao iznimno važan za ukupan razvoj društva. Nakana je obilježavanja Svjetskog dana učitelja dati potporu nastavnicima u njihovu obavljanju odgovorne zadaće i izvući ih iz anonimnosti, te naglasiti važnost njihove profesije i obrazovanja čiji su oni nositelji. Zbog toga se taj dan obilježava u više od 100 zemalja svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Proglasio ga je UNESCO 1994. u spomen na taj datum 1966. godine kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja. Budući da su nastavnici najsnažnija sila za ravnopravnost, kao i pristup i kvaliteti obrazovanja, poziv za nastavnike znači poziv za kvalitetno obrazovanje za sve. Kvalitetno obrazovanje pruža nadu i obećanje boljeg životnog standarda. Nema jačeg temelja za trajni mir i održivi razvoj od kvalitetnog obrazovanja koje pružaju dobro obučeni, cijenjeni, podržavani i motivirani učitelji. Izazov zapošljavanje nastavnika ne leži samo u broju, nego u pružanju kvalitetnih učitelja. Često su učitelji i dalje nedovoljno kvalificirani, slabo plaćeni i imaju vrlo nizak status u društvu.
Mario: Vrlo često, prva asocijacija uz pojam škola je i pojam ocjene. Recite nam nešto o ocjenama.
Daša: Povratne informacije koje od malih nogu dobivamo od drugih utječu na našu sliku o sebi, naše samopouzdanje i samopoštovanje te osjećaj vrijednosti. Školske obveze prvi su razvojni zadaci kojima se dijete vrednuje, a time školske ocjene postaju dokaz djetetove sposobnosti da ostvari uspjeh. Ocjene su važne jer na temelju njih funkcionira obrazovni sustav – dobre ocjene u osnovnoj školi znače veću mogućnost upisa željene srednje škole, a dobre ocjene u srednjoj školi preduvjet su za upis na fakultet. Stoga su one većini roditelja vrlo bitne, a i nastavnici i roditelji često stvaraju mišljenje o djetetu i njegovim sposobnostima na temelju školskog uspjeha. Štoviše, nerijetko možemo čuti da je učenje jedina djetetova obveza koju ima. Tako se prema školskom uspjehu procjenjuje i sama djetetova “vrijednost”, pri čemu se mogu zanemariti drugi uspjesi i pozitivne osobine koje se najčešće ne vrednuju ako dijete ne postiže očekivani školski uspjeh.
Mario: Da li je opravdano uspjeh promatrati i ocjenjivati samo kroz ocjene?
Daša: Uspjeh ne bi trebalo promatrati samo prema ocjenama, već je potrebno razmotriti njegovu širu sliku – jer uspjeh ne znači samo imati dobre ocjene, već imati i uzorno ponašanje, zalagati se, angažirati se u izvannastavnim aktivnostima. Naime, etiketa “uspješnog” ili “neuspješnog” djeteta utječe na razvoj djeteta kao osobe, na to kako će vidjeti sebe i svoje kvalitete – što pridonosi uspjehu i u drugim područjima djetetova života, ne samo u obrazovnome.
Mario: Možemo li pokušati detektirati na što zapravo roditelji misle kada pitate dijete: “Kako ti je bilo u školi?” i koji odgovor pritom očekuju?
Daša: Želite li da vam govori o prijateljima, kako je provelo vrijeme s njima u školi/izvan škole, kako se osjećalo tijekom odmora ili pisanja testa ili da vam kaže koju je ocjenu dobilo i je li ta ocjena, po mogućnosti, petica? Ako očekujete posljednji odgovor, vrlo je vjerojatno da ste većinom usmjereni na djetetovo školsko postignuće i ocjene, a zanemarujete djetetove osjećaje, trud koji ulaže i druga postignuća. U istraživanju Richarda Weissbourda, psihologa sa Sveučilišta u Harvardu, djeca su trostruko češće navodila da su roditelji ponosniji na njihove ocjene u odnosu na druge njihove vrijednosti i osobine, poput brižnosti i empatije prema vršnjacima i drugim osobama u njihovoj okolini.
Mario: Recite nam nešto o međusobnoj povezanosti djetetovo samopouzdanja i školskog uspjeha.
Daša: Ako roditelj pokazuje zanimanje za djetetove aktivnosti, znači za proces umjesto sam rezultat, te ako pritom daje djetetu povratne informacije da je voljeno, pametno, vrijedno, da je vidljiv njegov trud bez obzira na to kakav uspjeh imalo i kakav je uspjeh drugih u razredu, vjerojatno će to dijete imati visoko samopouzdanje, a koje uvelike utječe i na sam školski uspjeh. S druge strane, i školski uspjeh utječe na rast samopouzdanja, međusobno djeluju jedno na drugo, pa ih je stoga teško razdvojiti. Te su spoznaje posebno važne za vrijeme od 7. do 15. godine kada doživljaj uspjeha i neuspjeha znatno utječe na to što će dijete misliti o sebi jer je njegov identitet u razvoju, dok poslije uspjeh u školi postaje manje važan temelj formiranja slike o sebi.
Kako je školski uspjeh važan za razvoj dječjeg samopouzdanja, tako o njegovu roditeljskom doživljaju i njihovim očekivanjima ovisi i djetetov doživljaj samoga sebe i vlastitog postignuća. Pritom ponajprije mislimo na to da roditelji ljubav prema djetetu ne smiju poistovjećivati s djetetovim uspjehom i dopustiti da dijete odrasta u uvjerenju da ga roditelji vole jedino zato što postiže odličan uspjeh u školi ili je osvojilo prvo mjesto na nekom natjecanju. Osim toga, očekivanje samo najboljih rezultata i velika kontrola rezultata dovode do toga da će dijete i svoje objektivne uspjehe vidjeti kao neuspjeh i da nikad neće biti zadovoljno samim sobom jer je “uvijek moglo bolje”.
Vjerujemo da niti jedan roditelj ne želi da njegovo dijete doživi neuspjeh. Stoga se i događa da oni, želeći zaštititi dijete od neuspjeha, čine mnoge stvari umjesto njega pa tako mnogo vremena provode u učenju s njime, čitanju lektire i slično.
Mario: Koliko je bitno razvijati djetetovu samostalnost?
Daša: Djetetu je pomoć roditelja potrebna, no važno je da dijete samo uči izvršavati svoje obveze. Želeći da dijete izbjegne neuspjeh, u ovom slučaju školski, događa se upravo suprotno – dijete neće biti samostalno u obavljanju kućanskih i školskih zadataka, a poslije ni onih većih životnih – ako bude nepotrebno zaštićivano. Neuspjeh i loša ocjena dio su života i iz te situacije dijete uči što je moglo biti bolje i drukčije. Stoga je u redu doživjeti neuspjeh jer se na taj način dijete uči konstruktivnim načinima suočavanja s problemima, što će mu biti korisno u svim aspektima života.
Kako bi školski uspjeh uistinu bio uspjeh i za dijete i za roditelje, treba se voditi porukama da nije toliko bitan konačni rezultat, već proces nastanka tog rezultata – njime dijete dobiva više nego samim rezultatom. Možda su ocjene vidljive i očite, no loša ocjena pa njezin ispravak je proces koji je za dijete vrijedno proći. Svi imamo životnih uspona i padova. Razlika je u tome kako se s njima nosimo, a odrastanje je vrijeme kada o tome učimo.
Mario: U nastavku naše emisije telefonskim putem uključujemo našeg večerašnjeg gosta učitelja u mirovini Josipa Andučića. Dobar dan i dobro došli. Obzirom ste prvi puta u našoj emisiji „I to je život“, možete li nam se za početak predstaviti.
Josip: Poštovanje svima vama i pozdrav vašim slušateljima. Ja sam učitelj koji je 40 godina proveo u poučavanju djece do četvrtog razreda osnovne škole i koji je prošao put od četverorazredne kombinacije, dvorazredne kombinacije i nakon rata sam radio u Osnovnoj školi 22.lipnja odakle sam otišao u mirovinu. Ja sam u svom radu nastojao biti svoj, primjenjujući znanja koje sam stekao na akademiji u Petrinji i jednostavno sam na neki način bio drugačiji, mislim da sam bio dosta drugačiji od drugih i to su na kraju prepoznali i roditelji i učenici, jer to cijenim po tome što i dan danas komuniciram sa nekim svojim učenicima, a s druge strane nitko od roditelja ni učenika ne okrene glavu kada ja prođem, znači da sam ipak ostavio nekakvog traga na tim ljudima. ono što sam ja posebno pokušavao staviti fokus je odgoj, jer obrazovni dio je za mene bio važan, ali manje važana nego odgojni dio jer je dosta važno da mi u školi, pogotovo u tim malim danima, toj mladosti, početku, da ta djeca steknu taj osnovni odgojni moment, a što se tiče obrazovanja to nije bio nikada problem. Uvijek je postojala knjižnica, a danas dolaskom interneta lako je doći do svake informacije. Nije problem ako dijete ima negdje rupu u znanju, ali je veliki problem ako ima rupu u odgoju. A situacija je nažalost takva da roditelji nemaju niti vremena, a činimi se niti volje obzirom na cijelu situaciju, pa svima fali tog odgojnog dijela. I sada neke od tih izvandržavnih udruga nastoje nešto učinit. To dosta radi i Daša sa svojom udrugom koji se isfinacniraju iz EU, ona radi jako dobar posao upravo na tom dijelu, da tu djecu nauči nekakvoj komunikaciji, nekakvim osnovnim stvarima koje su bitne što će im život donesti danas sutra. Oni dođu u školu ne znaju ni trčati, držati škare, zavezati cipele. Čiji je to propust, ne znam. Je li to propust u cijelome sustavu što jednostavno nije povezan, ono što bi trebalo biti povezano vrtićka, sva djeca bi trebala pohađati vrtić, onda idu u školu, pa kada bi to bilo umreženo i povezano ne bi se dogodilo da dijete u prvom razredu ne zna trčati ili vezati cipele. Sada na koji način to riješiti, zašto to nije riješio sustav kroz te reforme kojih je bila masu, ni jedna nije dala rezultate. Ja sam siguran da ni nova neće dati rezultate jer krenulo se od prvog kata, ne od temelja, a dok god ne krenemo od temelja nećemo imati ono što želimo imati.
Mario: Recite nam nešto o tome, kakva su vaša iskustva uče li današnja djece za ocjenu ili za znanje? Što prevladava?
Josip : Današnja djeca uče za ocjenu, i to ne uče djeca nego više ih stišću roditelji jer vam je danas prije svega cilj da ta djeca, moj mali je odličan i to vam je priča svakog roditelja i onda vam oni vrše veliki pritisak na školu, prije svega na stručne timove kojih i nema previše u svim školama, a onda i na učitelje. Naročito ove mladi učitelji koji su tek počeli raditi svoj posao jednostavno se prepadnu i onda vam oni proizvode odlikaše, a u principu, zašto je važno jer sustav je takav lakše se upišeš u gimnaziju ako si odličan đak, i onda je to nekakvo učenje za više za ocjenu nego za nekakvo znanje, to je zato i ova reforma se zove škola za život. Tvrdim da je za mene život škola. Tu nekakav taj odnos i strah učitelja od roditelja bi trebao biti stavljen sa strane. Roditelj ima svoj dio u nekakvom odgoju, pa i obrazovanju djece, škola ima svoj dio. E sada neki roditelji to prihvaćaju i to je većina, no ona manjina roditelja koji misle da su njihova djeca genijalci, u svemu najbolji, malo ih je. To znamo i sami. Svatko ima ono negdje gdje je najbolji, to učitelj treba prepoznati, a i roditelj i to poticati. To će onda dati kasnije rezultat da to dijete postane sretan i zadovoljna čovjek koji će raditi upravo ono gdje je najbolji. Jer jedino tako će društvo uspjeti. Onda ćemo imati društvo gdje ćemo biti svi zadovoljni. Tu je taj problem to moraju riješiti roditelji, ali i sustav. Zaustaviti mogućnost da roditelji pritišću instituciju koja se zove škola zbog nekakve ocjene koja po meni nije ključ cijele priče.
Mario: S obzirom da imate bogato profesionalno iskustvo, recite nam nešto o osobitostima uključivanja djece odnosno učenika s teškoćama u razvoju u redovni nastavni proces. Znamo da po ovom pitanju imate iskustva.
Josip : To je jedna posebna priča koja je krenula i opet je tu više reultata dao rad ovih raznih udruga civilnog društva nego sam sustav. Jednostavno ja sam se susreo možda već na kraju svoje karijere sa takvim slučajevima i onda sam vidio ustvari koliko znači za bilo kojeg učitelja da vidite da dijete za koje ima teškoće, vidite da oni mogu, to nisu djeca koja ne mogu ništa, na učitelju je da prepozna, da ta inkluzija da i i drugi njega prihvate. Cijela priča se svodi na to da društvo u kojem on je dakle njegova okolina njega prihvati kao sebi radnova i onda u takvoj situaciji to dijete postiže rezultate tamo gdje je on najbolji. Sada stvar je samo na učitelju da od njega ne traži ono što on ne može nego da potiče ono što može. Danas sutra ono je sretno u tom okruženju u kojem se nalazi, a onda danas sutra će se opredijeliti za ono što može raditi. Po mome iskustvu ja sam zaista zadovoljan sa onime što sam učinio sa djecom a vidim i po reakcijama roditelja da su i oni zadovoljni, jer jednostavno ta suradnja roditelja i institucije, a onda bi trebalo biti cijeloga društva ,je dosta bitna za razvoj te djece. Ovaj način gdje je došao asistent u nastavi, to EU financira i to treba maksimalno iskoristiti. Ministrica se pojavljuje se pričom, ako škola kao ustanova procijeni da treba nekom učeniku asistent u nastavi, to se može osigurati za svako dijete i da novci za takvu priču se mogu povući. To dijete napravi dio posla, onaj ostali dio posla koji ne može, pomogne asistent. Onda se on veže za asistenta, učitelja, kompletan razred lakše funkcinira, jer u trenutku kada učitelj mora napisati tri reda tom dijetetu ostali moraju način kako da se oni zaposle, u slučaju asistenta on napravi što treba napraviti za sve a asistent je taj koji će riješiti dio posla koji taj učenik ne može. U toj priči su zadovoljni svi. meni se čini da tamo su oni krajnji slučajevi tu postoje škole za učenike s posebnim potrebama, educirani koji rade s njima. Međutim za djecu gdje god je moguće da se oni uključe u redovni procese, ja smatram da bi se trebali uključiti. Za svakoga učitelja i čovjeka napredak toga dijeteta je neprocjenjivo. Ne mogu vam ispričati koliko za mene znači kada vidim da on može pisati, po diktatu slovo po slovu napisati riječ, da može zbrojiti, i kada vi od njega čujete prvu riječ nakon mjesec dana, to su stvari koje može onaj tko voli posao.
Mario : Kakav je položaj učitelja i nastavnika danas? Da li je to cijenjena i poštovana profesija?
Josip : Ne. Danas upravo kažem ovaj sustav i cijela priča je dovela u situaciju i učitelje i odgajatelje, krećem od početka od vrtića, svako dijete u Hrvatskoj bi trebalo biti u vrtiću i svaki grad bi morao osigurati da sva dijeca idu u vrtić. Pritisak roditelja je učinio to da učitelji su došli u fazu, prije vam je bio priča svećenik, poštar, učitelj to je bila alfa i omega u svakom mjestu. Danas je učitelju prvo što je samo vrednovanje toga znanja ako hoćete i materijalno njega stavljam na zadnje mjesto, ali im ma terijalno je takvo da sam čovjek o sebi počne razmišljati zašto ja trošim vrijeme. To je neadekvatno nagrađen posao prema nekom drugom poslu , ovdje vi radite sa živim ljudima i svi kažu to nije proizvodno to je teret društva, to nije teret, mi smo proizvodno zanimanje samo što to nitko ne shvaća. Ono što mi proizvedemo to će sutra riješiti situaciju u ovome društvu, ali nažalost vrlo malo ljudi to porepoznate i zato imamo situaciju koju imamo. Niti jedan od naših političara uključijući našu ministricu, sindikaliste, ne shvaćaju da su i oni nekada imali svog učitelja, učiteljicu, prošli kroz taj sustav i da nije bilo tog sustava ne bi bili ovo što jesu. Od bilo kojeg zanimanja. Dok god društvo to ne prepozna, to se mora prepoznati u zakonodavnom i materijalnom smislu, jer ne može učitelj imati najlošiji mobitel, nikada novi auto, nikada stana. To je taj problem. To je nekako prestalo se vrednovati, zašto ti ljudi zaborave da su imali učitelja koji im je bio mama i tata. Vi sada kada gledate koliko sam ja provodio s djecom ili svatko od učitelja, više od roditelja koji su zaposleni. On ako ode u školu u 8 sati, do 12 ili 13 sati je na nastavi, iza toga je u boravku, i u 16 dolazi mama ili tata po njega i s njima je do 20 ili 21 sat. On je više u obrazovnom sustavu i sa tim ljudima nego sa roditeljima. A na kraju kada treba priznati tim ljudima taj njihov staviti ih u nekakav status, onda to društvo za sada ne prepoznaje.
Mario: Kako provodite dane u mirovini i što bi povodom Svjetskog dana učitelja, ali i općenito poručili mlađim kolegama, ali i roditeljima školaraca?
Josip : Prije svega ja sam aktivan i takav ću i ostati jer to me drži. Trenutno radim u jednom kampu i pri kraju sam posla i nadam se da ću na godinu raditi isti ili sličan posao. Prije svega bi želio kolegama i kolegicama čestitati Dan učitelja, htio bih mladim kolegama poručiti da budu svoji, sve ono što su naučili kroz taj svoj sustav obrazovanja, koji je danas zaista predugačak, pet godina fakulteta plus godinu dana stručnog koji je plaćen vrlo malo, i nakon toga još uvijek dolaze provjere koje traju određeno vrijeme, da nekako budu svoji, da rade srcem jer djecu varat ne možete. Kada stanete pred njih u razred, u tom trenutku za vas prestaju svi problemi doma, u tom trenutku vi ste samo fokusirane na te male oči koje su usmjeren u vas i nastojte im dait što više znanja. Zato bi kolegama poručio da budu svoji i da se ne daju da brane svoj stav ako su se uvjerili kroz svoj rad da je to dobro. Obrazovanje vam je pokušaj i pogreška. Kada vidite da nešto daje rezultate onda to upotrijebite. Sve skupa knjiški raditi to ne možete raditi s ljudima. svaki razred, svaka cijelina i svako dijete je posebno. I taj nekakav pristup da te mlade kolege primjene takav pristup i da se ne boje roditelja, sustava kompoletnog, nego se za svoje treba boriti. To je način da se izbori status u društvu i onda će to zanimanje biti cijenjeno kako bi trebalo biti. To vam je sada možda grubo reći prozvodnja, ali na kraju ako vi na kraju iza vas i vašeg rada ostane čovjek koji će znati reći dobar dan, prepoznati problem drugoga, suosjećati se s drugima i ne samo tipkati po mobitelu onda ste napravili posao. Sve ostalo je bježanje od onoga što bi trebalo biti od ljudskog društva.
Mario: Što reći za kraj …
Daša: Zahvaljujem gospodinu Josipu Andučić na sudjelovanju u našoj emisiji I to je život. Svim učiteljima i nastavnicima čestitamo njihov dan i hvala im što su nam pomogli da odrastemo u odgovorne ljude.
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija „I to je život“. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.
