Krećemo s novom sezonom emisija I to je život Petrinjskog radija. Nakon gotovo devet mjeseci nastavljamo razgovarati s našom stalnom suradnicom i sugovornicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor o raznim temama iz svakodnevnog života. Danas ćemo razgovarati o životu nakon potresa.
EMISIJA : I to je život
TEMA : Život nakon potresa
DATUM : 10.rujna 2021.godine
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u prvu ovogodišnju i prvu ovosezonsku emisiju I to je život. Krećemo s novom sezonom emisija I to je život Petrinjskog radija. Nakon gotovo devet mjeseci nastavljamo razgovarati s našom stalnom suradnicom i sugovornicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor o raznim temama iz svakodnevnog života. Danas ćemo razgovarati o životu nakon potresa.
Mario: Možemo li reći da se je život ljudi općenito zadnjih godinu dvije – ako uzmemo u obzir pandemiju covid-19 i potres s katastrofalnim posljedicama značajno promijenio?
Daša: Pogledamo li unatrag godinu dana ili dvije – vidimo da svi živimo u iznimno stresnom i za prilagodbu u emotivnom, socijalnom i duhovnom smislu zahtjevnom vremenu. Događa nam se nešto s čine se nismo nikada ranije u životu suočavali, a to je pandemija covid-19 i potres katastrofalnih razmjera.
Taman kada su mnogi djelomično zaliječili rane Domovinskog rata i uz preostale životne kapacitete nastavili živjeti u zemlji koja je obavijena ekonomskom krizom, nepravdama, mitom i korupcijom – došlo je novo životno iskustvo koje nas je gotovo sve izbacilo iz uobičajene životne rutine i donekle prihvatljive sigurnosti.
Pandemija covid-19 borba je protiv nevidljivog neprijatelja – znamo da je tu, ne vidimo ga, svi imamo pojačani oprez, a posljedice su značajne – to najbolje razumiju oni koji su izgubili bliske članove bolesti uslijed posljedica ove bolesti suvremenog društva. I kada smo se djelomično naučili živjeti s oprezom, fizičkom distancom i maskama za lice (koje se s razlogom izrađuju u raznim bojama) naše šire područje doživjelo je prirodnu katastrofu neviđenih razmjera – potres.
Potresu se nitko nije nadao, nije ga se moglo predvidjeti, a dodatno komplicira situaciju učestalo podrhtavanje tla koje dodatno uznemiruje i stvara osjećaj nesigurnosti za život. Ljudi više ne žive mirno, mnogi su u strahu, u iščekivanju novih potresa, te tako posljedično razvijaju strah i nesigurnost, a kada sve to potraje imalo duže dolazi do osjećaja bespomoćnosti, beznađa i besperspektivnosti pogotovo kod onih ljudi koji su doživjeli velike emotivne i materijalne gubitke. Gubitak je uvijek gubitak i gubitak je nešto što se dogodilo za tajno i za zauvijek. Ljudi su ostali bez članova obitelji, svojih domova, dragih uspomena koje su krasile domove, prijatelja i susjeda koji su procijenili da je pametnije i sigurnije otići iz ove sredine i život započeli negdje drugdje. Izgubljena je bazična životna sigurnost, dnevna rutina i mnoge navike, a doživljena je velika osobna ranjivost. Spoznaja da više ništa neće biti kao što je bilo nekada – mnogima je doživljajno emotivno teško i zahtjevno prihvatiti.
Mario:Koje su uobičajene reakcije ljudi na ovako velike stresove?
Daša:Reakcija straha, osjećaj nesigurnosti i tjeskoba normalne su pojave u kriznim uvjetima. Imajte razumijevanja za sebe i svoje emocije i pokušajte si pomoći. Iako trenutno svi imamo potrebu za najnovijim informacijama i vijestima, kontrolirajte kako konzumirate vijesti – koliko i što. Čitajte i tražite samo provjerene informacije iz legitimnih izvora, medija i nadležnih tijela i institucija. Budite podrška svojoj obitelji i dijelite svoje osjećaje s drugima, pokušajte raditi male stvari u kojima inače uživate s osobama koje su vam bliske. Istovremeno, imajte na umu i epidemiološke mjere kako bi se osjećali što sigurnije. Budite spremni na nove krizne situacije, pripremite svoj da tako kažem plan u slučaju novih potresa i nepogoda – jer sve je to još prisutno oko nas: i pandemija covid-19 i potresi.
Ljudi imaju kapacitet nositi se, preživjeti i prebroditi traumu, a u procesu oporavka važnu ulogu imaju nama važni ljudi i odnosi. Ponekad reakcije mogu biti toliko snažne, uznemirujuće te ometati svakodnevno funkcioniranje i radi toga, nekim je ljudima potrebna pomoć stručnjaka u prevladavanju traumatskog događaja ili u nošenju s dodatnim problemima koje je taj događaj donio. Traženje pomoći, kako od naših prirodnih pomagača (obitelji, susjeda, prijatelja i drugih dragih ljudi uvijek spremnih saslušati i pomoći) tako i od stručnjaka, nikako nije znak slabosti nego zrelosti.
Mario:Od samog početka stradavanja, iako ste i sama stradalnica – bili ste uključeni u pružanje raznih oblika pomoći ljudima. Kako ljudi žive danas?
Daša:Ljudi koji su ostali bez doma žive na razne načine – neki su kod srodnika i prijatelja, neki u kontejnerskim naseljima, u podstanarstvu, neki su bili u drugim krajevima Hrvatske pa su se vratili, neki su se više puta selili i tražili privremeni smještaj, a neki su za duže vrijeme napustili ovo područje. Svi imaju zajednički nazivnik: neizvjesnost i potreba za novom životnom prilagodbom. No, to nije lako – naša emotivna bol i očekivanja nerijetko su veća od onog što sustav može u određenom trenutku odgovoriti i ponuditi. Velika rješenja nisu brzo moguća, ali podmirenje osnovnih životnih potreba ljudi je neophodno: žalosno je i društveno jadno kada neka naselja privremenog smještaja ne osiguravaju ljudima npr. pitku vodu, sanitarne čvorove i prostore za higijenu, dovoljno zadovoljavajuću prehranu, ljudsku podršku i razumijevanje. Naravno, potres nas je sve iznenadio, ali postoje službe koje su uigrane u mirnodopskom vremenu i trebaju biti spremne za krizne intervencije. Prvotno stihijsko djelovanje na način da se svima daje sve bez ikakvih kriterija i evidencija, nekoliko tjedana ili mjeseci ljude navikava na pasivno primanje, a onda se odjednom podvuče crta i uvedu neka pravila – pokazalo se kao ne osobito dobar izbor. Vjerujem da smo iz ovoga nešto naučili i da u nekoj novoj katastrofi iste greške se ne budu ponovile.
Obišla sam mnoga kontejnerska naselja i razgovarala s ljudima razne životne dobi. U osobito teškom položaju su umirovljenici i osobe koje su inače živjele same. Starije osobe tuguju za svojim sada doživljenim gubicima, ali još više za mladim članovima obitelji koji su i do sada napuštali ovo područje, a sada to čine još češće. Ljudi su zabrinuti za svoje opće stanje i ponašanje – mnogima je potrebno pojasniti da je uredu da su sada zbunjeni, tužni ili ljutiti – da su sve to normalne reakcije na nenormalnu situaciju i da je sasvim u redu pokazati svoje osjećaje, razgovarati o njima jer će se isti jedino tako moći integrirati u doživljeno životno iskustvo i pokušati nastaviti živjeti u novoj osiromašenoj životnoj situaciji, pod novim okolnostima i uz nove izazove – koje smo svi pozvani prihvatiti i nadživjeti.
Mario:Što ljude najviše muči, što najčešće pitaju?
Daša:S obzirom da se kod mnogih ljudi radi o egzistencijalnoj ugroženosti – najčešća su pitanja npr. Kada će krenuti obnova? Kada ćemo se moći vratiti kući? Hoće li biti još potresa? Da li je život sada siguran? i sl. To su pitanja na koja nitko ne može dati jednoznačan pouzdan odgovor. Potrebno je suosjećanje sa žrtvama, ali i kontinuirani rad na razvoju daljnje motivacije za život. U takvim situacijama pokušavam ljude pozvati na strpljenje, ali i na životnu upornosti – da ne odustanu od sebe, svojih životnih planova i aktivnog zalaganja za sebe. Bilo bi dobro kada bi se događalo nešto pozitivno kao npr. gradnja ili veća obnova nečeg značajnijeg, a važnog za život – da svi mi vidimo da se krećemo prema naprijed. Ovako puno i previše teških životnih priča stoje i ne rješavaju se iz razloga administrativnih komplikacija, što nije razumljivo čovjeku kada je nezbrinut i životno ugrožen. Ispraznim obećanjima političara više gotovo nitko ne vjeruje. Mnogi marljivi ljudi nastoje sami sebe pomoći – sami obnavljaju, popravljaju svoje kuće, snalaze se na razne načine i tako si omogućuju opstanak. Mislim da su u osobito teškom položaju osobe starije životne dobi koje su inače živjele same, koje nemaju bližih članova obitelji i srodnika koji bi im u ovoj kriznoj situaciji pomogli. Osobe starije životne dobi trebaju značajnu psihosocijalnu podršku. Uključite ih u razgovore i informirajte ih o onome što se događa. Provedite vrijeme s njima (uzimajući u obzir pandemiju i mjere), a ako ste udaljeni, redovito ih zovite telefonskim putem. Svi smo pozvani pomoći da su im fizičke potrebe podmirene na zadovoljavajući način, a valja ih pripremiti i za eventualnu nove nepogode – kako bi se osjećali što sigurnije. Jednostavno: Budimo ljudi jedni drugima.
Mario:Moramo čuvati mentalno zdravlje, s tim se svi slažemo. Kako si možemo sami pomoći?
Daša:Važno je ljude podučiti i potaknuti da si sami i jedni drugima pomognu. Trebamo svi zajedno ostati stabilni i racionalni. U kriznim situacijama kao što je ova uvjetovana pandemijom covid-19 i potresom previše informacija, osobito negativnih, mogu ostaviti značajne posljedice na mentalno zdravlje. Stoga je važno selektirati obilje vijesti koje dolaze do nas i kada je to god moguće isključiti sve one koje nisu provjerene – a takvih je mnogo. Ako slušamo vijesti o pandemiji, ne trebamo se fiksirati samo na broj oboljelih, već na broj onih koji su ozdravili i biti svjesni o važnosti cijepljenja.
Važno je da se ljudi pokušaju naviknuti i/ili pripremiti na moguće potrese koji će možda uslijediti. Budući da ne možemo sa sigurnošću reći kada će i hoće li doći do idućeg potresa, važno je sa svojim bližnjima razgovarati o tome kako se ponašati za vrijeme potresa – na koji način se zaštiti i kako reagirati neposredno nakon potresa. Ako se dobro pripremimo i prihvatimo da su potresi mogući, razvijemo plan djelovanja – manja je vjerojatnost da nepromišljeno reagiramo u slučaju novog potresa. Neki ljudi još i dan danas uz ulazna vrata imaju spakiranu torbu ili ruksak s osnovnim najbitnijim stvarima – ako im to pomaže i čini njihovu sigurnost većom, to treba prihvatiti. Sami će procijeniti kada će raspakirati torbu i stvari složiti na mjesto.
Mentalno zdravlje je nažalost još u mnogim sredinama tabu tema i o tome se malo govori i piše. Stoga su upravo ovakvi događaji u kojima krizna situacija zahvaća gotovo sve stanovništvo prilika da se počne govoriti o mentalnom zdravlju i brinuti o njemu. Najgore je znati da problem postoji i ne činiti ništa da bi ga se pokušalo razriješiti iz razloga neugode pri traženju pomoći. Gotovo si smo sada pod stresom i traumatskim stresom, imamo se pravo osjećati loše, imamo pravo tražiti i dobiti potrebnu pomoć – od jednostavnog razgovora tople emotivne podrške do konkretne stručne pomoći.
Mario:Što reći na kraju …
Daša:Traumatski događaji uvijek mijenjaju ljude, ali nije nužno i da ih unište. Većina odraslih i djece se uspješno oporavi i uklopi doživljeno iskustvo u promijenjenu sliku sebe i stvori realističniju sliku svijeta. Oporavak od traumatskog događaja uvijek traje dulje nego što bismo to željeli i to je normalno. Potrebno nam je vrijeme da ponovo uspostavimo osjećaj sigurnosti i novi svjetonazor i vjerovanja o svijetu u koji ćemo uklopiti i ovo iskustvo sada kada znamo da se i takve stvari mogu dogoditi. Oporavak ne teče uvijek glatko i prolazimo kroz bolje i lošije dane. To je normalno, budite strpljivi i suosjećajni sa sobom i drugima, osobito s djecom i mladima.
Kada krene obnova, kada se budu vidjeli konkretni rezultati koji dokazuju napredak i izlaska iz krizne situacije mnogi ljudi će se osjećati bolje i sigurnije. Mišljenja sam da smo kao ljudska vrsta otporni i uporni. Prirodno su tako nastrojeni da smo spremni na očuvanje našeg života i života bližnjih u raznim prijetećim situacijama, te da se nakon istih oporavimo. Za oporavak su potrebni već spomenuto strpljenje i stabilnost, ali i vrijeme – vrijeme da se doživljeno iskustvo prihvati i integrira. Ovo je prilika da vidimo koliko smo jaki i da uz podršku najbližih krenemo u nove životne izazove – i da pri tome budemo bolji ljudi. Moj suprug Tihomir i ja ne odustajemo – imamo nove životne planove i sa potrebnom količinom strpljenja, uz puno rada i osobnog zalaganja znamo da ćemo naš život ponovo učiniti primjerenim i onakvim kakvim ga želimo dalje živjeti. Nikada ne odustajemo od nas.
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo prva ovosezonska i ovogodišnja emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, srdačan pozdrav.
