U našoj današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija razgovarat ćemo o značenju igre i igračaka za djecu i odrasle osobe – s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor. Potom ćemo telefonskim putem u našu emisiju uključiti magistru psihologije Marinu Pavlić koja će nam nešto više reći o igračkama koje su ručni rad i koje sama izrađuje. Stoga, ostanite s nama uz još jednu zanimljivu temu i probudite dijete u sebi …
EMISIJA : I to je život
DATUM : 14.travnja 2023.godine
TEMA : Značenje igre i igračaka za djecu, ali i odrasle osobe
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u ovotjednu emisiju I to je život. U našoj današnjoj emisiji razgovarat ćemo o značenju igre i igračaka za djecu i odrasle osobe – s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor. Potom ćemo telefonskim putem u našu emisiju uključiti magistru psihologije Marinu Pavlić koja će nam nešto više reći o igračkama koje su ručni rad i koje sama izrađuje. Stoga, ostanite s nama uz još jednu zanimljivu temu i probudite dijete u sebi …
Mario: Pokušajmo dati osnovne odrednice ovog vrlo širokog poima – igra djeteta.
Daša: Igra je značajan poticaj psihofizičkoga i socijalnoga razvoja djeteta. Igra u predškolsko i školsko doba ima veliku razvojnu vrijednost. Ona je temeljna aktivnost djetinjstva. Nezadovoljavanje potrebe za igrom može biti štetno za sva područja djetetova razvoja – jedno od temeljnih djetetovih prava. Istraživači igre smatraju da dijete relativno malo vremena provede u igri te da nije svaka aktivnost djeteta igra. Kroz igru dijete vježba nezrele funkcije i sposobnosti, priprema se za život i prilagođava društvu, iskazuje nagone, rasterećuje se od neugoda, istražuje svijet i usuglašava se s njim te samo-poučava se. Kako se dijete igra, čega se igra, kako koristi igračke/predmete, koje su mu najčešće teme ili sadržaji igre, sve nas to može upućivati na iskustvo koje dijete ima, na znanje koje ima o svijetu i njegove stvaralačke mogućnosti.
Mario: Pretpostavljam da tu nema tvrdih granica i da postoje značajne individualne razlike kada govorimo o djeci, vrstama igre i igrama koje su svojstvene dobi.
Daša: Prijelaz iz jedne faze u drugu nije za svu djecu jednak i može postojati više načina igranja u nekom razdoblju života djeteta. Djeca pokazuju individualne razlike u stilu igre. Zaigranija djeca su ona koja imaju pozitivan odnos prema svijetu oko sebe, koja su više pro–socijalna od svojih vršnjaka, sklonija angažmanu u društvenim i simboličkim igrama, razvijenijih verbalnih sposobnosti i sl.
Potreba za igrom treba se javiti spontano, a ne biti forsirana. Igra treba stvarati osjećaj veselja i užitka, mora se zasnivati na dobrovoljnosti i unutrašnjoj motivaciji. Igre koje se nameću djeci (npr. didaktičke igre) mogu djetetu pokvariti radost. Dobro je djetetu ponuditi igru, motivirati ga ili ohrabrivati, ali potom njemu prepustiti izbor. Tu imamo situacije da roditelji kupi neku igračku ili igru u kojoj oni više uživaju, a dijete ih zbunjeno sa strane promatra, no – deklarativno oni su to kupili djetetu.
Mario: Podijelite s nama još neke zanimljivosti zašto je za dijete igra važna.
Daša: Kao što dijete ima potrebu za hranom i ljubavlju ima potrebu i za igrom, a nezadovoljenje bilo koje od tih potreba može biti štetno za psihofizički, emocionalni ili socijalni razvoj djeteta. U djetinjstvu se igra i učenje isprepliću pa je igra oblik i sredstvo odgoja djeteta. U velikoj mjeri igrom dijete razvija intelektualne sposobnosti, apstraktno mišljenje, logičko zaključivanje, a igra potiče usvajanje pojmova i simbola. Uz pomoć igre djeca upoznaju svijet, skupljaju životna iskustva, usvajaju norme ponašanja te stječu komunikacijske vještine i uče suradničko ponašanje. Koliko god se dijete voljelo igrati samo ili uživalo u zajedničkim igrama s roditeljima, njegovi vršnjaci su mu nezamjenjivi partneri u igri. Ono kroz igru s drugom djecom emocionalno sazrijeva i stječe prijatelje. I konflikti koji u takvim igrama nastaju nužan su i potreban dio djetinjstva jer rješavanjem sukoba dijete razvija svoje socijalne vještine.
Mario: Koja je uloga odraslih u dječjoj igri?
Daša: Iako nisu uvijek aktivni sudionici, odrasli imaju važnu ulogu u dječjoj igri jer je oni često usmjeravaju i razvijaju. Odrasli mogu i trebaju
- svakodnevno odvojiti malo vremena za igru s djetetom,
- pokazati zanimanje za dijete i dječju igru, a za to vrijeme pozornost usmjeriti isključivo na dijete,
- pobrinuti se u stvaranju uvjeta za igru (ponuda kvalitetnih i raznovrsnih igračaka, formiranje okoline – prostora, pružanje dovoljno slobodnog vremena…),
- osigurati djetetu fizičku i psihičku sigurnost tijekom igre,
- pokušati prepoznati potrebe djeteta tijekom igre te reagirati na njegove zahtjeve,
- poticati razvoj kreativnosti kod djeteta tijekom igre,
- procijeniti kada je vrijeme da se odrasli uključi u igru, a kada da pusti dijete da se igra samo (ne nametati se),
- omogućiti djetetu da sudjeluje u igri s vršnjacima,
- imati strpljenja i pustiti dijete da samo odradi aktivnosti koje je naumilo, svojim tempom i na svoj način,
- ne stavljati fokus na učenje akademskih vještina već na zabavu, ugodnu atmosferu i kvalitetnu komunikaciji,
- ohrabrivati i pohvaliti dijete kada u igri nešto postigne, uspije.
Mario: Sada telefonskim putem u našu emisiju uključujemo i današnju gošću magistru psihologije Marinu Pavlić. Po prvi puta ste u našoj emisiji, pa vas molimo da nam se pobliže predstavite.
Marina : Ja živim u Hrvatskoj Kostajnici, a inače sam došla prije 15 godina iz Rusije, jednog velegrada koji je veći od samog Zagreba. Zamijenila sam zbog ljubavi veliki grad za jednu malu Hrvatsku Kostajnicu. Završila sam psihologiju i nakon toga, ovdje sam sredila sve dokumente i radim kao psiholog. To nije bilo tako uvijek. Dok god sam čekala papire imala sam dosta slobodnog vremena i od dosade sam se počela baviti s rukotvorinama, izražavati svoje slobodno vrijeme da ispunim kreativnim sadržajem.
Mario: Vi se bavite kreativnim radom – heklanjem personaliziranih igračaka. Razvili ste i brand zanimljivog imena. Recite nam nešto više o tome.
Marina : Krenula sam prije svega raditi igračke za svoju djecu, za svoje kćerke. Na početku su to bile neki nespretni pokušaji i tada su izgledale perfektno, a sada kada pogledam unazad, vidim koliko je to bilo amaterski. S vremenom nisam odustajala, pratila sam preko društvenih mreža videe razne sadržaje i pokušavala sam sve usavršiti da bude ljepše jer imam u sebi tu jednu karakteristiku pedantnosti koja mi ne da mira. Došlo je tako sada do igračaka za koje je veliko zanimanje i interes. Riječ je o personaliziranim igračkama, jer danas ima igračaka kakve god poželiš. Možeš otići u trgovinu i toliko smo zatrpani tim šarolikim igračkama da ne znaš koju bi izabrao, na kraju djeca igračku samo uzmu, poigraju se s njom dan-dva i onda gube zanimanje i interes za nju. Kada sam izgrađivali tu ideju personaliziranih igračaka vodila sam se idejom i mišlju kako bi se dijete povezalo s tom igračkom, kako bi pronašlo neke dijelove koji njega podsjećaju i da se može poistovjetiti s njom. Dosta stvari se može raditi s tom igračkom, od igara uloga, brige, razvijati socijalne vještine i maštu. Igračke su tražile mame za svoju djecu. Što se tiče naziva, brend se zove Mamatroška. To je isto dosta zanimljivo. Kako je došlo do tog imena? Dosta se zanimam ruskom kulturom, Mamatroška, nju svi zovu Babuška, ona ima sakralnu ideju što predstavlja. Matroška su drvene lutkice koje se stavljaju jedna u drugu i predstavlja pojam obitelji, generacijama. Igračka je povezana s mojom kulturom.
Mario: Kakve su povratne informacije – kako djeca i odrasli prihvaćaju personalizirane igračke?
Marina : Baš sam jučer pričala s jednom mamom koja je naručila te igračke za svoje troje djece. Pitala sam samo dijete da li im se sviđa igračka, ona je rekla da djeca ne ispuštaju iz ruku te igračke, spavaju s njima, imaju svoje mjesto, svoje dekice i dosta su povezani s igračkama. Također bila je jedna gospođa koja više nije dijete, naručila je igračku za sebe. Razmišljala sam o tome puno zašto odrasli ljudi isto žele igračku za sebe, jer ako gledamo iz psihologije, to je zbog unutrašnjeg malog dijeteta na koje često zaboravljamo. To je briga o sebi i kontakt sa samim sobom. Gospođa mi je poslala svoju sliku iz djetinjstva i onda sam pohvatala njezine sličnosti i napravila igračku s tim njezinim sličnostima.
Mario : Po čemu su igračke – konkretno lutke koje izrađujete vi posebne?
Marin : Ako gledamo na moje igračke, one su napravljene ručno i u njih sam uložila dosta vremena. To nije igračka koja se napravi u roku sat vremena, to su tjedni i mjeseci rada koje ulažem u igračke. Biram posebno materijal, pokušavam da lutke budu od prirodnih materijala. Posebne su po tome što su napravljene baš za osobe koje su naručile tu igračku, nema igračke koja se ponavlja. Sve su igračke unikatne.
Mario: Iz pozicije majke i psihologa, recite nam koliko je igra neovisno o dobi – općenito važna u životu?
Marina : Dijete koje se rodi i pokušavamo ga okružiti igračka, od samog ranog djetinjstva. Igračke u tako maloj dobi nisu potrebne jer dijete ne može percipirati igru. Međutim, stimulacija osjetila je dosta bitna i onda tu dolaze igračke. Prvo počinjemo sa nekakvim zvučnim i vizualnim predmetima za malu djecu. Kasnije kada djeca rastu, proširuje se njihova percepcija svijeta i onda su igračke složnije i zahtijevaju neko razmišljanje. Također postoje igre uloga gdje djeca pokušavaju naučiti i razviti socijalne vještine koje će biti neophodne za daljnji život. Djeca pokušavaju preslikati način odrasle osobe, života nas odraslih na minijature s predmetima koji su prilagođeni za njih. Ono što odrasli rade je velika greška, kupe igračku i ostave dijete s tom igračkom da se samo igra. Oni su osigurali djetetu igračku, međutim, taj pristup je dosta neispravan zato što treba djetetu pokazati kako se igrati s igračkom, što može raditi s tom igračkom. Igra je jako važna jer razvija maštu, razvija i govor jer kroz igru oni pokušavaju pričati sa lutkama i ulaze u nekakvu ulogu. Česta igra je majke i dijeteta i onda dijete preslikava obiteljski odnos. Čak za nas psihologe možemo po igri vidjeti stanje i razvoj djeteta, možemo vidjeti kako obitelj komunicira međusobno. Igra za dijete je dosta jak i važan pokazatelj za praćenje razvoja djeteta. Ali i odrasli ljudi se vole igrati, drugačije, društvene igre gdje provode lijepo vrijeme. Što se tiče igre to je jedan neizbježan i jako neophodan segment u životu.
Mario : Gdje i kako vas svi zainteresirani mogu naći?
Marina : Ja sam donedavno bila nevidljiva po tom pitanju i igračke sam izrađivala u slobodno vrijeme i po narudžbi. Ne stignem napraviti igračke da budu na lageru, da se može odmah kupiti. Imam stranicu na Instagramu koja se zove Mamatryoška. Tako sam isto napravila na Facebooku stranicu preko koje se mogu vidjeti radovi i naručiti te me kontaktirati. Igračke se dosta sporo izrađuju zato što ja smatram da je bitno u kakvom je stanju igračka napravljena. Vidimo da lutka ima u sebi neki energetski i sakralni smisao, tako da je ne radim lutke ako sam u lošem stanju, lošeg raspoloženja, posebice za djecu. Nedavno sam čak pročitala informaciju da moramo, kada biramo igračke i predmete ručnog rada, moramo paziti od koga uzimamo jer jako je važno u kojem je stanju čovjek izrađivao takve stvari. Samo želim upozoriti da ne mogu uzimati puno narudžbi za izradu igračaka, tako da treba pričekati mjesec dana da čovjek dođe na red.
Mario: I što možemo reći za kraj?
Daša: Zahvaljujemo našoj današnjoj gošći psihologinji Marini Pavlić na gostovanju u današnjoj emisiji i zanimljivim sadržajima koje je s nama podijelila.
Igre i igračke neovisno o dobi prate nas cijeli život. Za emocionalno toplu i podržavajuću igru – uz roditeljsku pažnju i podršku – potrebne su nam i prave igračke. Najbolje i najvrijednije su one koje su sačinjene ljudskim djelovanjem i u koje je utkana ljubav. I poruka za roditelje: dopustite djetetu da bude dijete – nikako ne produžena ruka vaših neostvarenih želja i ambicija. Neka bude dijete koje živi svoje djetinjstvo jer za preuzimanje mnoštvo zaduženja i obveza ima čitav život pred sobom …
