PETRINJA – Na drugu obljetnicu petrinjskog razornog potresa, inicijativa građana Petrinjsko proljeće s prosvjednom šetnjom od Mosta volontera do centra grada, zajedno s brojnim sugrađanima poručila je „HVALA“ što pune dvije godine hodamo ruševinama našeg grada.
„Ovaj puta želimo reći hvala. Nama se stalno imputiraju nekakvi brojevi, uloženi milijuni, nekakav rad koji stoji iza ovoga. Mi danas stvarno želimo reći hvala na svemu tome što se radi, na svemu tome što se postiglo. Kada se prođe kroz grad vidi se koliko je veliki napredak u posljednje dvije godine bio. Mi još uvijek imamo osjećaj da se nešto dogodilo jučer. Današnja poruka je hvala, vrlo iskreno, tužno, bijesno, vrlo hvala“, rekla nam je Marija Mažić iz inicijative Petrinjsko proljeće.
U vrijeme potresa, Marija je upravo dobila kćerkicu koja je bila stara svega pet dana. „Ona ne pozna ništa drugo. Ja isprva nisam ni razmišljala o tome da odemo, mi smo dobro prošli, kuća je dobro prošla, zašto bismo otišli od doma. Kasnije sam se počela razmišljati koliko je fer od mene da dozvoljavam da moje dijete raste u ovakvoj okolini i to je borba s kojom se svaki roditelj ovdje nosi. To je nešto što te probudi u četiri ujutro pa ne možeš zaspati više, danima. Ali je naše čvrsto uvjerenje, duboko uvjerenje da će taj grad opet nešto na što moja Ida bude ponosna. Ako ne bude, mi ćemo hodati po glavama, mi ćemo zahvaljivati, mi ćemo moliti, kumiti, prijetiti, raditi što je god u našoj moći, ali mislimo da zaslužujemo bolje od ovoga“, dodaje Mažić.
Izrazila je zadovoljstvo odazivom građana. „Puno je ljudi došlo mi smo se stvarno pitali koliko će ljudi doći jer budući da nemamo centar grada, teško je naići na nekoga i dobiti dojam oko toga kakva je atmosfera u gradu, kakav osjećaj ti ljudi imaju. Mi nemamo ona nekakva tradicionalna okupljališta na kojima smo se nalazili pa mogli čuti što ljudi misle i slično. Tako da mi nismo imali pojma kakav će biti puls grada. Ovo je ogroman odaziv što samo govori o vjeri svih nas da će Petrinja biti bolje, da Petrinja može biti bolje i mi nećemo dati da se ona zaboravi“, ističe Mažić.
Osvrnula se i na nedolazak nikoga od vladajućih na drugu obljetnicu petrinjskog potresa. „Nama je bio ogroman strah da će Petrinja postati mjesto na koje se dolazi na godišnjice. Posve je nova razina drskosti i bezobrazluka da se čak ni to ne događa. Meni je jasno da ih je sram, i meni bi bilo teško pojaviti se na radnom mjestu kada nisam odradio ono što trebam. Treba postojati razina ljudskosti, humanosti, dostojanstvenosti, da ipak dođeš i kažeš, ako ništa, ljudi sorry. Ovo je baš na njihovu sramotu, ja se nadam da će ju nositi zauvijek sa sobom i da će na temelju te sramote izgraditi motivaciju da se ovo brže pokrene“, zaključila je Mažić.
Na prosvjednu šetnju došla je i Martina Boltužić Dževerlija koja je kazala kako se na drugu obljetnicu potresa osjećaji miješaju. „Kada smo se svi okupili prevladava tuga. Ako se zatvorimo u svoja četiri zida onda možemo osjećati sreću jer smo svi na mjestu, u svome smo gradu, ali čim prošetamo gradom i vidimo da se ništa značajno nije pomaknulo, onda smo tužni. Tužni smo zbog sugrađana koji žive i dalje u teškim uvjetima, zbog naših roditelja i ostalih prijatelja te generacije, onda smo žalosti. Gledamo grad koji izaziva veliku tugu, a ne znam koliko imaju vremena čekati da ga vide onakvog kako bi trebao izgledati“, kazala je Boltužić Dževerlija.
Dodaje kako se na pojedinim mjestima u gradi vidi obnova, ali ističe, sve je to presporo. „Sporo u odnosu na ono što očekujemo i odlučili smo se pridružiti ove godine ovoj šetnji, obzirom da smo napokon opet u Petrinji, dati podršku da ako možemo, promijenimo stvari na bolje“, a na pitanje zašto su se vratili u Petrinju, Martina odgovara : „Zato što je tu srce i duša, svi su nam prijatelji ovdje, obitelj, a shvatili smo da nam je to najvažnije za sreću u životu. Puno bi bilo lakše investirati sve ovo što smo se zadužili i napravili kuću, i to bi bilo puno jednostavnije uložiti u neki veći grad gdje dijete ima dugoročne mogućnosti zbog studija i svega, ali nije to život kojeg mi odabiremo. Srce vuče u Petrinju, pa treći puta krećemo ispočetka na istome mjestu“, kaže nam Martina.
Drinka Mažić, iz inicijative Petrinjsko proljeće je kazala kako je davno prošlo pet do 12. „Ljudi, vrijeme je da kažemo zaista dosta je. Iskreno, nas je bilo malo strah što ako dođe 10 ljudi, onda smo rekli, OK, doći će 10 ljudi, ali ovo je Petrinja, ovo je znak da zaista sve ovo što nam se radi nema smisla. Na ovo stalno upozoravamo, nemojte nas pripisivati nikome, nismo ni lijevi, ni desni, ni MOST-ovi, ni HDZ-ovi, vjerujte svoji smo. Ljudi, mi ništa ne tražimo ne molimo, mi ništa ne prosimo, ono što mi tražimo mi to plaćamo“, kazala je Mažić te je pozvala sugrađane da im se pridruže u Petrinjskom proljeću.
Podršku prosvjedu dali su i članovi MOST-a. Nikola Grmoja i Luca Gašpar Šako. „Nismo danas ovdje došli bilo što govoriti, pa neću komentirati ni obnovu ni oporbene inicijative, došli smo danas ovdje slušati Petrinjce, slušati ljude s Banovine koji treću zimu provode u kontejnerima i mogu reći da mi je samo žao što tu nije više saborskih zastupnika, što tu nisu predstavnici Vlade, da čuju s čime se ljudi ovdje suočavaju“, rekao je Grmoja. „Teško je bilo što reći. Jedino dobro u ovoj zimi je što nije hladno, pa se ljudi neće smrznuti jako. Sve drugo, imate oči da vidite, ovo što se događa nije više za trpjeti. Obnove ne da nema nego ne postoji“, rekla je pak Luca Gašpar Šako.
Uz transparente s raznim natpisima, trubama kako vozača prolaznika, tako i samih sudionika ove prosvjedne šetnje, okupljeni su pokazali kako nismo nevidljivi ljudi razrušenog grada jer to je jedini grad kojeg imamo i nećemo odustati od njega, poručeno je sa prosvjeda.
