PETRINJA – Uz velik interes publike, Petrinjka Nikolina Svoboda predstavila je u nedjelju, 30.lipnja u Gradskoj munjari u Petrinji svoj roman prvijenac „Neka bude zauvijek“.
Promociju je organizirala Gradska knjižnica i čitaonica Petrinja, čiji je ravnatelj Ante Mrgan poručio kako se on i njegovi suradnici vesele što je u Knjižnicu stiglo jedno novo „dijete“ i to iz pera naše sugrađanke.
„Riječ je o prvijencu naše sugrađanke, gospođe Nikoline Svoboda, o njezinom prvom romanu naslovljenom „Neka bude zauvijek“. Izdavač je Prof & Graf, a urednica je profesorica Saša Jakšić“, uvodno je autoricu i knjigu predstavila prof. Božica Vujić, lektorica ovog romana i moderatorica njegova predstavljanja.
Idejom da lektorira ljubavni roman, priznala je Vujić, u početku nije bila baš oduševljena, no Nikolinina lakoća pripovijedanja, „tkanja“ priče i nevjerojatna žanrovska čistoća, „uvukli“ su je u roman, ne samo profesionalno kao lektoricu, nego i osobno kao čitateljicu.
„Ovo je dakle čisti, stopostotni, nepatvoreni ljubavni roman. Ničeg izvan toga nema. I zbog toga je to zapravo jedna osobita vrijednost ove knjige… Ova priča ima jednu centrifugalnu snagu. Naime, ona čitatelja uvuče u svoje tkivo i neopazice postajete zapravo svjedokom, pa čak i sudionikom života glavnih likova. Svjedočim to iz prve ruke. Počela sam distancirano, profesionalno kao stroga lektorica – idemo sad, „čerečit“ ćemo po tekstu i onda u jednom trenutku mi se dogodi to da ja čitam, pa čitam, pa još malo čitam, pa vidim da ne lektoriram, pa je prošlo tako jedno tridesetak kartica da se moram vratiti jer moram lektorirati, a to je samo znak da je to dobro ispričana priča. Tako vas može zaokupiti samo netko tko zna dobro pripovijedati“, kazala je Vujić.
U opuštenoj, prisnoj atmosferi, kojoj je svojim nastupom već na samom početku pridonijela klapa „Kolapjani“ uz klavirsku pratnju Danijela Kolarca, autorica Nikolina Svoboda, kroz razgovor s moderatoricom, otkrila je zašto je odlučila da njezin literarni prvijenac bude baš ljubavni roman.
„Zašto ljubavni roman? Zašto ne? Osobno, ja volim čitati sve žanrove, međutim uvijek se nekako za opuštanje i za taj svoj trenutak mira vraćam tim ljubavnim romanima, jer su mi oni potpuni zen i to mi je stvarno nekakav odmor. Druga stvar je to što mi svi u principu kad se kaže ljubavni roman prvenstveno mislimo samo na ljubav između muškarca i žene, znači tu nekakvu romantičnu ljubav. Međutim, ljubav nije samo to. Ljubav je i kad dođete kući pa vas zagrli djetešce svojim rukicama i topi vam srce tim svojim zagrljajima. Ljubav je kad vas nazove brat i kaže – gdje si, nisi se javila, željno te želim čuti, vidjeti, vidimo se tad i tad. Puno je ljubavi, ne samo ove romantične i mislim da nam danas posebno toga više treba, da ne smijemo nikad zaboraviti da smo okruženi svojom obitelji, svojim prijateljima koji su nam uvijek tu i u dobru i u zlu. Znači, da dijelimo sve, i radost i sreću i da ih ustvari volimo i da im nikad to ne smijemo zaboraviti svaki dan ponavljati. Zašto onda ne pisati o tome, nego o nečem drugom što nas čini manje sretnima, jer ovo nas stvarno čini sretnima“, rekla je Svoboda.
Ideju za roman u glavi je imala već gotovu, a sam proces pisanja trajao je otprilike tri mjeseca, uglavnom u nekim kasnim, noćnim satima.
„U principu, u to vrijeme kad sam počela pisati taj roman, bila sam ustvari iznimno sretna u životu, opuštena, imala sam vremena posvetiti se tome. Kroz dan sam istraživala te neke lokacije koje su bile u mojoj glavi, jer sam ja cijelu priču od početka do kraja imala već smišljenu, samo sam to trebala prenijeti na papir. Po danu bih znači istraživala, zapisivala, vodila bilješke, a onda navečer kad dođem kući, kad svi zaspe, kad sve utihne, sjela bih na svoju terasu, skuhala si ekstra duplu kavu i po noći sam u biti pisala sve što sam zamislila. Uz to pisanje dočekala sam svako svitanje i koliko god to sad zvučalo možda malo i stresno i naporno, trajalo je to jedno tri mjeseca, ali meni je to bilo nešto super. Nisam osjetila nikakav umor, nego dapače adrenalin – daj brže odradi sljedeći dan, sve namiri što trebaš i ideš opet navečer pisati. To mi je bilo jedno jako lijepo iskustvo i razdoblje“, prisjetila se autorica.
Procesu nastanka romana svjedočio je i njezin suprug Damir Svoboda, koji joj je u svemu tome bio velika podrška. Damir koji je na promociji nastupio i kao član „Kolapjana“, duhovito je ispričao kako je vidjevši Nikolinu svaku noć na terasi kako nešto uporno piše na laptopu, pomislio da ga žena možda vara, dopisujući se s nekim. Kad mu je nakon nekog vremena konačno dopustila da roman pročita, priznao je da je to doista dobro napisano i da zavrjeđuje biti objavljeno.
„Nisam ja sad neki znalac, ne čitam ljubavne romane, ali stvarno mi se učinilo da je to jako lijepo napisano. I onda se sve zakotrljalo. Ona je napisala roman, pa smo tražili izdavače, pa kojekakvi natječaji, pa ništa, ništa i na kraju ona je našla izdavača u Osijeku. I sad dolazi ovaj trenutak, drugi čin, gdje neki dan dolazi poruka: „Bravo Nikolina! Izvrstan roman! Super! Sad više nećeš biti Nikolina od Damira, nego će biti Damir od spisateljice Nikoline!“, nasmijao je Damir publiku.
Radnja romana „Neka bude zauvijek“ vrti se oko likova Ane, Hrvatice iz srednjeg sloja, lijepe i pametne žene koju život baš nije mazio i lijepog, uspješnog i bogatog Kanađanina Marka, glumca s holivudskom karijerom. Roman prati njihovu ljubavnu priču, a autorica kaže kako su i likovi i radnja isključivo plod njezine mašte i nisu inspirirani stvarnim ljudima i događajima.
„Sama priča je čista mašta, znači nema veze s nikim iz moje okoline ili nekakvim stvarnim događajima. Spominju se tu neke činjenice koje će se uvijek spominjati i moramo ih spominjati. To je nešto u čemu se svi mi vidimo i prepoznajemo te emocije, znači kako smo se tad osjećali i što se sve događalo. Sve ostalo u principu, svi likovi su samo mašta. Kao što vidite, ja nisam kao Ana. Nisam našla holivudsku zvijezdu, ali svog prvog tenora Kolapjana ne bih mijenjala da mi ne znam kakva zvijezda dođe na vrata, tako da nema neke povezanosti stvarno sa nekakvim mojim bliskim osobama ili sa mnom.“
Iako njezin prvi roman još „vruć“ od tiska tek kreće u ruke čitatelja, u glavi već ima ideju i za novu priču.
„Ustvari jako mi je teško staviti Anu i Marka sa strane jer već toliko godina se s njima cijelo vrijeme bavim, međutim u mojoj glavi je trenutno cijela priča od početka do kraja koja za sada nema naslova. Imam cijeli roman u glavi i čekam taj savršeni trenutak da krenem pisati. Svakako, mislim da ću i dalje raditi na tome i nastaviti pisati“, najavila je Nikolina.
Zahvalila je svima koji su joj pomogli da njezin literarni prvijenac ugleda svjetlo dana: suprugu Damiru bez kojeg se, kako kaže, sve ovo ne bi dogodilo, Saši Jakšić i njezinu suprugu Danijelu Jakšiću, vlasnicima izdavačke kuće Profigraf koja je knjigu objavila, svojim sinovima Roku i Tomi koji su imali strpljenja i razumijevanja za njezino pisanje, roditeljima, bratu i sestri koji su joj uvijek podrška, svojim „beta čitateljicama“- prijateljici Jeleni koja je prva čitala i s nestrpljenjem čekala svaku novu stranicu romana, gospođi Ljilji Pezelj koja ju je ohrabrila za nastavak pisanja prekrasnom porukom napisanom na rukopisu romana, prijateljici Katarini koja je uz nju bila od prvog slova do posljednje točke romana, lektorici Božici Vujić i svima ostalima koji su je hrabrili u njezinom pothvatu. Dirnuta podrškom publike koja se okupila na promociji njezina romana, na kraju je emotivno poručila:
„Ipak pronalazim neku poveznicu s Anom, jer je ona tako malena, sićušna pred svim tim prostranstvima. Upravo se tako ja trenutno osjećam pred svima vama ovdje i stvarno sam sretna što sam dio ove zajednice. Nažalost, nakon toga opet se nameće pitanje tog razornog potresa i svega što nam se dogodilo. Moja obitelj i ja ostali smo bez krova nad glavom i postavilo se između ostalog i pitanje da li sad u taj novi nametnuti početak krenuti negdje dalje, znači u nekom novom mjestu, nekoj novoj državi ili ostati? Svi četvero smo odlučili da ostajemo. Nakon toga sam se svaki dan pitala, što smo to učinili? Bože, kakvi smo to roditelji, kakva sam majka da sam svoju djecu zadržala ovdje? Međutim, kad vas sad sve vidim ovdje, Petrinja će zauvijek biti moj dom.“
Završni dodir ovoj promociji ponovno su dali uvijek odlični Kolapjani, a druženje je u prostoru Gradske munjare nastavljeno uz autoričino potpisivanje knjige i brojne čestitke koje su joj stizale sa svih strana.
Čestitala joj je i petrinjska gradonačelnica Magdalena Komes.
„Zaista mi je drago da sam danas bila ovdje na promociji. Nikolinu poznam dugo, dugo godina, još od srednje škole i jako mi je drago to što je Petrinjka, ženska osoba, napravila svoj roman prvijenac ovdje u Petrinji. Mislim da je čak, koliko ja znam, jedna od prvih, ako ne i prva žena koja je u našem gradu napisala ljubavni roman i zato ogromne čestitke na uloženom trudu. Ono što me je kao Petrinjku isto zaintrigiralo i zbog čega sam zaista jako sretna, vjerujem kao i svi Petrinjci, je dio koji je spomenula u svom obraćanju, o tome da je nakon potresa bila na prekretnici ostati ili nastaviti život u nekom drugom gradu i naravno donijela zaključak da je njeno srce i srce njezine obitelji ovdje u Petrinji. To me neizmjerno veseli za svaku obitelj koja je odlučila ostati. Sa zanimanjem ću u slobodnim trenucima tijekom godišnjeg odmora pročitati njezino djelo. Čestitam joj na tome što je napravila i njenoj obitelji koja ju je podržala. Neka nastavi dalje, imat će podršku Grada u tome ukoliko bude potrebno“, rekla je gradonačelnica Komes.
Nakon petrinjske promocije, Nikolina Svoboda nada se da će svoju knjigu na jesen promovirati i u drugim knjižnicama naše županije, a planira sudjelovati i na Interliberu.
Oni koji na promociji nisu uspjeli nabaviti primjerak romana „Neka bude zauvijek“, a to bi željeli, mogu ovaj naslov potražiti u knjižarama „Znanje“, „Hoću knjigu“ te putem web prodaje izdavača „Profigraf“.
