PETRINJA – U Hrvatskoj je u petak, 28. siječnja, obilježena sedamnaesta po redu Noć muzeja. Ova manifestacija koju Hrvatsko muzejsko društvo organizira od 2005. godine kada je u njoj sudjelovalo samo šest zagrebačkih muzeja, od 2007. godine prerasla je u nacionalnu manifestaciju u koju se svake godine uključuje sve više sudionika i koju je u ovih 17 godina posjetilo više od 3,7 milijuna posjetitelja. Ove godine u Noći muzeja čija je tema bila „Muzeji – između stvarnog i digitalnog“ sudjelovalo je 210 sudionika, uglavnom ustanova u kulturi, s 450 programa. Manifestacija je drugu godinu zaredom održana u specifičnoj epidemiološkoj situaciji u kojoj je teže organizirati programe uživo, pa je i veći dio programa bio „preseljen“ u digitalnu sferu. Ipak, tamo gdje je bilo moguće, neki su sadržaji organizirani i uživo. Ukupno je ove godine Noć muzeja pratilo 76.596 posjetitelja.
U Petrinji koja nakon potresa, osim s epidemijom, muku muči i s nedostatkom prostora za kulturne sadržaje, za obilježavanje Noći muzeja uživo pobrinuo se Aeroklub Petrinja koji je u svom hangaru u Reljkovićevoj 29 organizirao zanimljiv program naslovljen „Krila prošlosti“.
Bila je ovo druga Noć muzeja koju obilježavaju, rekao je tajnik Aerokluba Petrinja Danijel Jagić, prisjetivši se kako su prije nekoliko godina zapravo spontano odlučili i sami sudjelovati u ovoj manifestaciji. Naime, nakon večernjeg izlaska, odlučili su posjetiti i program Noći muzeja koju je te godine na dvije lokacije organizirao ICBB, no kako su već nešto poslije 22 sata naišli na zatvorena vrata galerije, odlučili su da će iduće godine sami organizirati svoj program koji će trajati do ponoći.
Pretprošle i prošle godine u tome su ih omeli najprije epidemija COVID-a, potom i potres, no ove godine ponovno su odlučili uključiti se u obilježavanje Noći muzeja. Programom „Krila prošlosti“ koji je uključivao različite sadržaje – izložbu, predavanje, prezentaciju, „aukciju“ unikatnog Citroen vozila, turnir u stolnom nogometu – željeli su posjetiteljima na zabavan način predstaviti rad svog kluba, njegovu prošlost i sadašnjost.
S bogatom poviješću petrinjskog Aerokluba posjetitelji su se mogli upoznati kroz izložbu starih fotografija.
„Zamislili smo da dio programa bude i taj jedan povijesni dio. Ja sam u potresu kako sam sakupljao sav taj materijal, kad smo izlazili iz našeg prostora kod stare, rodne kuće Gavrilovićeve na Radićevom trgu, našao dosta tih starih fotografija. A onda, kako je nakon potresa Reljkovićeva jedno vrijeme bila „glavna“ ulica, ljudi su vidjeli da tu postoji Aeroklub, pa su nam poslali svoje fotografije, materijale i modele starih članova da ih mi tu čuvamo. Odlučio sam da treba napraviti nekakav osvrt na te ljude – tko su oni bili, što su radili, kako je Aeroklub nastao, kako je to sve prije bilo“, kazao je Danijel Jagić, tajnik Aerokluba Petrinja.
Kroz izložbu se, među ostalim, moglo doznati kako je ovaj klub od 1950. godine do Domovinskog rata u Petrinji djelovao pod nazivom Aero klub „Franjo Kluz“. Ponovno buđenje zrakoplovstva u Petrinji dogodilo se 2005. godine kada su Emil Lončarević i Antun Malović, pioniri nekadašnjeg Aerokluba „Franjo Kluz“ zajedno s nekim starim, ali i novim članovima, osnovali Aeroklub Petrinja.
Najaktivniji period u radu ovog Kluba bio je od 1950. do 1965. kada su njegovi članovi letjeli iznad Petrinje avionima, jedrilicama, skakali s padobranima, izrađivali modele zrakoplova i sudjelovali na aeromitinzima i brojnim aviomodelarskim natjecanjima. Živući svjedok tog vremena je i 80-godišnji Zdenko Orlić, jedan od veterana petrinjskog Aerokluba. Razgledavajući sinoć u hangaru fotografije izložene u sklopu Noći muzeja prisjetio se kako je u Klub počeo dolaziti već 1954. godine, tada još kao 12-godišnjak, polaznik 6. razreda osnovne.
„Gradili smo i radili. Bilo je tu aviona, raznih pomagala. Svake godine je tu bio aeromiting na koji su dolazili i ljudi iz Zagreba. Mi smo dolazili jer se ovdje uvijek nešto događalo. Gradilo se, radilo se. Kad smo vidjeli prvi avion koji je sletio ovdje, pokosili smo na Krču travu, poravnali teren, napravili oznake kad su došli prvi Po-2 i još neki aviončići u to vrijeme. Govorim o vremenu od 55-te do 60-te godine. To je za nas bila radost, pravi događaj vidjeti pravi avion, opipati ga. Hangar je nekad imao polukružni oblik, no onda je jedna oluja odnijela krov, pa smo mi napravili novi.“
Još veće veselje, kaže, bio je trenutak kad su dobili priliku da i sami polete.
„Tijekom godina smo položili ispit na jedrilici „Roda“ – metalni trup, dvosjed, a instruktor je bio pilot Andrej Češarek iz Rijeke koji je tu u Petrinji proveo tri-četiri godine. Bio je jako precizan i strog. I tu smo mi učili, probavali. Dolazili su nam i tehnički časopisi koje smo čitali i iz njih isto učili. I stariji koji su znali nešto više o avionima poput Franje Korečića, pa Cekovića iz Slavijatransa su nas podučavali, pokazivali nam. Aktivni su tu bili i padobranci – Dukarić, Štajcar, Gračan, Korečić, oni su išli i na natjecanja. Dolazilo je tu puno ljudi i puno se stvari događalo. Imali smo jedan francuski radioaparat koji je bio snažan i tu se uvijek puštala muzika, jer bio je tu i Emil Lončarević – on je inače osposobio i prvu radio stanicu u Petrinji. Različiti aspekti tehnike su nama bili zanimljivi. Tu su radili i radioamateri. Učili smo raditi i fotografije – slikati i razvijati. Bila je tu i jedna ekipa u kojoj je bio i Ivan Malović koja je poznavala Morseovu abecedu pa su uspostavili vezu s Južnom Korejom. Za nas su to sve tada bili doživljaji. Tehnika nam je bila važna, dolazili smo svi, bili smo zainteresirani i učili smo. Učili smo i o meteorologiji i o aerodinamici. Iz aeromodelarstva svake smo godine išli na natjecanja.”
“Kad smo već bili stariji i ozbiljniji, tamo negdje 1967. godine, puno snažnije smo se tome posvetili. Tu svakako moram spomenuti Juru Massarya, Vladu Gregurinčića, pa Rudu Andričića. Nas četvorica iz male Petrinje, nakon nekoliko godina smo ipak postigli neku kvalitetu i išli i na europska i na svjetska prvenstva u modelarstvu. Kasnije smo, u školama, u sklopu ABC tehnike prenosili to svoje znanje dalje, mlađim generacijama“, prisjetio se gospodin Zdenko. Pričati bi, kaže, mogao satima i o Klubu i o ljudima koji su u njegovom radu sudjelovali ili ga pomagali, poput profesora Šumarskog fakulteta Borisa Ljuljka od kojeg je puno naučio o tehnici ili pak Ace Majhena koji je bio direktor u banci, a aeromodelarima je puno pomagao, čak ih je svojim fordom vozio na natjecanja u Ptuj i Celje.
O zrakoplovstvu te o današnjem radu petrinjskog Aerokluba, posjetitelji su u Noći muzeja mogli doznati više u nastavku večeri, kroz predavanje „Zašto avion leti?“ koje je održao predsjednik Aerokluba Petrinja Krešimir Štajcar te prezentaciju tajnika Danijela Jagića na temu „Petrinjski aerodrom“. Jagić kaže kako je ishođena pravomoćna lokacijska dozvola za izgradnju „aerodroma“, odnosno uzletno-sletne staze na Krču gdje je i nekad bila, no problem bi mogao biti otkup zemljišta na kojem je uknjiženo 29 vlasnika, od kojih mnogi više nisu među živima. Pronaći njihove nasljednike – ako ih uopće ima, rasplesti imovinsko-pravne odnose – ako su uopće provedeni u zemljišnim knjigama, posao je za koji će trebati dosta energije i vremena, a i novca, ne naiđu li na razumijevanje vlasnika.
U međuvremenu, Aeroklub Petrinja nastavlja sa svojim aktivnostima, među kojima su u ovom trenutku i završne pripreme njihovih članova (koji su iskazali interes i prošli edukaciju) za polaganje ispita za letačke dozvole za sportsko-rekreativne zrakoplove.
