BUDIČINA – Gradsko vijeće Grada Petrinje 05. srpnja 1991. godine, dan pogibije Josipe Kožić, proglasilo je dan spomendana na prvu žrtvu Domovinskog rata s petrinjskog područja, koja je ujedno i prva poginula braniteljica u Republici Hrvatskoj.
Povodom toga održana je počast kod spomenika poginulim braniteljima u Donjoj Budičini, te kod spomen obilježja na mjestu pogibije, u Gornjoj Budičini, gdje su brojna izaslanstva položila vijence i cvijeće i zapalili svijeće, a gdje je uspomene evocirao Darko Dumbović, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata: „Danas je 30. obljetnica pogibije Josipe Kožić, prve žrtve petrinjskog kraja, prve ženske osobe koja je poginula u Republici Hrvatskoj. Poginula je s napunjenih 16 godina i bila je pripadnica Narodne zaštite Petrinja, te je temeljem toga prva poginula ženska osoba sa statusom hrvatskog branitelja. Događaj je bio u ranim jutarnjim satima 05. srpnja 1991. gdje su njih troje, Josipa, njezina sestra Snježana i njezin zaručnik Vlado Dumbović, pripadnik pričuvnog sastava Policijske postaje Petrinja, koja je kasnije prešla u Ratnu policiju Petrinja, ovdje dočekani u zasjedi, te je iz nekoliko pravaca više osoba automatskim oružjem pucalo na vozilo koje je bilo u pokretu. Josipa je preminula od zadobivenih rana, imala je 18 pogodaka u tijelo, znači puščanih zrna, a na automobilu je nakon očevida izbrojeno 158 rupa od metaka koji su bili ispaljeni u pravcu auta, plus ona puščana zrna koja su prošla kroz vjetrobransko, zadnje i bočna stakla, a koja su se raspala i tu se ne može utvrditi točno koliko je još ispaljeno metaka, ali i ovih 158 govori o količini mržnje koja je bila upućena prema njima, koji su bili nenaoružani u civilu i koji su došli obići obiteljsku kuću Kožić, nahraniti stoku. Znakovito je i da su oni bili cijelu noć u kući i čekali da netko dođe, ali teško je reći i bilo bi nezahvalno špekulirati jesu li čekali baš njih ili bilo koga, međutim oni su naišli i platili visoku cijenu. Zna se tko je to napravio, njihova imena i prezimena, podnesene su odgovarajuće kaznene prijave, policija je odradila sve što je trebalo, ali nažalost naše pravosuđe još nije. Ljudi kažu da je pravda spora, ali dostižna, u Hrvatskoj po pitanju odgovornosti ratnih zločina je spora i u većini slučajeva nedostižna. Ti (ne)ljudi su pucali na njih iz zasjede i tada, u trenutku toga čina, imali su medicinske maske, a nije bila Corona, jer su se bojali da ih netko ne prepozna, a išli su s namjerom da ubiju i pucali su sve do trenutka kada se nije čuo niti glas iz automobila. Nakon toga su se uputili preko brda prema Dejanovićima i dalje se zna njihovo kretanje koje je naknado utvrđeno. Što se tiče očekivanja, ne očekujemo ništa od Vlade RH, niti predsjednika države, Sabora ili pravosuđa, ali ima ljudska i božja pravda za koju se nadam da će ih stići, međutim ljudska je, barem u Hrvatskoj, do sada zakazala.“
Na obilježavanju je bio i general pukovnik Drago Matanović, glavni inspektor obrane, ujedno i izaslanik ministra obrane Republike Hrvatske: „Danas je tužan dan, sjećamo se mjeseca srpnja 1991. godine, kada je u bjesomučnom zločinačkom napadu iz zasjede, od strane naoružanih pobunjenih Srba, napadnuto civilno vozilo, u kojem su bili civili i kada je ubijena prva žrtva na prostoru Grada Petrinje, naša Josipa Božić. 158 hitaca koji su izbrojani na vozilu samo to govori o bjesomučnosti, mržnji koja je pokazana tim djelom, ne samo ubojstvo, nego tim djelom napadnuti su mladi ljudi, ali ono što je najvažnije i treba jasno reći, napadnuti su zato što su Hrvati. Nažalost, to je bio samo početak svega onoga što se događalo na području Petrinje i Banovine kada su progonjeni, ubijani, rušeni domovi svih Hrvata, a s ciljem da se protjeraju s ovog prostora i da se ovaj prostor očisti. Nažalost to se i dogodilo, dakle to je samo bio početak u toj 91. godini, a i ono što moram reći, nažalost nakon 30 godina počesto se i zaboravlja. Uvjeti te 91. godine, nametnutom ratu, srpskoj agresiji iznutra i izvana, u kojoj su rušeni hrvatski domovi, ubijani i protjerivani Hrvati, to trebamo ponavljati sve dok postoje pokušaji da se omalovaži žrtva, da se krivotvori povijest i obilježavati moramo ove i ovakve događaje. Ne zbog nas, jer mi znamo tu povijest, mi smo bili sudionici tog vremena, ali zbog mladih, da jednostavno oni znaju da sloboda nije došla sama od sebe, da su u tu slobodu utkane tisuće i tisuće žrtava i to treba poštivati i na svim onim vrijednostima na kojima je stvarana ova domovina graditi budućnost u zajedništvu na kojem smo i obranili i oslobodili Republiku Hrvatsku.“
U ime predsjednika Hrvatskog sabora i Sisačko-moslavačke županije na obilježavanju je bila Ivanka Roksandić: „Zaista jedan tužan trenutak sjećanja na našu prvu žrtvu na Banovini, civilnu žrtvu Domovinskog rata, našu tada 16-godišnju Josipu Kožić. Evo, 30 godina je prošlo od toga trenutka kada je stradalo jedno nevino biće. Bio je to, rekla bih, i uvod u stradanja Banovine i cijelog sisačkog kraja. Mislim da je ovaj događaj bio jedna prekretnica među ljudima na Banovini koji su shvatili da zaista ono što se sprema svima nama nije nimalo lako, da njihovi dojučerašnji susjedi pucaju u njih, pucaju u nevine ljude i da zaista neće biti lako. U ovom trenutku, nakon 30 godina, mi se zaista s pijetetom sjećamo i moram reći da sam se poklonila u ime predsjednika Hrvatskog sabora Gorana Jandrokovića i u ime našeg župana Ivana Celjaka, žrtvi Josipe Kožić, ali kroz ovaj događaj i žrtvama Domovinskog rata cijele Banovine i cijele naše Sisačko-moslavačke županije. Na tisuće ljudi je ostavilo svoje živote na ovim njivama, na ovim prostorima, za našu slobodu, za našu modernu, neovisnu Republiku Hrvatsku. Moramo čuvati sjećanje, prošlo je 30 godina, sjećanja su još uvijek svježa, naročito u obitelji, susjedima, pa i u svima nama koji smo te dane sa strepnjom čekali što će se događati i zato mladim ljudima moramo prenositi istinu o Domovinskom ratu i vjerujem da će oni koji su to počinili biti kažnjeni.“
Gradski vijećnik Željko Tonković na obilježavanju je bio u ime petrinjske gradonačelnice Magdalene Komes: „Trideset godina, kada se okrenete, mislite da nije toliko godina prošlo, ali nažalost je od velike tragedije, kao što smo i čuli na obilježavanju pogibije Josipe Kožić. Zapravo, ona je bila dijete i to dovoljno pokazuje svirepost srbočetnika koji su bez rezerve, bestijalno ubijali sve što im je došlo pod ruku, a nažalost ona je jedna od žrtava. Smatram da to uvijek trebamo obilježavati, pamtiti, mi možemo pričati o oprostu, jednostavno mislim da je ljudski oprostiti, ali nikako zaboraviti i upravo mlade generacije poticati da se sjete tih tragičnih događaja, a naročito ovakvih mladih ljudskih života koji su ugašeni na najsvirepiji način.“
Zajedničku molitvu i u Donjoj i u Gornjoj Budičini, u zajedništvu s domaćim lokalnim svećenicima, predvodio sisački biskup Vlado Košić.
