Hrvatska nije poznata kao hrvačka sila, za razliku od nekih drugih borilačkih sportova, no nije niti nepoznanica na hrvačkoj karti svijeta. Prošle smo godine u Tokiju svjedočili nastupima dvojice sjajnih hrvatskih hrvača koji su kalibri za osvajanje olimpijskih medalja, no različit splet okolnosti ostavio ih je bez odličja. Iako su ga sportske kladionice svrstavale u krug favorita za osvajanje olimpijske medalje, Božo Starčević (kategorija do 77 kg) morao se pozdraviti s japanskom prijestolnicom nakon šokantnog i nesvakidašnjeg poraza u četvrtfinalu od Iranca, Mohammada Alija Geraeija. Njegov kolega iz reprezentacije, Ivan Huklek (do 87 kg), dogurao je do borbe za brončanu medalju, no ondje ga je porazio Gruzijac sa srpskom putovnicom, Zurab Datunašvili. Tako je Hrvatska i dalje bez hrvačke olimpijske medalje od osamostaljenja. Međutim, jedan je Hrvat uzeo hrvačko odličje na najvećoj sportskoj manifestaciji na svijetu. I to ne bilo kakvog sjaja, doli onog najsjajnijeg. Bilo je to za vrijeme Jugoslavije, a njegovo ime svi znamo – Vlado Lisjak.
Već s 20 godina brončani na seniorskom SP-u
Nekada je u Petrinji bio još širi izbor raznih sportova, a hrvanje je bio jedan od najpopularnijih, naravno, uz nogomet. Lisjak je, upravo, kao klinac izabrao ta dva sporta kojima će se baviti, a s vremenom je presudilo hrvanje u kojemu je mogao izbaciti više energije. Kako je Vlado odrastao, postajalo je sve jasnije kako se rađa velika hrvačka nada. Ondašnjim petrinjskim trenerima bilo je fascinantno kako brzo mladi Lisjak upija nove vještine, a ubrzo su i rezultati pokazali o kakvom se hrvaču u nastajanju radi. Već 1980., dakle, s 18 godina, postao je seniorski prvak države do 68 kilograma, a početkom tih 1980-ih zaredala su i odličja na međunarodnim natjecanjima. Tako je Lisjak s 18 godina također osvojio i broncu na Svjetskom prvenstvu U-18, s 19 godina broncu na Svjetskom prvenstvu U-20 te s 20 godina novu broncu, ovoga puta na seniorskom Svjetskom prvenstvu, što je bio ogroman doseg za jednog mladog dečka, budući da je veliki ostvaraj uopće bio plasirati se na veliko natjecanje u jakoj konkurenciji bivše države.
Koliko je hrvanje bilo jako u Jugoslaviji, govori podatak da je ono najuspješniji olimpijski sport bivše države. Jugoslavenski su sportaši osvojili ukupno 16 medalja na olimpijskim igrama, što je čak pet više od prvih “pratitelja”, gimnastike i boksa. Upijao je slavni Petrinjac svaki pokret svojih idola kada je bio tinejdžer – ponajviše svog sugrađanina, Slavka Koletića, pa onda i Momira Petkovića, Ivana Frgića, Šabana Sejdiua, svih od reda osvajača olimpijskih odličja. Sanjao je i da će on jednog dana njihovim koracima…
Miks emocija usporediv s rađanjem djece
U nastavku ćemo se prepustiti riječima Vlade Lisjaka koje je jednom prilikom “posudio” Sportskim novostima, kako je to bila nakon bronce na SP-u 1982. godine: “S odrastanjem sve je postajalo ozbiljnije i zaredale su godine treninga, skidanja kilograma, natjecanja, pa ponovno trening… Takvim tempom, u izuzetno jakoj konkurenciji bivše države, plasirao sam se na OI u Los Angelesu 1984. godine. Samo to mi je dalo krila, ja na Olimpijskim igrama! Kad se dodao adrenalin izazvan startom, na strunjači sam bio nezaustavljiv.”
Bacio se zatim na samo olimpijsko finale do kojeg je došao rutinski, bez poraza: “Posljednja borba za zlatnu medalju, protivnik mi je bio tadašnji svjetski prvak, Tapio Sipila. Tuširao sam ga u 57. sekundi. Neopisivo! Pomiješani osjećaji radosti, uzbuđenja, sreće, ponosa. Neponovljivo! Takav miks emocija doživio sam ponovno kada su mi se rađala djeca. To je, valjda, ono kada znaš da se dogodilo nešto zaista važno, nešto što se ne doživljava često i što je kruna tvoga života.”
Bila je to, uistinu, kruna njegovog života, onda kada se relativno anonimni Petrinjac popeo na Olimp u Los Angelesu. Tko zna, možda baš u tom velikom kalifornijskom gradu za šest godina na Olimpijskim igrama vidimo njegovog nasljednika, to jest, drugog Hrvata osvajača zlatne olimpijske medalje u hrvanju. Iako, ne bismo se žalili ni da se to ostvari već za dvije godine u Parizu, a prema nekim kladionicama, kao što je Mozzart, to niti ne bi bilo veliko iznenađenje. Pogotovo zbog toga što je Vlado Lisjak direktor reprezentacije. Vlado i dalje ne može bez hrvanja…
