PETRINJA – Nakon okruglog stola organiziranog u prigodi Dana učiteljskog fakulteta i 160.obljetnice učiteljstva u Petrinji, održana je i promocija knjige “Sjećanje na djetinjstvo” koju su zajedno napisale profesorice, predavačice na Učiteljskom fakultetu, Anka Juričević Lozančić i Božica Vuić.
Predstavljajući knjigu svojih kolegica, recenzentica Diana Zalar kazala je kako je „Sjećanje na djetinjstvo“ rezultat „jedne vrlo originalne, nesvakidašnje ideje da se prikupe sjajna svjedočanstva Petrinjaca koji su odrastali na ovom području, a sve vezano uz možda najvažniju ljudsku djelatnost – ako ne najvažniju, onda najljepšu, a to je igra“.
Knjiga „Sjećanje na djetinjstvo“, dodala je Zalar, pripada i znanstvenoj, disciplini koja se u zemljama Zapada naziva i studijima djetinjstva. Ona se bavi, ne samo oblicima i vrstama igre u različitim vremenima, nego i utjecajem igre na ljudske živote u djetinjstvu, ali i kasnije.
„Riječ je o znanstvenoj monografiji. U predgovoru koji jasno postavlja okvir ovom istraživanju, naglašava se kako autobiografska sjećanja nisu samo pasivna prisjećanja na proživljene događaje, već aktivno utječu na postojeće misli, na stavove i na ponašanje. Dijete, igra, vrijeme i prostor djetinjstva sačuvani u sjećanjima, osnovni su i duboko proživljeni motivi u ovoj knjizi“, kazala je Zalar.
Kao uvod u istraživanje dviju autorica, knjiga počinje razmatranjem različitih teorijskih pristupa istraživanju djetinjstva i odrastanja. Nadalje, bavi se fenomenom igre i različitim utjecajima koje igra ima na odrastanje i učenje. Dio koji će posebno biti zanimljiv Petrinjcima je četvrto poglavlje „Pogledi na djetinjstvo – sjećanja“.
„U četvrtom poglavlju, koje je meni osobno bilo izuzetno drago čitati, s naslovom „Pogledi na djetinjstvo – sjećanja“, čitamo sedam opširnih sjećanja Petrinjaca različitih generacija rođenih u razdoblju od 1936. do 2003. o igrama,o igračkama i odrastanju u Petrinji, koja su kroz knjigu produbljena sadržajno semantičkim, strukturalno analitičkim i jezičkim analitičkim promišljanjima autorica o iskazima sugovornika. Kroz iskaze o neobično maštovitom broju igara, od kojih su se neke igrale vani, a neke u zatvorenim prostorima, zrcale se, kao usput, slike o životu – o tajanstvenoj „Vili Gavrilović“ koju su posjećivali poznati političari, o legendarnom Mati grnčaru koji je bio nadaleko poznati majstor svog zanata, o sajmovima koji su bili živa slika razvijenosti različitih obrta na petrinjskom području. Što je to igra „serežana i hajduka“ i što je igra „šustera“? Kakvu su vrijednost imale čitave kolekcije dugmadi kod djece? Od čega su se sve izrađivale igračke? Kako su mali Petrinjci plovili i bez mora? Kako su se igrali graničara loptama od konjske dlake koje su bile prilično teške? Ovim poglavljem obuhvaćeno je vrijeme od 77 godina“, napominje Zalar.
Iz ovog poglavlja ističe rečenicu: „Slijedom navedenog, postavlja se pitanje, kako djecu zaštititi, jer igra je zapravo nešto što ima dalekosežan utjecaj na kasniji ljudski život“.
„Ovo je možda najdublja misao knjige koja je meni ostavila da o njoj jako puno promišljam, jer su predstavljeni iskazi mahom izuzetno vedri, izuzetno sretni i zapravo ovi iskazi odišu zadovoljstvom, što je meni posebno bilo lijepo pročitati. Zapravo je dijete kao socijalni subjekt, a ne kao socijalni objekt predmet ovog istraživanja kroz sjećanja odraslih ljudi o svom djetinjstvu“.
Autorice su se u knjizi pozabavile i petrinjskim govorom: „U petom poglavlju „Jezične značajke petrinjskog mjesnog idioma u zapisanim sjećanjima“, autorice govore o pojmovima narječja, dijalekata, mjesnih, odnosno organskih idioma i predstavljenih narativa, kao i onomastici petrinjskog područja koju zamjećujemo čitajući iskaze ispitanika u rukopisu. Jezik i stil posebno je dojmljiv, zato jer su stručna promišljanja autorica vezana uz znanstveni stil. To je jedno. Drugo su iskazi ispitanika koji su stilski izvorni i s vrlo malo jezičnih intervencija autorica. I treće, interpretacija njihovih iskaza nije svedena na sažimanje značenja, već je obogaćena povijesnim, društvenim i drugim upućenostima autorica kojima se rasvjetljavaju ovi iskazi ispitanika“.
Osim tekstovnog dijela, knjiga obiluje i slikovnim prilozima – fotografijama iz obiteljskih albuma koje su dali sami ispitanici, njihovim rukopisnim prilozima i dječjim crtežima: „Monografija je dakle, vrlo kompleksno zamišljeno, interdisciplinarno promišljeno i stručno obrađeno znanstveno opravdano djelo. Namijenjeno je vrlo širokom krugu recipijenata – u prvom redu stručnjacima pedagozima, psiholozima, stručnjacima iz područja hrvatskog jezika, povijesti, antropologije. Osim sveučilišnom krugu, bit će zanimljiva i ljudima koji nisu od znanstvene struke, već ih zanimaju zapravo teme odrastanja, teme roditeljstva, teme iz sociologije kulture. Tema je izrazito relevantna u kontekstu očuvanja kolektivnog sjećanja u nacionalnom smislu, kao i u kontekstu znanstvenog izučavanja razvoja pojma i značenja dječje igre u pedagoškom, kulturološkom, društvenom i povijesnom smislu. S obzirom da je riječ o recentnim istraživanjima koja dosad nisu provedena u predstavnika više generacija odraslih na prostoru Petrinje, a i s obzirom da su ti hrvatski lokaliteti pretrpjeli – prvo iseljavanje vezano uz rat, a kasnije, nedavno iseljavanje zbog potresa, riječ je o vrlo, vrlo vrijednom istraživanju“, zaključila je Zalar.
Božica Vuić, jedna od autorica, prisjetila se kako se rodila ideja o pisanju knjige „Sjećanje na djetinjstvo“: „Početak seže u prošlu 2021. godinu kada smo nakon jedne međunarodne konferencije u Zadru i izlaganja na njoj, Anka i ja šetale. Iznova sam bila zadivljena ljepotom i skladnošću tog grada, ali me onda obuzela i silna tuga za ovom mojom Petrinjom koja je ostala tako razrušena. A onda je Anka rekla: “Čuj, onda moramo nešto napisati, moramo ostaviti zabilježena sjećanja na tu tvoju, odnosno našu Petrinju kakvom je pamtimo“. Riječ na riječ, ideja na ideju, misao na misao i došle smo do nekakvog koncepta knjige, podijelile poslove, a onda i počele raditi“, ispričala je Vuić.
Zahvalila je kolegici Anki Juričević Lozančić što je „pritiskala“ da dovrše knjigu: „Tu je Anka odigrala vrlo veliku ulogu. Ja u šali uvijek znam s Ankom tako razgovarati i reći da je ona u jednom od prošlih života sigurno bila „gonič robova“, jer je uvijek zvala: „Jesi napravila? Gle ja sam napravila to, jesi ti ovo, znaš, ti bi prekjučer trebala napraviti ovo“, ali hvala ti Anka na tome, jer da nisi bila tako ohrabrujuća i tako naprosto tjerala naprijed i sebe i mene, ne bi ova knjiga danas ugledala svjetlo dana. Kažu da čovjek dosegne vječnost kada učini tri stvari – kada posadi drvo, kada odgoji dijete i kada napiše knjigu. Drvo nisam posadila – ima vremena. Sudjelovala sam u odgoju brojnih generacija svojih učenika i u sisačkoj Gimnaziji i u odgoju studenata, a evo valjda „luk vječnosti“ sam zajedno s mojom Ankom dosegla upravo ovom knjigom.“
Iako su recenzenti knjigu znanstveno kategorizirali, Vuić kaže kako ona za nju ima i specifične emocionalne vrijednosti: „Djetinjstvo je, kaže Vladan Desnica u „Proljećima Ivana Galeba“, pregršt besmrtnosti. I ono to uistinu jest. Djetinjstvo nas u mnogočemu kroz život određuje, a naše kazivačice i kazivači kojima zahvaljujem na sudjelovanju, pomogli su nam da ova knjiga nastane u ovom obliku. Zajedno sa mnom, s radošću se sjećaju našeg petrinjskog djetinjstva i odrastanja u ovom gradu koji je doživio te sudbine koje je doživio – pijavicu, Domovinski rat, a evo sad i taj razorni potres. To sretno djetinjstvo, tu „kristalnu kocku vedrine“ kako kaže Ujević, koju bismo trebali i trebamo nositi sjećajući se vlastitog djetinjstva, to je ono što ja želim namijeniti i današnjoj petrinjskoj djeci koja odrastaju, da se s radošću sjećaju.“
Knjiga i zapisi koje su analizirale, za nju imaju i jezičnu vrijednost: „Tu ljubav prema jeziku i prema petrinjskom mjesnom idiomu, meni je podario moj učitelj povijesti i hrvatskog jezika, gospodin Rizmaul, tako da sam zajedno s Ankom, zabilježila i analizirala upravo te petrinjske mjesne idiome“, rekla je autorica Božica Vuić. Svoje izlaganje završila je stihovima pjesme „Naš grad“ Vladimira Nazora koju je Jakov Gotovac uglazbio i posvetio Hrvatskom pjevačkom društvu „Slavulj“ Petrinja, čija je i sama članica. Ovi stihovi, rekla je, u današnjem kontekstu našeg grada imaju posebnu vrijednost.
Autorica ove knjige je i prof.dr.sc. Anka Juričević Lozančić: „Htjela bih svakako reći na samom početku, da razlozi zbog kojih smo kolegica Božica i ja pisale ovu knjigu, nisu zato što smo mi željele nešto reći. Mi smo doista imale što za reći. Božica i ja kada smo zajedno, to vam je uvijek razgovor bez kraja. Razgovor kojeg počnete, onda nešto kažete, završite, onda shvatite da niste rekli još nešto. I tako to traje satima, tako to traje danima. Tako traje i moje prijateljstvo s gradom Petrinjom. Ja sam u Petrinju došla 1996. godine na poziv našeg pokojnog dekana profesora Stjepana Rupčića o kojem bih mogla pričati satima i danima. Prijateljstvo s ovim ljudima veže me ne samo na profesionalnoj, već i na privatnoj razini“.
Otkrila je i što im je bila misao vodilja u pisanju ove knjige: „Osnovna ideja zbog koje je nastala ova naša knjiga „Sjećanje na djetinjstvo“ je da se zabilježi dijete i djetinjstvo u Petrinji – kako je to bilo nekada i kako je danas, u središtu različitih događanja koja su pogodila ovaj grad, izmijenile njihove živote, izmijenile živote i mladih generacija i generacija koje pamte ovu Petrinju u jednom posebnom svjetlu“, rekla je Juričević Lozančić.
Najmlađa kazivačica koja im je u njihovom istraživanju govorila o svom djetinjstvu i najdražim igrama bila je osnovnoškolka Leona. Na promociji, Leona je pročitala zapis svog kazivanja „Moje djetinjstvo“.
„Zovem se Leona. Idem u 2.a razred Osnovne škole Dragutina Tadijanovića Petrinja. Volim se igrati s kućicom za Barbike. Imamo piknik i ja im poslužim čaj. U svojoj kuhinji kuham ručak. Volim i društvene igre „pogodi tko sam“ i „čovječe ne ljuti se“. Na mobitelu igram „mačka Toma“. Omiljeni crtići su mi Pirati iz Nigdjezemske, Majstor Mato, Pčelica Maja i Štrumpfovi, a najviše od svega volim se igrati s prijateljima, vani trčati, raditi zvijezde i smijati se šalama“.
„Način kako naša Leona vidi svoje djetinjstvo, za nas odrasle je zapravo ono što bi trebali često u životu, a to je znati slušati djecu. Zašto slušati djecu? Zato što djeca imaju nevjerojatnu iskrenost, imaju želju za životom, imaju snagu koja nas vodi u jednom smjeru koji kaže: „bolji život“. Ja kao pedagog bih rekla, to je „pedagogija nade“, zaključila je autorica Anka Juričević Lozančić.
Uz najavu kako će promociju knjige uskoro održati i u Zagrebu, autorice su primjerkom knjige „Sjećanje na djetinjstvo“ zahvalile na kraju svim svojim kazivačima, pripadnicima različitih generacija koji su im svojim uspomenama na djetinjstvo pomogli u njezinu pisanju: Slavici Cerjak, Anabeli i Ingi Kunert, Ivanki Držaj, Leoni, Željku Bifflinu, Marijanu Štefaniću i Marinu Mikulcu.
Na ustupljenim fotografijama zahvalile su i Martini Štefanić, Andrei Vujić, Vladi Krpanu, Andrei Balenović Krpan te kolegici Antoniji Šimrag Balić koja je fotografije uredila.
Inače, djevojčica na naslovnoj fotografiji je Božica Vuić, jedna od autorica knjige. U ratu je, kaže, ostala bez gotovo svih svojih slika iz djetinjstva i ova koja se našla na naslovnici knjige, jedina je koju ima, zahvaljujući prijateljici Andrei koja ju je uspjela sačuvati.
