Nakon potresa, većina nas očekivala je da će život u kontejnerima i kamp prikolicama (koji su za prvu ruku doduše bili spasonosna skloništa) biti nešto privremeno, neko prijelazno rješenje na možda mjesec ili dva. Prošlo je međutim već skoro 9 mjeseci od potresa, a ljudi su i dalje u kontejnerima. Nešto što je trebalo biti privremeno, oduljilo se, a po svemu sudeći potrajat će još. Kako ta činjenica, to dugotrajno iščekivanje, djeluje na ljude koji žive u kontejnerima?
U nedjeljnoj „Dijagnozi“ koju smo realizirali u stambenom kontejnerskom naselju na Sajmištu, s psihologinjom Gradskog društva Crvenog križa Petrinja, Donatelom Stilinović razgovarali smo upravo o psihološkim aspektima dugotrajnog života u kontejnerskim naseljima.
Kako izazovi života u kontejnerskim stambenim jedinicama (od primjerice organiziranja života u skučenom prostoru preko nedostatka privatnosti, nedostatka prostora za dječju igru i učenje, pa do dodatnih izazova ako je netko od članova obitelji narušenog zdravlja), u psihološkom smislu djeluje na ljude? O kakvim emocijama najčešće govore stanovnici kontejnerskih naselja – kakvi osjećaji su kod njih prevladavali u početku, a kakvi prevladavaju sada? Kako ta cijela situacija utječe na međuljudske odnose – kako unutar obitelji, kako unutar naselja, a kako unutar šire zajednice (primjerice, osjećaju li ljudi unutar stambenih kontejnerskih naselja snažniju međusobnu povezanost jer dijele sličnu sudbinu; kakvi su njihovi osjećaji prema ostatku zajednice – osjećaju li se izolirano, osjećaju li ljutnju, strah da će od te zajednice biti zaboravljeni)? Kakve rizike za mentalno zdravlje može donijeti dugotrajan život u ovakvim uvjetima? Što mi kao zajednica možemo, što moramo napraviti za te ljude – neka su od pitanja o kojima smo s psihologinjom razgovarali.
Emisiju možete poslušati ovdje:
