PETRINJA – Od prvog dana potresa, sugrađanima Petrinjcima pomaže i Saša Osenički s ekipom svojih neumornih prijatelja volontera – „vilenjaka“ kako ih odmilja zove. Veliko srce i energiju ova je ekipa pokazala još prije potresa kada je u prosincu, na inicijativu Saše, njegove supruge Mihaele i Tine Marović, putem društvenih mreža, a uz pomoć dobrih ljudi iz čitave Hrvatske i svijeta, u Petrinji pokrenuta akcija za obnovu trošne kuće obitelji Bjelac – samohrane majke Marijane i njezino troje djece. Zahvaljujući ovoj akciji, obitelj Bjelac je Božić dočekala u obnovljenoj kući. Taman kad bi čovjek pomislio kako je teška godina, puna izazova, ipak zaokružena jednom lijepom „božićnom bajkom“, samo par dana nakon toga krenula je nesretna serija potresa. Prvi, koji je „načeo“ Petrinju (i susjedne gradove i općine s okolnim selima) zatresao nas je 28. prosinca, a već dan kasnije uslijedio je novi, još snažniji i razorniji koji je većio dio našeg grada pretvorio u ruševine, a mnoge Petrinjce u beskućnike.
Saša i njegovi „vilenjaci“ ni trenutka nisu dvojili što im je činiti. U kratkom roku su se organizirali i već nakon prvog potresa njegova kuća i ugostiteljski objekt u Drenačkoj ulici postali su punkt na kojem se humanitarna pomoć prikuplja, razvrstava i prosljeđuje svima kojima je potrebna.
„Moja kuća je jako dobro prošla u ovom potresu i nisam se morao brinuti za sebe, nego sam opet sebe dao u ovu akciju, zajedno sa svojim prijateljima i s poznanstvima iz cijele Hrvatske. Ljudi već sad, nakon one prve akcije, znaju tko sam i što sam i odlučili smo nastaviti dalje. Ovo ovdje je tipična građanska inicijativa gdje smo mi napravili grupu – prebacili smo staro ime „Svi za Petrinju“ i trudimo se da svi ljudi u što kraćem roku dobiju ono što im je nužno, što im je potrebno, bez velikih obećanja, ali i izgovora da se to ne može izvršiti. Znači, kod nas su i hrana i voda i odjeća i obuća, higijenske potrepštine, pa i građevinski materijal.“
Svatko kome nešto od toga treba, dobro je došao, kaže. Osim što ljudi sami mogu doći na ovaj punkt po pomoć, on i njegovi volonteri od prvog dana pomoć razvoze i po okolnim petrinjskim selima.
„Odavdje se tovarila pomoć za sva moguća mjesta za koja smo to mogli organizirati, naravno uz sve druge koji su vozili. Pomoć je završavala na svim mjestima ciljano. Ugrubo, vjerojatno ću promašiti koji podatak, ali ovih dana, što dolazaka, što odalazaka – više znam za odlaske, jer dečki i cure to istovaruju, razvrstavaju pa ponovno utovaraju – oko 700-tinjak kombija pomoći smo izvezli iz mog doma i mislim da će to potrajati i da ćemo sve dići na još višu razinu.“
Surađuju i s drugim „punktovima“ na terenu na kojima se prikuplja i dijeli humanitarna pomoć, pa ovisno o tome kome što „pofali“, preusmjeravaju pomoć i popunjavaju i druge punktove. Osim o postradalim sugrađanima, računa treba povesti i o ljudima iz drugih krajeva koji su nam nesebično došli pomoći, kaže Saša: „Smatram da bez obzira što smo svi nastradali koliko smo nastradali, sad kad su se ljudi za prvu ruku opskrbili namirnicama, trebamo, osim o stradalima, malo voditi brigu i o ljudima koji su nam došli pomoći.“
I za volontere i za sve domaće ljude – bilo da su ostali bez krova nad glavom, bilo da su ostali bez dimnjaka pa u svojim kućama više ne mogu ložiti i kuhati, bilo da se boje boraviti u svojim potresom oštećenim kućama, bilo da su ostali bez namirnica ili zbog starosti, zdravstvenih ili nekih drugih razloga nisu u stanju sami pripremati tople obroke, Saša i njegovi volonteri na obližnjem parkiralištu podigli su šator od 72 kvadrata, opremili ga stolovima i klupama i organizirali pokretnu kuhinju. Prvi obroci skuhani su i podijeljeni 6. siječnja.
„Kuhat će se obroci za 400-tinjak ljudi, znači cijeli ovaj naš kvart: Drenačka ulica, Livadarski put, Nova Drenčina i za ljude koji rade tu na našem terenu, po kućama, da i oni imaju nešto toplo za pojesti, popiti kavu i sve što možemo organizirati za njih. Javili su nam se kuhari volonteri. Gospodin Ljubešić iz „Štuke“ mi se prvi javio da bi par dana kuhao tu kod nas, pa ćemo onda dalje vidjeti. Ljudi se odasvud javljaju, pa ćemo se organizirati“. Humanitarna pomoć im je stizala iz svih krajeva Hrvatske pa i inozemstva. Potreba i dalje ima.
„Prioritet su naravno voda, kruh, osnovne potrepštine. Oni su svakodnevno potrebni. Kruh i voda su potrošni materijal, pogotovo na nekim mjestima gdje nema vode, jer ljudi onda tom vodom moraju napojiti i životinje, tako da vode i kruha nikad nije dovoljno. S nekim drugim stvarima mislim da ne treba pretjerivati. Mi smo napravili organizaciju – javljaju nam se ljudi s drugih punktova gdje isto imaju pokretne kuhinje u kojima kuhaju za građane. Mi s njima dijelimo namirnice koje im trebaju, jer su na nekim mjestima ljudi iz svog džepa počeli kupovati stvari, što smatram da ne bi trebali sve dok imamo dovoljno donirane hrane i na tome bih zahvalio ljudima iz cijele Hrvatske i Europe koji stvarno brinu za nas. Najvećih problema smo imali kod ulaska kamiona i kombija koji su vozili pomoć koja je bila namijenjena nama, a gdje su nam ljude zaustavljali na naplatnim kućicama i policija ih je usmjeravala da te stvari istovaruju u Zagrebu. I Zagreb je doživio potres, ali uz dužno poštovanje, kad se to dogodilo, donacije namijenjene Zagrebu nisu završavale u Petrinji. Zato apeliram: „Puštatjte te kombije, puštajte te kamione, puštajte ljude koji žele napraviti nešto za ovaj grad, pustite ljude da obave što imaju za obaviti, jer mi želimo to napraviti za ljude, želimo to odraditi, želimo da svaka stvar dođe na svoje mjesto na koje treba doći“.
Svi koji žele pomoći, kao i svi kojima pomoć treba, dobro su im došli. Svi osim predstavnika institucija koje su, kaže Osenički, molili da im pomognu u nekoliko stvari, ali uzalud.
„Pet stvari sam tražio da nam pomognu – na svih pet stvari smo dobili odgovor da je riješeno, međutim nijedna od tih pet stvari nikad nije došla do nas. Odlučili smo da ih više ništa nećemo moliti – što možemo napraviti sami, ja i moji kolege ćemo to i napraviti – što ne možemo, to ćemo javno reći da ne možemo“.
Iako je u posljednjih mjesec dana i njegova obitelj doživjela gubitak (u kratkom razmaku preminuli su mu djed i baka uz koje je odrastao), Saša i njegovi „vilenjaci“s puno srca i entuzijamza i dalje nastavljaju raditi „Svi za Petrinju“. Takvih entuzijasta poput njih, voljnih i spremnih pružiti ruku pomoći svakome kome je potrebna, ovih je dana kroz Petrinju prošlo zaista puno, iz svih krajeva Hrvatske i šire. Nažalost, nemoguće ih je sve nabrojati i ispričati priču o svakome od njih, ali najmanje što im mi Petrinjci možemo svima reći je jedno veliko ljudsko HVALA!
