PETRINJA – Među brojnim obiteljima čija je obiteljska kuća pretrpjela velika oštećenja za vrijeme prošlogodišnjih prosinačkih potresa je i sedmeročlana obitelj Branka Dobrenića u petrinjskoj ulici Marina Držića III. odvojak br.2.
Posjetio ih je i petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović, a domaćin je o trenutnoj situaciji kazao: „Kuća je dosta oštećena, naročito krovište i unatoč sanacijama prokišnjava, potrebna je kompletna rekonstrukcija, a također i dimnjaci su srušeni do kraja i potrebna je njihova kompletna sanacija. Nekim sredstvima to bi se dalo sanirati za preseljenje obitelji u kuću, jer među nama je troje djece od kojih najmlađe ima godinu i šest mjeseci. Nadamo se, uz dobru volju našeg gradonačelnika, koji uvijek prema svojim građanima iskazuje volju da pomogne, razgovarali smo i vidio je stanje, pa se nadamo da će biti i nekakve pomoći Grada vezano za naš slučaj.“
Nakon posjete gradonačelnik je naglasio: „Znam da je to sedmeročlana obitelj koja je stvarno u nemogućim uvjetima života i da se jednostavno svaki dan otvaraju nova pitanja i ne možeš jednostavno ne doći i ne pružiti tu ruku pomoći, ali se moramo vratiti na jedanaest tisuća objekata u Gradu Petrinji koji su prijavljeni, uništeni, a znamo da imamo više od 1500 „crvenih“ koji su totalno uništeni, te „žutih“ i „zelenih“ i sve ono što kroz sondiranje svih mogućih problema, ustvari su manje-više uništene ljudske sudbine, ali te ljudske sudbine imaju svoju jednu trajnu mukotrpnost i tu neku našu petrinjsku vrijednost i inat koji jednostavno ima težnju i želju za opstanak u gradu, a to je i najvažnije, ta naša mukotrpnost. Važno je naglasiti da to nije samo potres, koji nam još uvijek ne da mira, koji nas budi i normalno kada dođeš u jednu ovakvu ulicu koja je koliko-toliko uređena komunalnom infrastrukturom i gdje smo svi dali napore da uredimo svoj grad, a manje-više mnoge kuće su uništene i u Domovinskom ratu. To je bila jedna od strašnih katastrofa koje smo preživjeli, prije toga je na ovom prostoru bila pijavica, treća je Covid i sada četvrta potres. Te četiri katastrofe nas nekako opominju da se ponekad i pitamo gdje je kraj. Međutim, mi znamo da imamo samo jedan početak i kraj, a to je ovdje u našem gradu i nećemo odustati od njega, ali državi moramo dati do znanja da jednostavno više nema snage toliko koliko se imalo, da smo se manje-više iscrpili i da su sredstva kojima je država pomogla to minimalna sredstva koja nisu dostatna. Petrinjke i Petrinjci moraju znati da je Grad dao projekciju svih mogućih šteta kroz kompletnu stambenu, gospodarsku i ostalu infrastrukturu, a to je između četiri i pet milijardi kuna. To je ono što nas očekuje u budućnosti da možemo operativno odraditi, a država mora odmah reagirati, mora biti brza, ekspresnija, ustvari početi ovdje funkcionirati. Iščekujući mnoga rješenja neki neće imati vremena za treniranje živaca i sigurno da se neizravno možda državi i sviđa da ljudi odu odavde, da negdje drugdje nađu mjesto pod suncem i da ustvari u Petrinji budu što manji problem državi. To nije dobro i to nije korektno, te mislim da ćemo i tu moći davati odgovore zašto ne možemo imati izravno financiranje ovakvih šteta gdje se ljudima može dati određena sredstva, ali određeno jamstvo uvijek može biti ta ista kuća i ako bi to dali svakome na odlučivanje uz određeno jamstvo i financijske potpore, mislim da bi to bilo kvalitetno rješenje. Ako budemo čekali za „zelene“ i „žute“ neke posebne natječaje i pripreme za koje će se neki nekada javljati i izvoditi te iste radove otići ćemo u nedogled, to nije korektno. Znam reći da je Petrinja platila ogromnu cijenu u Domovinskom ratu nakon kojeg smo postali jedna ogromna destinacija svih mogućih frustracija, ali sada što idemo dalje sve više i više smo i frustrirani i na kraju tražeći izlaz kroz tu traumatiziranost može doći jedni drugima dati podršku i ono što malo možemo jedan drugome pomoći i zahvaliti se, prije svega, onim dobrim ljudima koji su prošli kroz grad, a to su i volonteri i humanitarci, ali bome i svi oni koji žele dati pomoć, a ustvari ne znaju ni sami kako bi nam je dali i kako operativno to odraditi da bi to na kraju bio prihvatljiv trošak. To su otvorena pitanja za sve nas i da ne govorimo o svemu onome što su prioriteti u gradu kada je u pitanju rušenje objekata, jer imam osjećaj da na ovim našim cestama ima jako puno gospodara koji jednostavno ne znaju rasporediti prioritete, kako iskomunicirati osnovne stvari i ljudi su opravdano nezadovoljni.“
