SISAK/JELOVAC/VELEBIT – Hrvatska se u Domovinskom ratu prije svega branila srcem i ljubavlju, zajedništvom u najtežim trenucima. Upravo srčanost hrvatskih branitelja učinila nas je pobjednicima, a njih i danas ponosne što su bili dio tog iznimno teškog vremena kad se istinski pokazivalo domoljublje te kako se voli i čuva domovina.
Provođenjem projekta „Putovima ponosa i slave – Kamp na Velebitu 2020.“, članovi Udruge Specijalne policije „OSE“ Sisak te članovi njihovih obitelji imali su priliku ići na kampiranje na Velebit. Ovo je prvi put da se na ovakav način posjećuje Velebit, ali prijedlog je članova Udruge da se tradicija nastavi s obzirom kako velik broj članova nije mogao ići, a imao je želju. Okolnosti su bile takve da je ovaj put išlo dvadesetak osoba.
Naime, kampiralo se na predjelu Velebita gdje su, između ostalog, proveli nekoliko ratnih godina, a što nam je detaljnije opisao Eduard Blagaj, predsjednik Udruge SJP „OSA“ Sisak i tadašnji instruktor specijalističke obuke specijalne policije: „Nakon uspješno provedene operacije „Maslenica“, uslijedila je akcija „Poskok II“. Ona započinje zaposjedanjem položaja na južnom Velebitu i usko je vezana uz akciju „Poskok I“ koja je nastavljena na sjevernom Velebitu. Pripadnici specijalne jedinice policije sudjelovali su u kontinuitetu sve do operacije „Oluja“. Zadaća je bila držati liniju obrane u vrlo teškim i složenim uvjetima za život. Temperatura se ponekad spuštala i do minus 30 stupnjeva Celzijevih, a snijeg i bura dodatno su otežavali životne uvjete na surovom Velebitu.
Osnovne karakteristike akcije bile su relativno mirno ratište i nepredvidivi klimatski uvjeti. Specijalna jedinica policije „OSA“ u akciji „Poskok II“ sudjelovala je od 30. siječnja 1993. sve do početka operacije „Oluja“. Jedinica je izvršavala zadaće vezane uz osmatranje, izviđanje terena, prikupljanje informacija o neprijateljskim snagama uz preventivno djelovanje glede mogućih upada neprijateljskih snaga na slobodno područje. Baza snaga nalazila se u Lukovom Šugarju odakle se upućivalo na položaje ovisno o vremenskim uvjetima, helikopterom ili pješice. Položaji su se držali na potezu Dušice-Vršine-Golić i na području Oglavinovca. Smjene su bile svakih 15 dana, a u zimsko vrijeme još i češće.“
Jedan od pripadnika SJP „OSA“ i sadašnji član udruge, Nikola Škrinjar, izrazio je ponos na sve ono što su na tom području prošli tih ratnih godina te želju za održavanjem tradicije kako se ne bi prepustilo zaboravu u čast onima koji su dali život za domovinu: „Osjećaj biti ovdje je zaista predivan. Tu smo boravili tih ratnih godina do 1995. S obzirom da smo došli ovdje prvi put organizirano nakon tih ratnih godina, vrate mi se ta sjećanja, uspomene, neki dijelovi sjećanja koje nikada neću zaboraviti, niti bih to mogao. Danas sam se uspio popeti do Debelog Brda, nisam uspio i na Sveto Brdo, ali bili smo koliko smo mogli, vidjeli opet ta mjesta, prisjetim se puno tih dečki, ljudi, koji su tada tu s nama bili i provodili dane na punktovima Lišćani bunari, Golić i tako dalje. Mislim da je jako važno da se nastavi tradicija dolaziti ovdje svake godine, da to obilježavamo, da naša djeca i naši najbliži dođu, da se ovdje uz prisjećanja družimo i da tu uspomenu na to kako se na ovom području branila i oslobađala Hrvatska, održimo živom.“
Osamnaestogodišnja Laura Blagaj, kćerka pripadnika Eduarda Blagaja rekla nam je svoj dojam posjetivši i boraveći na mjestima gdje je ratovao njezin otac: „Danas sam obišla područja Velebita gdje je moj otac boravio tijekom Domovinskog rata i bilo mi je naporno obići sve položaje, ali sam ponosna što sam to uspjela. Mogu samo zamisliti kako je tek bilo njima u raznim vremenskim uvjetima kroz sva godišnja doba i to pod punom ratnom spremom, nikad ne znajući što ih zapravo očekuje. Zaista shvaćam koliko je bilo teško izboriti se za slobodnu Hrvatsku u Domovinskom ratu.
Danijela Matković, kćerka Josipa Matkovića, također tadašnjeg pripadnika specijalne policije „OSA“ rekla nam je kako joj je bilo drago što je, kao članica planinarskog društva, pomogla savjetima prilikom hodanja Velebitom: „Došla sam ovaj vikend na Velebit da vidim gdje je moj otac bio i što je radio. Išli smo na Sveto Brdo što mi je bilo možda malo donekle lakše s obzirom da sam planinarka. Uistinu cijenim njihov trud i nevjerojatno što su uspjeli postići u tim danima pod takvim okolnostima jer ono što smo vidjeli pokazuje da je riječ o surovom terenu i visokim temperaturama. Jako mi je drago što sam mogla kao planinarka pomoći prilikom uspona na samo Sveto Brdo, pomoći svojim savjetima i donekle svojim iskustvom koje imam.“
U povratku s Velebita posjetio se i spomenik na mjestu pogibije pripadnika SJP „OSA“ Sisak, mjesto gdje je svoj život za domovinu položio njihov suborac Ivo Križanac Dido. O posjetu ovog mjesta na Svetom Roku te općenito o projektu detaljnije nam je pojasnio Željko Gršić, tajnik Udruge: „Došli smo ovdje iz Siska, Petrinje i ostalih mjesta odakle su ratni pripadnici naše Specijalne jedinice policije „OSA“ s ciljem da se prije svega podsjetimo na one naše dane od 1993. do 1995. godine kad smo na ovoj našoj surovoj hrvatskoj planini, ali nama specijalcima uvijek jako dragoj, provodili vrijeme u obrani naše drage domovine.
Tu smo došli prema već unaprijed pripremljenom i na razne adrese prijavljenom projektu od čega smo jedino uspjeli dobiti pet tisuća kuna od strane Grada Siska, a sve to zbog situacije s COVID-19, znamo da nedostaje financijskih sredstava za sve ostalo i nije nam krivo jer smo mi udruga koja je dosta samoodrživa i ono što smo si zacrtali, realizirali smo u nekakvom manjem obimu nego što bi to bilo u normalnim uvjetima, ali, evo, taj projekt smo izgurali tako da smo ovdje sada tri dana na području Velebita, mjestašce Jelovac.
U ova tri dana, prvi dan se sastojao iz putovanja od Siska do ovog mjesta gdje smo podigli logor, nakon noćnog odmora i doručka, svi koji su se osjećali sposobnima da se popnu na neke više vrhove, da dođu do Debelog Brda, pa i do Svetog Brda, oni su to učinili drugi dan uz dvije planinarke koje su išle s nama, kasnije smo se družili uz logorsku vatru i pripremanje večere, treći dan kad smo pospremili logor, krenuli smo put kući, ali uz još jedno vrlo važno stajanje.
Naime, uputili smo se do Svetog Roka, na Alansku cestu, na mjesto pogibije našeg ratnog pripadnika Ive Križanca Dide, a upravo ove godine 25. je obljetnica njegove pogibije. Upravo iz razloga da zbog situacije s virusom COVID-19 ovom prilikom smo obišli i mjesto njegove pogibije da mu odamo dužnu počast jer je on dao život za našu domovinu. Sama smisao ovog projekta bila je u malo širem razmjeru da bi više naših članova i njihovih obitelji došlo ovdje, međutim, kako sam rekao, s obzirom na situaciju s virusom COVID-19 to se malo izmijenilo, ali važno nam je kako bi što više djece naših članova došlo ovdje kako bi vidjeli i doživjeli jedan dio toga što smo mi prošli ovdje, kakvi su to vremenski uvjeti, kakvi su to uvjeti pješačenja bez ranaca, opreme, oružja i ostalog tako da si mogu pobliže zamisliti i osjetiti kako je to nama bilo tih ratnih godina te da se čuva živa uspomena na Domovinski rat i obranu Republike Hrvatske.“
