PETRINJA – Kako bi, u blagdanskom duhu, izrazila zahvalnost onima koji su pomagali ljudima u danim nakon potresa, gospođa Rozalija Peškir iz Petrinje, u danima prije Uskrsa marljivo je pekla kolače – uskrsne pince. Kako nema svoj automobil, pješice je obilazila ustanove po Petrinji – od vatrogasaca do Hitne pomoći, od Doma zdravlja do policije kako bi svojim uskrsnim kolačima, od srca zahvalila svima do kojih je mogla doći.
„Neizmjerno sam zahvalna svima i vatrogascima i medicinskom osoblju, Hitnoj pomoć, policajcima, HGSS-u, svima koji su nam pomagali, ovoj hrvatskoj mladosti koja je došla u našu Petrinju i koja nam je u teškim trenucima pružila ama baš sve. To je tužno možda sad reći i ne znam je li uopće primjereno, jer ovo za Petrinjce jesu tužni i teški dani, ali ja živim svoje najsretnije dane, sretna, okružena tim mladim ljudima, svim tim ljudima koji nam pomažu, koji su tu, s nama. Presretna sam, ne mogu vam opisati koliko. Neizmjerna im hvala za sve“.
Sa svojom uskrsnom pincom, pojavila se iznenada, prije nekoliko dana i u kontejneru Petrinjskog radija u čijem programu, kaže, posebno voli čuti pjesmu Petrinja band aida „Glavu gore“ koja njoj kao Petrinjki, u ovim danima puno znači.
„Želim zahvaliti i vama što nam tu pjesmu svaki dan puštate, a posebno hvala gospodinu Šepercu što je tu pjesmu napisao. Tu je i moje djetinjstvo i moja mladost, cijeli moj život je u toj pjesmi… Hvala dečkima koji su to snimili. Imala sam ih čast upoznati na Trgu Stjepana Radića. Kad sam ih vidjela, pitala sam smijem li gledati što rade. Oni su rekli da smijem i da snimaju pjesmu o Petrinji. Bila sam presretna. Odmah sam se vratila kući i donijela im kolače. Slikali su se sa mnom i bila sam sretna što smo razgovarali. Divni su i hvala im što su tako divnu pjesmu napisali. Hvala svima koji tu pjesmu izvode. Prekrasna je, neopisiva, ja je mogu slušati svaki dan po sto puta“.
Dobrota i solidarnost drugih, kaže gospođa Rozalija, nadahnjuju i nju da pomaže kome i koliko može. Koliko može odvojiti od svoje mirovine, donira za „Marijine obroke“. Nije joj problem, kaže, ni skuhati obrok za radnike koji rade u njezinoj ulici. Pomaže rado i ljudima i životinjama, pa je nakon potresa udomila nekoliko napuštenih pasa i mačaka. Udomljene mace danima je u tačkama vozila k veterinaru na injekcije jer su imale upalu uha.
„Puna nas je kuća. Svi se međusobno neopisivo slažu, iako se prije nikad nisu vidjeli – i moja kujica Lola, i moj mačak Zeko i Čupi i Macan i maca Kiki koju sam nedavno udomila i koja će uskoro dobiti mlade. Ma, svi smo sretni“, ispričala je s osmijehom.
Kako njezina kuća u potresu nije jako stradala, spremna je besplatno primiti na stan dvije srednjoškolke ili srednjoškolaca – mogu biti i studentice ili studenti. Uredila im je sobu, kupila i nove posteljine, rado će im i skuhati.
„Bilo bi mi drago kad bi došao netko od prvog razreda srednje škole, pa do kraja školovanja, da bude kod mene, badava, bez plaćanja režija, bez ičega. Imaju na raspolaganju i kupaonu i kuhinju. Ja ću im i skuhati, ispeći kolača. Neću im smetati. Imaju i jednu posebnu prostoriju u dvorištu koju sam im napravila – one su mlade, možda će im doći i društvo, pa da si naprave „tulum“. Imat će potpuno slobodu. Baš želim pomoći“.
I drugi su, kaže, pomogli njoj kad je bilo najteže i na tome je zahvalna.
„Ja sve što radim, radim od srca, iz zahvalnosti prema drugima. Imam 66 godina i puno zdravstvenih problema, ali napravim što mogu i sretna sam kad to mogu napraviti za nekoga koga toliko poštujem i tko mi je toliko drag, prema kome osjećam zahvalnost“.
U vremenu u kojem smo često zbog nečeg nezadovoljni i nervozni, „laki na okidaču“ i „teškim riječima“, gospođa Rozalija u svemu ipak pokušava naći nešto dobro i sačuvati pozitivan duh. Žao joj je, kaže, kad se ljudi, ponekad bezveze ljute jedni na druge, a potres je pokazao kako je samo nekoliko sekundi dovoljno, pa da nas više ne bude. Zato je sugrađanima uputila i riječi ohrabrenja: „Sve ćemo mi to napraviti. Dok naša junačka srca tuku, uvijek će nekako biti“.
