U današnjoj emisiji I to je život Petrinjskog radija s dr. sc. Dašom Poredoš Lavor razgovarat ćemo utjecaju potresa na učenike i obrazovne procese.
EMISIJA : I to je život
DATUM : 15.listopada 2021.godine
TEMA : Utjecaj potresa na učenike i obrazovne procese
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u još jednu emisiju I to je život. U današnjoj emisiji I to je život Petrinjskog radija s dr. sc. Dašom Poredoš Lavor razgovarat ćemo utjecaju potresa na učenike i obrazovne procese. Već je prošlo gotovo 10 mjeseci od potresa katastrofalnih razmjera, učenici pohađaju škole na načine kako je to bilo moguće osigurati s obzirom na razna životne ograničenja i skromne mogućnosti, a upoznati smo i s rezultatima prvog velikog istraživanja koje je provedeno od strane Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Stoga ćemo u našoj današnjoj emisiji I to je život razgovarati o utjecaju potresa na učenike i obrazovne procese.
Mario: Posebnu pozornost posvećujemo djeci u kriznim situacijama. Sada je već prošlo gotovo 10 mjeseci od potresa – kako se sve to odražava na njihovo odrastanje i razvoj?
Daša: Potresi mogu biti iznimno razorna podrhtavanja tla koja utječu na dom djeteta, njegovu obitelj, školu i zajednicu. Neki potresi predstavljaju prirodnu katastrofu – kao što je ovaj kojeg smo svi doživjeli. Djeca mogu posebno teško doživjeti prirodne katastrofe i osjećati posljedice u danima i mjesecima nakon doživljenoga. Istraživanja pokazuju – a svi mi svakodnevno svjedočimo – da su najčešće posljedice potresa za djecu i mlade vidljive kroz depresivnost, elemente posttraumatskog stresa i razne strahove. Nekad odrasli smatraju da je predškolskoj djeci lakše jer su mala, pa ne razumiju. Upravo zato im je teže jer osjećaju velike promjene, tjeskobu i prekid rutine, sigurnosti, sve onoga što su uobičajeno činili u svom životu, a ne mogu razumjeti što se događa – bez podrške odraslih.
U ovoj situaciji mnoga djeca ostala su bez sigurnog doma, a postoji opasnost da se to dogodi i onima koji su za sada sačuvanog doma jer tlo podrhtava i dalje, neki su moguće bili odvojeni od roditelja – makar bili i kod srodnika – bilo im je teško jer se ne radi o npr. veselom ljetnom druženju kod ujaka i ujne – nego o hitnom zbrinjavanju u kriznoj situaciji, neka djeca su bila ozlijeđena ili su svjedočili ozljeđivanju drugih osoba, moguće su izgubili nekoga koga vole i sl. Sve to obilježja su traumatskih događaja, koji narušavaju prirodni razvojni put.
Odrasli, a posebno roditelji i učitelji s kojima djeca provode najviše vremena, imaju važnu ulogu u osiguravanju djetetu odgovarajuće podrške u zacjeljivanju traume i izgradnji djetetove emocionalne otpornosti, što je posebno izazovno kad su i sami pogođeni traumatskim događajem.
Mario: Često u svakodnevnom govoru možemo čuti izjave poput „Ovo više nije normalno“, „Mi više nismo normalni“ i sl. O kakvoj se tu normalnosti ili ne-normalnosti radi?
Daša: Mnoge ljude muči ovo pitanje i pokušavaju procijeniti što je normalno, a što nije, u osjećajima i ponašanju samih sebe, djece i drugih članova obitelji. Je li normalno osjećati strah cijelo vrijeme, plakati, vikati, ljutiti se ili se pak nositi sa situacijom kao da se ništa nije dogodilo? Zanimljivo je koliko lako prosuđujemo „normalnost“ samih sebe i svojih bližnjih, bez priznavanja da su okolnosti sve samo ne normalne. Nema normalnog ni nenormalnog načina reagiranja na cijeli niz potresa u godini obilježenoj globalnom pandemijom. Jedino što možemo proglasiti nenormalnim su okolnosti u kojima nastojimo preživjeti i živjeti.
Mario: Koje su najčešće reakcije djece osnovno-školskog uzrasta?
Daša: Povlačenje od vršnjaka, poteškoće usnivanja i spavanja, intenzivna tuga, odbijanje odlazaka u školu, slabije poštivanje autoriteta, pojava novih strahova, razne psihosomatske poteškoće, agresivno ponašanje, promjene u apetitu. Sve to valja dobro procijeniti i nastojati što bolje uvidjeti – što je posljedica traumatskog iskustva potresa, a što je moguće razvojni neposluh. Za to treba puno strpljenja, znanja i poznavanja ponašanja konkretnog djeteta ili učenika iz vremena prije doživljene katastrofe.
Mario: Kako najčešće reagiraju srednjoškolci?
Daša: Pojava raznih iritabilnost i razdražljivost, “Acting out” ponašanja (ljutito zalupiti vratima), osjećaj bespomoćnosti i beznađa, pretjerana pobuđenost i nemogućnost umirivanja, ravnodušnost i nezainteresiranost, izoliranje od obitelji i vršnjaka, preokupiranost potresom i sličnim prirodnim katastrofama – to su one situacije kada je potres pretežita tema u svim razgovorima i kada se stalno nesvjesno iščekuje kada će biti novi potres, promjene u apetitu i snu, pojačani strahovi i brige i dr.
Mario: Na nacionalnoj razini provedeno je prvo veće istraživanje o posljedicama potresa na učenike i obrazovni proces općenito. Prokomentirajmo dobivene rezultate.
Daša: Krajem rujna ove godine objavljeno je istraživanje o tome kako je pandemija utjecala na odgoj i obrazovanje, a dr. sc. Boris Jokić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu javno je predstavio rezultate istraživanja o utjecaju potresa na odgoj i obrazovanje. Poseban je naglasak stavljen upravo na Sisačko-moslavačku županiju. Istraživanje se provelo u okviru projekta “Nacionalno praćenje učinaka pandemije covid-19 i potresa na sustav odgoja i obrazovanja”. Provedeno je među učenicima i zaposlenicima u 52 osnovne i srednje škole iz Sisačko-moslavačke i Zagrebačke županije te Grada Zagreba, a njime je obuhvaćeno 5329 učenika i 1445 nastavnika.
Mario: Prokomentirajmo još neke dobivene rezultate.
Daša: Prikazani rezultati ukazuju da potres ipak nije utjecao na entuzijazam učitelja i nastavnika što je, istaknuo je Jokić, jako dobro i potvrda je da u zbornicama ima ljudi koji vole svoj posao. Međutim, na velik dio odgojno-obrazovnih djelatnika potres je imao negativan utjecaj, što se najviše očituje u svakodnevnom životu, u zabrinutosti za sigurnost učenika, te za opću psihološku dobrobit odgojno-obrazovnih radnika. Na području Sisačko-moslavačke županije više od polovice nastavnika navodi da su potresi negativno utjecali na njihov svakodnevni život, a više od trećine da je potres negativno ili izrazito negativno djelovao na njihovu opću psihološku dobrobit.
Stalna podrhtavanja tla utjecala su negativno i na značajan dio učenika, a procjena negativnosti utjecaja potresa raste s dobi i posebno je istaknuta kod učenika iz naše županije. Dvije trećine maturanata iz naše županije kaže da su potresi negativno utjecali na njihove živote, a negativan utjecaj potresa nadmašuje negativan utjecaj pandemije Covida-19.
Maturanti su, njih 31,7 posto iskazali je da su potresi u priličnoj mjeri ili izrazito negativno utjecali na osjećaj sigurnosti u školi. Za učenike iz SMŽ-a još je izraženiji negativan utjecaj potresa na osjećaj sigurnosti kod kuće. Osim toga, svaki treći u SMŽ-u iskazao je da su potresi u priličnoj mjeri ili izrazito negativno utjecali na njihovu psihološku dobrobit. Istovremeno svaki drugi nastavnik u SMŽ iskazali su priličan ili izrazito negativan utjecaj potresa na njihovu zabrinutost za sigurnost učenika.
Više od 60 posto učenika završnih razreda iz SMŽ-a iskazali su da su potresi prilično negativno utjecali na njihovo zadovoljstvo i psihičko stanje. Nadalje, dr. sc. Boris Jokić je upozorio kako su spomenuti problemi i dalje aktualni, te bi njihovo zanemarivanje bilo društveno izrazito negativno i moglo bi imati značajne posljedice na pojedince, lokalne zajednice i na hrvatsko društvo u cjelini. Rezultate istraživanja predstavnici Instituta predstavili su i predsjedniku Zoranu Milanoviću te savjetnici za obrazovanje, a tom je prilikom Jokić istaknuo: „Nužno je adresirati psihosocijalno stanje učenika hitnom izradom sustavnih politika i mjera, pojačati psihosocijalnu podršku učenicima, pokazati razumijevanje za povećanje zahtjevnosti posla svih zaposlenih u školama tijekom pandemije, te učiniti sve kako bi škole i dalje ostale otvorena mjesta za učenje i odrastanje.“
Mario: Sada kada smo čuli sažetke ovog istraživanja, recite nam kako jednostavnim metodama i aktivnostima roditelji i učitelji mogu pomoći djeci da sve ovo lakše prežive i pokušaju nastaviti živjeti normalnijim životom?
Daša: Pa evo nekoliko primjera :
- Stvaranjem osjećaj sigurnosti – da koriste neke od ranije poznate predmete koji daju pozitivne misli, druženje s poznatim osobe koje su djeci od ranije drage i od povjerenja, poticanje sretnih sjećanja i uspomena – kada je cijela obitelj negdje zajedno bila, u čemu je sudjelovao cijeli razred i sl.
- Smanjenjem djetetove izloženost medijskim izvještavanjima o potresu
- Poticanjem osjećaj smisla – razgovarati s djetetom na koji način može pomoći drugima
- Uvažavanje djetetovih osjećaja i poticanje razgovor o osjećajima
- Održavanje kontakta s drugim vršnjacima – i koji su ostali tu, ali i s onima koji su s roditeljima odselili
- Korisno je poticati dijete da svoje osjećaje izrazi putem crtanja, pisanja ili putem nekog drugog oblika umjetničkog izražavanja
- Važno za roditelje i učitelje: budite tu za dijete i nastojte dati odgovore na njihova razna pitanja
- Naglasite pozitivne strane teških iskustava poput potresa kao što su zajedništvo, empatija i solidarnost
Mario: Što reći na kraju?
Daša: Zasigurno je pred nama još jedna izazovna životna i školska godina. Za sve nas ovo je novo životno iskustvo koje još uvijek prorađujemo i radimo na njegovom prihvaćanju.
Važno je da se međusobno razumijemo, ne osuđujemo, ne stigmatiziramo i ne etiketiranom pogrdnim nazivima – jer svi mi imamo različite mogućnosti prilagodbe. Brinimo jedni od drugima, pomozimo jedni drugima, pokušajmo iz ove situacije nešto i naučiti: kako zaštitit sebe od prirodnih katastrofa raznih vrsta (potresi, poplave, snažni vjetrovi) koji su svuda oko nas, kako u takvim situacijama pomoći drugima i u konačnici kako biti bolji ljudi jedni drugima. Oporavak od traumatskog događaja uvijek traje dulje nego što bismo to željeli i to je normalno. Potrebno nam je vrijeme da ponovo uspostavimo osjećaj sigurnosti i novi svjetonazor i vjerovanja o svijetu u koji ćemo uklopiti i ovo iskustvo sada kada znamo da se i takve stvari mogu dogoditi. Možda je upravo ovo prilika da prevladavajuću otuđenost i sebičnost zamijenimo prijateljstvom, suosjećanjem i podrškom.
I ponovo ću istaknuti: Kada krene obnova, kada se budu vidjeli konkretni rezultati koji dokazuju napredak i izlaska iz krizne situacije mnogi ljudi će se osjećati bolje i sigurnije. Mišljenja sam da smo kao ljudska vrsta otporni i uporni.
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.
