PETRINJA – Nakon što je za svoj humanitarni rad primio priznanje „Ponos Hrvatske“ prijam za petrinjca Sašu Oseničkog organiziran je i u petrinjskoj gradskoj upravi.
Domaćin mu je bio gradonačelnik Darinko Dumbović, te je tom prigodom naglasio: „Saša je ponos Hrvatske, a mi možemo reći da je i ponos Grada Petrinje i siguran sam da sve ono što pokazuje, da će, prije svega, senzibilizirati javnost i sve one drage ljude koji imaju taj osjećaj u sebi, ljubavi prema pomoći i prema pružanju ruke i volonterstvu. To je posao koji moraš imati u srcu i moraš ga nositi i mora u tebi jednostavno buknuti jedna iskra i probuditi taj dodatni napor i osjećaj kako u najtežim trenucima, u katastrofama, poplavama, kada je najteže i gradu i ljudima onda se pojave ljudi za koje ni ne misliš da imaju taj osjećaj. Hodajući po gradilištima i gledajući sve ono što smo zajednički proživjeli uvijek sam naišao na Sašu, pristupio sam kao gradonačelnik, komunicirali smo o nekim stvarima i objektima, mogu reći i partnerski kada je nešto trebalo i uvijek smo nastojali vidjeti se i porazgovarati o problemima ljudi. Naravno da je to za sve nas u gradu ponos, a meni i vrsta privilegije uz sve vas koji radite i pomažete ljudima uz mnoge udruge i institucije i to je bila jedna humana sinergija i eksplozija humanitarnog rada gdje su se stvorili rezultati koji su na kraju pokazali da ste ponos Grada Petrinje i Hrvatske.“
Saša se zahvalio na prijamu i podsjetio na tijek događanja: „Humanitarnu priču počeli smo 6. prosinca prošle godine kod obitelji Bjelac gdje su se priključili gradonačelnik, Grad Petrinja i petrinjske institucije da uspijemo završiti taj projekt uređenja kuće i još jednom im se zahvaljujem na tome, a dan nakon završetka tog prvog projekta desio se potres koji je uništio naš grad i okolicu, cijelu Banovinu, gdje nisam imao drugog izbora nego nastaviti dalje. Hvala Bogu moja obiteljska kuća je ostala u odličnom stanju u odnosu na ostale i povezujući se s ljudima s kojima sam bio povezan u izgradnji te prve kuće ostao je taj krug ljudi koji su se odmah javljali pitanjem, nastavljamo li dalje? Odgovor je bio da i jednostavno tim tempom smo krenuli gdje smo radili kao i svi, na početku dijelili hranu, odjeću i sve što smo imali, postavili smo šator gdje smo 42 dana kuhali tople obroke, oko 350 obroka dnevno. U međuvremenu, kada se situacija malo stišala, razbolio sam se i ležeći u krevetu naišao sam na priču malog Marka iz Letovanića i to mi je jedna od najgorih situacija i priča na koje sam naišao na terenu i odlučio sam da moram ponovo nešto pokrenuti. Hvala Bogu i taj projekt je pri kraju , znači tu smo kuću već stavili pod krov, uredili fasadu i unutarnje radove, a djetetu smo riješili kolica u vrijednosti 28 000 kuna, kao i kolica za kupanje od 5 000 kuna i ta obitelj će kroz desetak dana biti u toj kući. Nakon toga ide već najavljeni projekt za obitelj Zgurić koji smo napravili kroz promociju naših majica „Svi za Petrinju“ i promociju knjige „Ne plačite gradovi moji“ gdje smo, uz donatore, prikupili oko 200 tisuća kuna i što je spremno za tu kuću. Također, postoji i opcija za donaciju dvije montažne kuće o čemu ću porazgovarati i s gradonačelnikom da i to realiziramo. Nikada neću otići iz ovoga grada i koliko god mogu dat ću se sav u to da što više napravim i pomognem, naravno ni Grad Petrinja, ni gradonačelnik, ni sve institucije ne mogu sve sami, a volio bih da u gradu ima više onih poput mene jer bilo bi nam svima lakše, da ne vode tuđe brige i probleme, bilo bi definitivno lakše i jednostavnije, ali ja neću odustati jer nagradom „Ponosa Hrvatske“ otvaraju mi se mnoga vrata i bilo bi šteta tu situaciju ne iskoristiti, odnosno da napravimo što više za naš grad. Priča je krenula prezentacijom grada kroz majice i knjige, a završit ću je pjesmom i spotom za Grad Petrinju.“
