PETRINJA – I dok nam tlo podrhtava uslijed niza potresa koji su nam postali svakodnevica, dok se nosimo s novim problemima i gubitcima, borimo za kvalitetu života u svakom novom danu, dobro je imati na umu kako nije prvi put da se ovako nešto događa Petrinji, da ovaj put moramo naučiti stvoriti život za budućnost koja će neminovno ponovo donijeti upravo ovakve prirodne neprilike i našim budućim generacijama. Imamo priliku pripremiti se kvalitetno za sljedeći ispit budućnosti, trebalo bi napraviti dobre temelje našim nasljednicima.
Upravo o potresu koji se već dogodio na našem području, a nakon kojeg je opet stvarano i građeno, zapisao je davno jedan dječarac čiji nam se sin javio kad je te zapise pronašao. Naime, zapis svog oca o potresu na petrinjskom području 08.10.1909. godine pronašao je sačuvan u privatnom dnevniku Dubravko Zadrović, sin učitelja i Petrinjca Branimira Zadrovića, koji je svoj dojam zabilježio kao dječarac. Zahvaljujemo se gospodinu Dubravku na kontaktiranju i ustupljivanju privatnih obiteljskih zapisa i njegovu želju da s nama podijeli dio naše zajedničke zapisane prošlosti, a u svrhu učenja za budućnost. Zaista vjerujemo kako je Petrinja stamena i neuništiva!
Donosimo zapis Branimira Zadrovića onakav kakav je u originalu te osvrt i komentar njegova sina Dubravka Zadrovića, dipl.ing.geod.
„Bio je petak, par minuta prije 11 sati, pred pločom je bio naš kolega Čevizović i profesor Šajković ga je ispitivao njemački. Slabo mu je išlo i taman da ga pošalje na mjesto i zapiše nedovoljnu ocjenu, kad se počelo ljuljati, zidovi pucati, žbuka sa stropa padati, ploča se prevrne i poklopi moga Čevizovića, profesor Šajković se zakloni pod katedru, a mi đaci navalili na vrata da bježimo iz razreda. Toliki je bio pritisak na vrata da su panti popustili i velika dvokrilna vrata pala su na suprotnu stranu na hodnik. Svi đaci, i muško i žensko, bježali su hodnikom i preko stuba na ulicu. Veliki hodnik i stubište bilo je puno prašine od žbuke, a svuda su se pokazale pukotine od raspucanih zidova. Na hodniku i na stubištu zaustavljali su nas profesori i direktor, da se ne plašimo, da je potres prestao. Ulice su bile pune cigle od porušalih dimnjaka i crijepa sa krovova i sve u prašini. Toranj crkve sv. Lovre bio je jače raspucan, a sav crep na crkvi bio je izvrnut, a mnogo ga je popadalo. Dotrčao sam kući i našao sve živo i zdravo, a ulica i dvorište bili su puni cigle od porušalih dimnjaka, a sama zgrada mnogo je bila oštećena. Tate nije bilo kod kuće. Bio je u selu Moštanici, kupio je berbu u jednom vinogradu. On je doživio potres vani u brdu i čuo je jaku tutnjavu prije samog potresa. I on se brzo našao kod kuće.
Manji potresi ponavljali su se kroz par mjeseci, pa smo i po noći ustajali iz kreveta i bježali na ulice.“ (zapis iz dnevnika Branimira Zadrovića, 1897.-1971.,učitelja, Petrinja).
Njegov sin Dubravkonapisao je svoj osvrt:
„Zadnju rečenicu treba dva puta pročitati! Povijest se ponavlja, iako su nam potresi dali 111 godina mira sada su nas uobičajeno bez najave „ZDRMALI“.
Živimo, dakle, u njihovom području i moramo uzgojiti kulturu suživota sa ovakovim prirodnim pojavama, kako žive Japanci u svojoj domovini. Tu kulturu lako možemo pokrenuti kroz školske programe i to učenjem o dvojici vrhunskih svjetskih geofizičara rođenih i djelujućih na našim prostorima, a to su Andrija Mohorovičić i Milutin Milanković. Trebamo se i graditeljski osvijestiti da nismo svi projektanti i građevinari.
Uz malo optimizma možemo uočiti da dosadašnji potresi ne prelaze puno brojku 6 intenziteta jer su većinom do i oko brojke 4, a to je snaga koja ruši dimnjake, pa bi boljim pregledom i održavanjem dimnjaka bilo manje štete.
Petrinja i Petrinjci tokom 20.stoljeća proživjeli su još dvije elementarne nedaće – „pijavicu“ 1982. i vrlo jaku tuču koju je također upamtio mali Branimir, a kasnije i zabilježio. Bilo je to nešto prije potresa 1909.-led je bio veličine kokošjeg jaja, a i krupniji na jaku kišu i pomračenje. Stradali su prozori i crjepovi, usjevi, a najviše vinogradi pa nije bilo berbe, pa ni vina.
Ako se ime ovog grada izvodi od „petra“-stijena onda je PETRINJA – kamena – stamena, dakle, neuništiva. (Dubravko Zadrović, Sisak 17.02.2021.)
