PETRINJA – Prošlogodišnji 29. prosinca mnogima je obilježio živote i svima nam se, nažalost ne po dobru, trajno upisao u sjećanje. Nikada ga sigurno neće zaboraviti Gabriela Cindrić, mlada Petrinjka, koja je tog dana ostala zatrpana pod ruševinama Gradske uprave u kojoj je zaposlena.
„Tog dana ostala sam uredu. Baš sam krenula van, ali zazvonio mi je mobitel. Vratila sam se u ured javiti se i tad je počelo tresti. Pokušala sam izaći, ali pred vrata je pao komad stropa i nisam mogla van. Krenula sam se sakriti pod stol, međutim to se sve odjednom srušilo. Strop je pao. Samo se sjećam da sam vrisnula i sljedeći „bljesak“ koji imam je kada se budim u ruševini, u tim ciglama“, prisjeća se s nelagodom.
Dok je bespomoćmo ležala pod ruševinama, kaže, mislila je da su je svi zaboravili i ostavili.
„Sebi sam govorila da su me svi ostavili, jer vidjeli su me da sam taj dan tamo. Prema svima sam uvijek bila kulturna i dobra i svima pomagala, pa da mi nitko nije mogao pomoći i reći: „Gabi je tu, dajte da se to sve malo brže pokrene, da idem van što prije“.
Pokušavala je vikati ne bi li nekog dozvala u pomoć, ali činilo se kako je nitko ne čuje. Strah su dodatno pojačavala naknadna podrhtavanja tla koja su uslijedila nakon onog najsnažnijeg potresa od 6,2 po Richteru. Nadu joj je ulijevao tek mobitel koji je zvonio cijelo vrijeme, što je značilo da je netko ipak pokušava naći. No, priklještena pod velikom količinom cigle i žbuke nije mogla nikome signalizirati gdje je.
„Hrabrila sam samu sebe cijelo vrijeme – da nisam, ne bih izdržala. Taj mobitel koji je stalno zvonio davao mi je nadu da me ipak netko još traži. Mobitel mi je bio na trbuhu, pokušala sam ga nekako gurnuti do desne ruke, ali pao mi je ispod ruke i više nisam mogla do njega. Pokušavala sam se javiti laktom, ali kako sam imala na sebi debelu vestu, nisam uspjela“.
U međuvremenu njezini roditelji i zaručnik pokušavali su je pronaći, alarmirajući sve službe koje su mogli. Stigao je HGSS s potražnim psom, stigli su i vatrogasci iz Novske.
„Kad sam čula psa, pomislila sam – došli su, našli su me, idem doma! Barem sam se tako nadala, jer sam mislila da mi nije ništa. Dok me je pas tražio, zapravo nisu znali jesam li uopće još živa. Moja mama je vatrogascima govorila: „Kopajte, spasite mi dijete!“. U početku me nisu čuli, ali kopali su, razgrtali lopatama. Nakon nekih sat vremena kopanja uspjeli su me čuti i nakon toga su nastavili rukama grabiti ciglu po ciglu da me ne ozljede. Tako su mi pričali. Trgali su stranice ormara da naprave barijere oko mene da se cigle ne urušavaju. Najprije su mi otkopali lijevu ruku i glavu, zatim tijelo i lijevu nogu. Za to vrijeme jedan od vatrogasaca, Kristijan držao mi je ruke nad glavom i razgovarao sa mnom. Desna noga mi je zapela u stolcu. Kažu da je tako nekako neprirodno stajala, da su mislili da će mi je morati rezati. Nakon dugo vremena ipak su me uspjeli izvući“.
Iz ruševina su je, nakon gotovo četiri sata, izvukli s ozljedama, svu izubijanu.
„Imala sam taj veliki hematom na nozi i ozljedu živca, šivali su mi glavu, imala sam hematome po cijelom tijelu“.
Nakon izvlačenja iz ruševina, Gabriela je prebačena u bolnicu (KB Sestara milosrdnica u Zagrebu), a njezini spasioci nastavili su dalje pomagati na terenu. Kad se malo oporavila, uspjeli su se upoznati:
„Upoznala sam te dečke koji su me spašavali, vatrogasce iz Novske i Krunu iz HGSS-a i Dracka (psa) i danas ćemo se opet vidjeti. Do neba sam im zahvalna što su mi spasili život, što me nisu ostavili“.
Foto: HGSS
Zahvalna je i liječnicima, sestrama, fizioterapeutima, svima koji su joj pomogli na dugom putu oporavka.
„Ta, reći ću sreća, što sam uopće preživjela, time sam se sve ovo vrijeme vodila. S ozljedama sam naučila živjeti i dalje ići. Mislim, nisam se još sto posto oporavila, ali bez osjeta na koljenu mogu hodati, pa sam zadovoljna“.
I dok rane na tijelu polako zacjeljuju, s onima na duši još se uči nositi. Najveća podrška u tome su joj njezina obitelj, zaručnik i prijatelji.
„Danas sam samo čekala 12 i 19 sa strahom da će opet biti isto“, kaže. Hrabar korak učinila je nedavno kada je s HGSS-ovcima prvi puta obišla mjesto svog stradanja.
