PETRINJA – Svakog 29.u mjesecu, 20-tak većinom Topara, okuplja se na kraju Gajeve ulice u Petrinji, prvenstveno kako bi poručili da smo i dalje tu, da ostajemo u Petrinji te da grad čine ljudi. Večeras im je bilo 12.okupljanje. Kako nam je pojasnio jedan od sudionika ovog okupljanja Darko Dumbović, upravo 29.prosinca 2020.godine okupili su se nakon potresa u svojoj ulici.
„Okupilo se šire susjedstvo, a čak smo imali i obitelj Dolenec iz Siska jer Agneza koja radi u Gradskoj knjižnici i čitaonici Petrinja zatečena je u Petrinji na poslu za vrijeme potresa, tako da nam se tu večer pridružio njezin suprug i on je onda bio s nama. Imamo djevojke Ines Morvaj i Antonela Gorup, a svakog 29.u mjesecu okupljaju se obitelji Peškir, Čihor, Vidović, Dumbović, Grbeša, a tu je s nama i Stjepan Galijan. Nije to isključivo Toparska ekipa, već jedna miješana ekipa, ali većinom su Topari“, otkrio nam je Dumbović.
Upravo se ova ekipa svakog 29.u mjesecu okuplja na istom mjestu, kako bi se zahvalili kažu dragome Bogu što su ostali živi i zdravi, ali i kako bi se družili, ali i kako bi poslali jasnu poruku da ostaju u svome gradu, nisu otišli, niti će otići.
„Većinom je to ista ekipa. Ljudi često znaju naići, stanu, zastanu i uglavnom su začuđeni i kažu vi ste jedini koji se ostali zajedno. Upravo prije 20-tak minuta je došao čovjek koji radi u HEP-u zajedno sa svojim radnim kolegama, stali su, popili piće s nama i pitali nas kako to da nismo još odustali od našeg okupljanja, mi smo im rekli da nismo i nećemo. Reakcije su pozitivne. U ovome svemu što se događa i što se ne događa, u smislu da su ljudi još uvijek u kontejnerima, naši sugrađani su u lošim smještaju, treba ipak malo pozitive. Za sve zlo koje se dogodilo, mi pristupamo tome, moglo je biti i gore. Prošli smo dobro, moglo je biti i gore, idemo sutra dalje da nam bude bolje“, kaže nam Dumbović.
Na pitanje gdje je ova ekipa bila 29.prosinca 2020.godine, Dumbović kaže kako su bili na sve strane. „Rijetko tko je bio kod kuće. Ja, sin i kćerka smo bili kod kuće, zet i supruga su bili na poslu, susjed na poslu. U svakom slučaju je bilo kaotično onih prvih nekoliko minuta gdje nisi mogao dobiti nikoga na mobitel niti na telefon, nitko se ne javlja, mi nismo znali kako su oni, oni nisu znali kako smo mi. Nismo znali u kakvom je stanju Hrvatski dom, Gradska knjižnica, ni ostale gradske ustanove ni gradska poduzeća, a oni ne znaju kakva je situacija doma. To je situacija koja se nama događala 1991.godine, primjerice 21.rujna 1991.godine kada je Petrinja napuštena gdje nekoliko dana nismo znali jedni za druge. Kada smo se popodne tu skupili, instinktivno smo naložili vatru i ta se vatra nije gasila do polovice veljače. Ta je vatra nas okupljala. Mi smo tu pet-šest noći spavali u automobila jer nismo mogli u svoje kuće“, dodaje Dumbović.
Na naše pitanje koje je od ovih 12 okupljanja do sada bilo najteže, Dumbović odgovara ono 29.siječnja 2021.godine. „Još uvijek su bili intenzivni potresi, još uvijek smo bili rastreseni i nismo bili svjesni što se uopće dogodilo, ali bili smo svjesni da su mnogi ljudi na ulici, ali još uvijek nas je držao adrenalin, pa nismo toliko niti osjetili prehladu ni bolest ni korone. Ovdje su prošle vojske ljudi, volonteri, automobili, bilo je kontakata raznih bez ikakvih mjera zaštite po pitanju COVID-a i čudno nitko se nije zarazio. Kada smo se našli 29.siječnja tu, kada smo sjeli oko vatre, počeli smo pričati i tek smo onda počeli priče gdje je tko bio, kako je prošao i kako je doživio potres“, kaže nam Dumbović, a svaki idući mjesec, atmosfera je ipak bila opuštenija.
Vesela ekipa poručuje kako će ovu tradiciju nastaviti i dalje, te su sljedeće druženje najmlađeg trogodišnjeg Matije te najstarijeg Dragoslava Peškira u ovoj ekipi, najavili ponovno 29.siječnja 2022.godine. Odaslali su još jednom jasnu poruku, ostajemo ovdje u svome gradu.
