U današnjoj emisiji „I to je život“ razgovarat ćemo o medijskim sadržajima dostupnim djeci u televizijskim programima i drugim medijskim sadržajima – kao i roditeljskoj odgovornosti koja se odnosi na zaštitu djece od štetnih i neprimjerenih sadržaja. O svemu tome razgovaramo s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor.
EMISIJA : I to je život
TEMA : Što to gledaju naša djeca
DATUM : 24.veljače 2023.godine
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u ovotjednu emisiju I to je život. U današnjoj emisiji „I to je život“ razgovarat ćemo o medijskim sadržajima dostupnim djeci u televizijskim programima i drugim medijskim sadržajima – kao i roditeljskoj odgovornosti koja se odnosi na zaštitu djece od štetnih i neprimjerenih sadržaja. O svemu tome razgovaramo s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor.
Mario: Što to djeca gledaju dana, postoje li ograničenja?
Daša: Krenut ću sa mojim sjećanjima iz vremena kada sam bila dijete: kada bi se nešto neprimjereno pojavilo na TV (što u moje vrijeme nije bilo tako često, samo ponekad ako bi se u omaklo u pokojem tv sadržaju ili ako bi bili na moru pa gledali talijanski program) – brzo bi se prebacivao program, djetetu okretala glava u stranu, a često smo bili naučeni i da sami prekrijemo oči – iako smo i tada škiljili kroz prste. U mojoj obitelji nakon neprimjerenog sadržaja koji bi sadržavao nasilje ili elemente nasilja slijedila bi poduka od strane bake s kojom sam živjela da tako nešto nije u redu, da se ljudi trebaju poštivati, da se nikada ne smije prvi napasti niti uzvraćati na isti način, da je potrebno maknuti se iz loše situacije, da se o problemima treba razgovarati i sl. Ako bi u filmu bila koje radnja koja bi ukazivala na intimnost – odmah bi se usmjeravao razgovor da se tu radi o aktivnostima koje su za odrasle i da je tu važna ljubav – da ću to sve jednog dana shvatiti kada budem starije. Nadalje pamtim da su neke moguće stravične scene u filmovima utjecale na konzumaciju hrane, pa ako se je štogod grickalo uz tv – isti tren bi se prestalo grickati jer bi ta horor scena poticala jezu i gađenje.
Danas sve opisanog uglavnom više nema ili ima u sasvim maloj količini. Scene nasilja su svakodnevne, intima je razgolićena i komercijalizirana, uz horor filmove i bizarne scene sasvim normalno se jede – čak i komentira bez distance i gađenja. I svi gledaju sve – često i zajedno … Uglavnom bez tumačenje koja bi ukazivala na prepoznavanje i razlikovanje prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja.
Mišljenja sam da djeca danas gledaju mnoge neprimjeren sadržaje i da su ograničenja rijetka, ali iznimno potrebna.
Mario: Sve to skupa često potiče nasilno ponašanje u djece. Pokušajmo za početak definirati nasilno ponašanje.
Daša: Agresivno je ono ponašanje koje je počinjeno s ciljem da nanese povredu ili štetu osobi prema kojoj je usmjereno. Prema svojem obliku iskazivanja agresivno ponašanje može biti tjelesno (izaziva tjelesnu ugrozu, bol ili povredu) i netjelesno (nema tjelesne posljedice). Netjelesno agresivno ponašanje može biti verbalno (vikanje, psovanje, vrijeđanje) i odnosno (ono koje narušava odnose osobe s njezinom društvenom okolinom poput ogovaranja, isključivanja iz društva, kritiziranja, širenja laži o nekome i sl.). Različiti oblici agresivnog ponašanja mogu biti korišteni da se počini nasilje kao ekstremni oblik agresivnog ponašanja, a koje se može javljati kao tjelesno, psihičko i seksualno. Psihičko nasilje odnosi se na ponašanja u kojima se nekoga ponižava, vrijeđa, straši, omalovažava, uhodi, prijeti mu se i slično, no postoji i nasilje prema neživim objektima tj. vandalizam. Dobra definicija nasilnog ponašanja je da je ono namjerno korištenje fizičke sile ili moći prema drugoj osobi, skupini ili društvenoj zajednici – kako u obliku prijetnje, tako i u obliku primjene – koje rezultira ili ima veliku vjerojatnost rezultirati ozljedama, smrću, psihičkom patnjom, narušenim razvojem ili uskraćenošću.
Mario: Sada smo sve bliže problemu. Zašto su nasilni sadržaji štetni za djecu?
Daša: Na temelju brojnih istraživanja može se s velikom sigurnošću zaključiti kako izloženost nasilju u medijima uzrokuje povećanje vjerojatnosti pojave agresivnog ponašanja kod gledatelja. To ne znači da je medijsko nasilje nužan i jedini dovoljan uvjet za pojavu nasilja. Ono se može javiti i bez gledanja nasilja u medijima, a ako se pojavi nakon pojačane izloženosti medijskom nasilju, onda su često, uz taj čimbenik, prisutni i drugi rizični čimbenici. Dakle, sama izloženost medijskom nasilju neće pretvoriti dobro funkcionirajuće dijete ili adolescenta normalnog razvoja u nasilnu osobu ili zlostavljača. Za to je potrebna prisutnost drugih čimbenika u životu tog djeteta, kao što su socijalna isključenost, neadekvatno roditeljstvo i drugi situacijski čimbenici. Također, treba naglasiti kako je najvažniji aspekt djelovanja medijskog nasilja na nasilje u stvarnom životu dugoročna kumulacija njegovih učinaka tijekom gledanja većeg broja nasilnog sadržaja tijekom duljeg razdoblja – često više godina.
Mario: Nasilni sadržaji potencijalno su štetni jer mogu imati mnoge štetne učinke po djecu. Izdvojite neke od tih štetnih učinaka.
Daša: Postoje mnogi štetni učinci odnosno posljedice, a za prigodu ovog razgovora možemo izdvojite neke od njih:
Tjelesna pobuđenost i emocionalno uznemirenje – Gledanje nasilja dovodi do fizioloških reakcija kao što su ubrzani puls i disanje. Takva pobuđenost privremeno povećava mogućnost djetetovih agresivnih misli, osjećaja i scenarija ponašanja, a time raste vjerojatnost da dijete agresivno reagira. Nasilni sadržaji mogu izazvati i osjećaj nesigurnosti i straha za vlastitu dobrobit i dobrobit najbližih. Kod male djece najviše straha i uznemirenosti izazivaju vizualno uznemirujući sadržaji kao što su čudovišta ili prizori prirodnih i drugih katastrofa; prometnih nesreća i sl. Školska djeca počinju se bojati i zbog sadržaja koji ukazuju na stvarnu ili apstraktnu opasnost i bez prikazivanja zastrašujućih prizora.
Oponašanje viđenog nasilnog ponašanja objašnjava se već opisanim mehanizmom socijalnog ili opservacijskog / promatrajućeg učenja. Vjerojatnost da će dijete oponašati viđeno nasilno ponašanje ovisi o brojnim čimbenicima, a prvenstveno o opaženim posljedicama ponašanja modela. Ako je medijski junak nagrađen za agresivno ponašanje ili za njega nema nikakve negativne posljedice, vjerojatnost da će ga dijete i samo primijeniti veća je – nego u slučaju kada je filmski junak kažnjen ili trpi neugodne posljedice zbog svoga nasilja. U mnogim suvremenim medijskim sadržajima izostane kazna, pa onda djeca i mladi lako takvo ponašanje iz digitalnog svijeta prakticiraju i u stvarnom životu. S druge strane, mnoga društveno-politička ponašanja koja su iznimno štetna i negativna prolaze olako – nekažnjena, možda malo komentirana i minorizirana – što dodatno generalno šalje iznimno lošu poruku svijetu i narodu – da se loše ponašanje ne kažnjava, da se čak i isplati – što zasigurno nije dobro – i protiv takvih postupaka se trebao otvoreno boriti negodovanjem, ne prihvaćanjem, učenjem ispravnog ponašanja, te zalaganjem za rad, istinu i životno dostojanstvo.
Opetovanim i dugotrajnim izlaganjem agresivnim sadržajima dolazi do prirodnog procesa navikavanja koji se sastoji od toga da djeca postaju manje uznemirena kada opažaju nasilje kod drugih, te mogu postati tolerantnija na nasilje i manje sklona reagirati s ciljem da ga spriječe ili prekinu.
Mario: Koje osobitosti nasilnih sadržaja osobito pojačavaju negativne učinke na djecu i ljude općenito?
Daša: Nasilje koje proizvode medijski modeli s kojima se djeca jako identificiraju jer su im slični ili im imponiraju / odgovaraju i privlače – posebno se lako uči. Djeca su posebno prijemčiva na agresivna ponašanja pozitivnih likova jer se njihovo nasilje shvaća kao opravdano i legitimno i zbog toga što je prikazano kao opravdano (npr. iz osvete, obrane, opravdane ljutnje i sl.). Stoga štetno može biti nasilje i u glazbenim spotovima, posebice kada su negativni likovi u njima popularni glazbenici koji su uzori mnogoj djeci i mladima u razvoju. Posebno su opasni detaljni, sustavni i kronološki prikazi nasilja koje djeca lako mogu primijeniti u stvarnosti, kao i oni koji uključuju djeci dostupna sredstva kao što su kuhinjski noževi, razni jednostavno dostupni alati i zapaljive tekućine.
Zvučni efekti nasilja, patnje i boli žrtve, krupni planovi, detalji lica i straha žrtve mogu smanjiti privlačnost ponašanja koje ih je izazvalo. Međutim, ako se gledaju mnogo i često, mogu potencijalno dovesti i do učinka navikavanja i smanjenja osjetljivosti za patnje žrtve. Nasilje prikazano u realnom kontekstu postaje blisko gledateljima i može ih podsjetiti na vlastito ili obiteljsko traumatsko iskustvo. Potencijalno su štetni i sadržaji s mnogo napetosti i bez rasterećujućih elemenata (skraćivanja scene, smiješnih obrata, pauze) i bez pozitivnih ishoda.
Iznimno uznemirujući sadržaji za djecu su i oni u kojima su žrtve nasilja sama djeca, ranjive grupe ili nevini i oni sadržaji u kojima se detaljno u krupnim planovima vide detalji lica i/ili patnja koju žrtva osjeća, te u kojima se detaljnije vide i posljedice nasilja.
Sadržaji u kojima je zastupljeno verbalno ili fizičko nasilje, njegove posljedice i opisi nasilja ne smiju se emitirati u programima namijenjenima djeci.
U radijskim programima preporučuje se posebna urednička pažnja kada je riječ o izboru glazbe u dijelovima dana kada je vjerojatno da program slušaju i djeca. Preporuka je da se tada ne emitira glazba koja sadrži vulgaran i/ili diskriminatorni rječnik, snažne seksualne psovke ili aluzije, opise nasilja, okrutne prijetnje ili poziv na agresiju odnosno nasilno djelovanje.
Mario: Čemu nam služe oznake kategorija 12, 15 ili 18 kada su u pitanju medijski sadržaji? Da li tko to vidi, da li tko to poštuje?
Daša: Nadam se da roditelji vide te oznake, da ih razumiju i da ih barem u većoj mjeri nastoje poštivani. Zabrinjavajuće je ako to olako prihvate, ako oznake promaknu njihovoj pažnji jer oznake postoje s razlogom. Na taj se način mediji odnosno medijska kuća koja emitira sadržaj na određeni način ograđuje od sudjelovanja u stvaranju štetnih posljedica jer je oznakom kategorije istaknula za koju kategoriju gledatelja sadržaji nisu namijenjeni – na pažnju roditelja do kraja medijska kuća ne može utjecati, te im dalje prepušta roditeljsku medijsku odgovornost.
Krenimo se sada i mi podsjetiti što koja od kategorija znači.
U sadržajima označenim kategorijom 12 prikazano nasilno ponašanje trebalo bi biti zastupljeno sporadično, a cjelokupni ton i atmosfera ne bi smjeli dugotrajno izazivati strah, napetost i nelagodu. Prikazano nasilje ne bi trebalo biti intenzivno, prikazano detaljno i naturalistički – nego više stilizirano, scene ne bi trebale biti dugotrajne i teške, a prikazane posljedice nasilja ne bi trebale biti ozbiljne ni slikovito i detaljno prikazane. U programima označenim kategorijom 12 scene nasilja i posljedice tog nasilja prikazuju se povremeno, a prikazane posljedice nasilja mogu npr. uključivati naznaku rane, malo krvi, masnice i razbijen nos i slomljenu ruku i sl. Sadržaji označeni ovom oznakom mogu prikazivati tjelesno i psihološki manje prijeteće nasilno ponašanje, poput udaranja, borbe šakama, korištenje oružja djeci nedostupnog, borbe u ratnom sukobu npr. zrakoplovima, tenkovima, topovima, puškama i sl. Sadržaji označeni ovom kategorijom ne bi trebali sadržavati scene izraženijeg tjelesnog i/ili psihičkog nasilnog ponašanja, poput jačeg i brutalnog udaranja, mučenja i patnji ljudi i životinja, detaljnijih prikaza i krupnih planova ratnih sukoba i stradanja i slično. Također, nasilje ne bi trebalo biti usmjereno prema djeci. Sadržaji označeni oznakom 12 ne bi trebali promicati ni poticati opasno ponašanje koje bi djeca mogla oponašati, osobito ne smiju veličati antisocijalna ponašanja i korištenje lako dostupnog oružja ili lako dostupnih sredstava za izradu oružja i eksploziva.
Audio i audiovizualni sadržaji označeni ovom kategorijom ne bi trebali sadržavati verbalno nasilje u obliku prijetnji koje su slikovite i opasne kao ni jako omalovažavanje i nazivanje pogrdnim imenima ni snažne seksualne psovke i aluzije – osim u vrlo sporadičnom i blagom obliku koji nije namijenjen spolnom pobuđivanju gledatelja i kada je riječ o blagim psovkama koje su način izražavanja, odnosno poštapalice.
Ako su prikazani u okviru dokumentarnih, obrazovnih i informativnih programa i popraćeni odgovarajućim komentarima i pravodobnim upozorenjima, prizori stradavanja u oružanim sukobima, terorističkim napadima, prirodnim, prometnim i ostalim katastrofama i nesrećama mogu se tolerirati za ovu dobnu skupinu čak i kada sadrže detaljnije prikaze ozljeda, mrtvih i ranjenih ljudi i životinja. U informativnom programu treba s posebnom uredničkom pažnjom odlučivati o opravdanosti prikazivanja takvih sadržaja, nastojeći postići ravnotežu između javnog interesa, prava i potrebe za informacijom, te zaštite maloljetnika.
Programi označeni kategorijom 15 mogu sadržavati prizore tjelesnog i ostalih oblika nasilja, no ne bi smjeli sadržavati osobito naturalistične i duže prizore nasilja i njegovih posljedica u realističnom kontekstu i na realističan način (poput dugotrajnog prikaza obilato okrvavljenih osoba, detaljnih prikaza i krupnih planova otvorenih rana i unutarnjih organa, brutalnog nasilja i iživljavanja nad žrtvama, ljudima ili životinjama, detaljnog prikazivanja fizičkog mučenja i sl.). U ovim programima ne bi trebali biti detaljno prikazani i veličani surovi i posebno inventivni oblici psihičkog nasilja koje bi adolescenti mogli oponašati. Sadržaji označeni kategorijom 15 ne bi trebali detaljno i dugotrajno prikazivati, ni posebno opasno ponašanje koje se može oponašati (posebice scene samoubojstava, vješanja, samoranjavanja i slično). Moguć je prikaz korištenja lakše dostupnog oružja poput noževa, no potrebno je obratiti posebnu pažnju u kojem kontekstu je ono prikazano.
Kategorijom 15 trebaju, između ostaloga, biti označeni sadržaji u kojima se prikazuje nasilje u zatvorenim i mračnim prostorima iz kojih žrtva ne može izaći, u kojima su scene nasilja prikazane u krupnom planu, s detaljima i/ili čestim montažnim rezovima i/ili u kojima se često montažno ponavljaju kratki kadrovi nasilja. Adolescenti ove dobi mogu tolerirati jače zastrašujuće sadržaje u filmovima strave, kao i višu razinu prijetnje, no fokus ne smije biti na sadističkim ili snažnim seksualnim prijetnjama. Aluzije na seksualno nasilje moraju biti vrlo blage i opravdane temom.
Verbalno nasilje u sadržajima označenim oznakom 15 može se tolerirati (vrijeđanje, psovke, prijetnje) ukoliko je opravdano sadržajem i kontekstom. Međutim, verbalno nasilje koje sadrži poziv na snažno nasilno djelovanje, okrutne prijetnje, ugrožavanje ljudskog dostojanstva i ponižavanje, a osobito ono koje je izravno usmjereno na pojedinca ili neke skupine, nije prikladno za ovu dobnu skupinu.
Sadržaji s prikazima nasilja opisanima u ovoj kategoriji, a koji nisu detaljni i koji se nalaze u jasno i nedvosmisleno humorističnom kontekstu i koji ne glorificiraju i ne potiču na nasilje, mogu biti označeni i kategorijom 12. Također, kategorijom 12 mogu biti označeni i sadržaji iz ove kategorije u kojima je riječ o jasnoj i nedvosmislenoj parodiji, odnosno parodiranju drugih žanrova i njihovih karakteristika, te namjernom pretjerivanju. Kod takve je odluke važna i urednička procjena temeljena i na poznavanju ciljane publike, vremenu emitiranja i načinu distribucije.
Kategorijom 18 označavaju se programi sa scenama grubog, brutalnog tjelesnog, psihičkog i seksualnog nasilja, naturalističkim prikazima tjelesnog nasilja, detaljnim prikazima rana i ozljeda, detaljnim prikazima brutalnog stradavanja ljudi, te programi koji sadrže okrutno mučenje i/ili sadističko nasilje prema ljudima ili životinjama, okrutne prijetnje, ugrožavanje ljudskog dostojanstva, snažno verbalno nasilje koje sadrži poziv na nasilno djelovanje, te ponavljajuću i snažnu uporabu prijetećih, iznimno vulgarnih i opscenih riječi. Kategorijom 18 označavaju se i programi koji obiluju scenama snažnog nasilja koje je prikazano u krupnom planu i brojnim kadrovima koji daju detaljan prikaz nasilja i/ili njegovih posljedica. Preporuča se da se kategorijom 18 označe i televizijski prijenosi borbi i programi koji donose snimke i isječke borbi neolimpijskih tzv. slobodnih borilačkih sportova u kojima je dopuštena veća količina nasilja i nesportskog ponašanja, dok bi u nelinearnim televizijskim platformama takvi prijenosi i programi morali imati tehničku zaštitu. Istraživanja pokazuju da i gledanje nasilnih borilačkih sportova može kod djece potaknuti iskazivanje negativnih osjećaja poput ljutnje i bijesa te oponašanje nasilnih pokreta, ali i neprimjerenog jezika. Stoga su osobito nasilni ili okrutni borilački sportovi (tzv. slobodna ili “ulična” borba) uznemirujući i/ili potencijalno štetni za dječji razvoj.
Moram ovdje dodati osobni komentar, da neovisno o kojoj se kategoriji radi, stvarnom životu ili medijskom sadržaju – osobnog sam stava da za bilo kojim oblikom nasilja nema niti potrebe niti opravdanja. Voljela bih da svi oblici nasilja nestanu iz medijskih sadržaja, a da se svi skupa potrudimo da ih preveniramo i u stvarnom životu. Nasilje nam nije baš za ništa potrebno.
Mario: A što ćemo s nasiljem u animiranim filmovima?
Daša: Rezultati istraživanja o utjecaju nasilja u animiranim filmovima nisu jednoznačni. Neka istraživanja pokazuju kako djeca i odrasli tjelesno nasilje likova u humorističnim i animiranim filmovima namijenjenima djeci doživljavaju kao manje uznemirujuće ili ga uopće ne prepoznaju kao nasilje, te zato nasilna ponašanja u animiranim filmovima djeca lakše toleriraju. Pretpostavlja se da slično vrijedi i za agresivna ponašanja u komedijama. Međutim, nasilje u animiranim filmovima koje nije prikazano u humorističnom kontekstu doživljava se kao nasilje kako kod djece tako i kod odraslih. Neka istraživanja pokazuju kako nakon gledanja humorističnih crtanih filmova više raste vjerojatnost da će djeca biti agresivna prema stvarima nego prema ljudima. Djeca se vrlo često identificiraju s likovima iz animiranih filmova, te u samostalnoj igri, ali i u igri s vršnjacima – oponašaju njihov sadržaj (govor likova, njihove pokrete i geste), što je zabrinjavajuće kada je riječ o oponašanju nasilnih sadržaja. Budući da pozitivni junaci često koriste nasilne metode na putu do pobjede, djeci se šalje poruka da je nasilje prihvatljivo. Pojedini animirani filmovi nude opasne ideje koje djeca ponekad, nesvjesna opasnosti – odluče oponašati. Ta činjenica osobito zabrinjava ukoliko se u obzir uzmu rezultati brojnih istraživanja koja su pokazala da je više nasilja u animiranim filmovima, nego u drugim televizijskim sadržajima koji su namijenjeni odraslima.
Upravo stoga najvažniju ulogu imaju roditelji koji prije svega dobrim i planiranim odabirom animiranih filmova koje će dijete gledati, ali i razgovorom s djetetom o nasilnim sadržajima i mogućim posljedicama njihova oponašanja – mogu spriječiti negativan utjecaj takvih sadržaja na dijete, pa tako i oponašanje takvih sadržaja. Pri tome roditelji trebaju imati na umu i da nisu svi animirani filmovi namijenjeni za svu djecu, odnosno da neki mogu biti više zastrašujući za djecu mlađu od 8 godina. Medijski djelatnici trebali bi obratiti pozornost kod prijevoda i sinkronizacije animiranih filmova te, osim vulgarnih i nepristojnih izraza, izbjegavati i one koji djecu potencijalno potiču ili uče agresivnom i/ili netolerantnom ponašanju (npr. izrazi poput budalo, glupane, kretenu i slično).
Mario: Koja su djeca posebno osjetljiva na nasilje u medijima?
Daša: Negativnom utjecaju nasilja iz medija podložnija su djeca koja se u većoj mjeri poistovjećuju s agresivnim likovima, a to su obično muška djeca i djeca koja su u prosjeku agresivnija. Međutim, najveća razlika u osjetljivosti je između djece različite dobi. Zbog slabije razvijenog logičkog mišljenja, nemogućnosti razumijevanja tuđe perspektive, te nerazvijenih mehanizama suočavanja sa stresom – predškolska djeca i djeca u srednjem djetinjstvu su osjetljivija na nasilje u medijima od starije djece. Predškolska djeca i djeca u nižim razredima osnovne škole teže prepoznaju razliku između realnih i imaginarnih sadržaja, ne mogu razumjeti kojim se sve postupcima i trikovima mediji služe kako bi prikazali određene zamišljene zastrašujuće prizore (maska, šminka, odglumljeni udarci, montaža, računalna animacija i sl.) te se tako ne mogu na odgovarajući način distancirati od viđenog.
Mario: I koja bi bila poruka na samom kraju naše današnje emisije?
Daša: Voljela bi da djeca više vremena provode u prirodi, u izravnim zajedničkim kontaktima sa svojim roditeljima i drugim članovima obitelji; u sportu, glazbi, kreativnim aktivnostima; da se druže sa životinjama i prilaze im s poštovanjem; da se uče pomagati drugima; da promatrajući ponašanje roditelja i odraslih osoba uoče ponašanja koja su aktivna i odgovorna – puna rada i aktivnog zalaganja za dobrobit svih ljudi … Da svi skupa manje vremena provode uz tv i druge medijske sadržaje, da se više razgovara, uči i razvija kritičko promišljanje …
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.
