PETRINJA/SPLIT – U prikupljanje i dostavu humanitarne pomoći potresom stradalom području uključili su se mnogi ljudi velikog srca, a među njima je i skupina Splićana koja aktivno u tome sudjeluje i dalje.
Jedan od njih je i Frane Bućan koji je o tim akcijama kazao: „Zahvaljujući, ružno rečeno, ovoj tragediji koja vas je zadesila, dan nakon potresa s nekim prijateljima sam uskočio u jedan kamionet i s najosnovnijim stvarima koje smo uspjeli prikupiti krenuli smo u nepoznato. Znači, u 11 sati kada smo krenuli nismo imali niti jedan kontakt, niti smo znali gdje idemo, samo pravac Petrinja. Kako nas je uhvatila noć, preko kontakata koje smo uspostavili tijekom vožnje, sudbonosno smo „zapeli“ u Strašniku i tu smo vidjeli realno stanje i još dramatičniju situaciju obzirom da nije bilo struje i onaj haos odlazaka-dolazaka, naša vojska itd. Dio stvari smo kasnije iskrcali u Petrinji gdje smo sreli našeg novog prijatelja, velikog gospodina i čovjeka, Igora Oriovića i onda nam je on davao daljnje smjernice, kuda i što djelotvorno djelovati izravno.“
Još je dodao: „Naš polazak, ja to zovem revolt i trenutak cijelog egzodusa iz Hrvatske koji je krenuo put Banovine i ljudi su reagirali onako kako su reagirali. To je jedna veličina i nadam se vama podstrek da sada nećete ostati sami kada sve ovo prođe, jer tako je to u životu i vjerujem za sebe i za neke ljude oko mene, moje prijatelje, znači kroz cijelu ovu priču smatram da ljudi na Banovini, kroz ovo obraćanje, trebaju dobiti daljnji podstek i moral da će u budućnosti biti bolje i da im se neće događati stvari kakve su bile u Domovinskom ratu i pogotovo sada s ovim potresom.“
Dalje je nastavio: „Ja sam već četiri puta bio u Strašniku i Petrinji, iako sam samo jednom kroz nogometnu karijeru igrao protiv „Petrinjčice“ mali nogomet, tako da nisam uspio doživjeti vaše siromaštvo, ali u ovim godinama kada čovjek ostari i razmišlja drugačije u životu, relativizira punom stvari i neshvatljivo je da pola sata od glamuroznog Zagreba se može naći takvo siromaštvo i takvi ponosni, ustrajni ljudi, pošteni i koji su zadovoljni mrvicama, kao što se kaže. To je, za mene kao Hrvata, brutalno, pola sata od Cvjetnog trga, glamura, sjaja i velegrada, a pola sata dalje jad i bijeda. Ružno rečeno, ali zato možda iz ovoga zla koje vam se opet dogodilo, dogodi se nešto dobro, ali vratimo se na ovu našu priču. Ponosno mogu reći da u ovom trenutku odgovorno stojim i predstavljam grupu tih anonimnih ljudi i da ćemo četiri kuće graditi u Strašniku iz temelja, znači u ovome trenutku imam sva jamstva, kako materijalna, tako i za građevinski materijal i to nije upitno. Ono što me oduševilo, život piše romane, znači mi smo kroz tu tragediju stekli nove prijatelje i to zovem jedna magistrala, Hrvatska, novi prijatelji iz Stubičkih Toplica, načelnik Josip Beljak, Maro Sladić iz Dubrovnika sa svojom građevinskom firmom, a to su sve ljudi koji su se stavili u ovaj projekt obnove Strašnika koliko možemo. Tu je i naš prijatelj, iako sam Hajdukovac, međutim u mome životu nema podjela, Branko Strupar, bivši nogometaš Dinama, a imamo i zajedničku, igrali smo u Genku u Belgiji u istom klubu, ali ne u istm razdoblju. On je doduše napravio malo bolju karijeru od mene i on se isto uključio u ovu priču tako da smo imali i novčane donacije iz Belgije, priča je o Strašniku otišla u belgijske medije, tako da su i ti ljudi upoznati što se tu točno događa i jedna nevjerojatna energija se stvorila za daljnji rad. Znači, izgradnjom četiri kuće neće prestati naša aktivnost, mi ćemo i dalje ostati vezani za Strašnik, a nažalost moramo raditi malu selekciju, prioritet su nam obitelji s djecom, a dalje ćemo tražiti mlade parove koji žele tu ostati. Nama starijima život čini svoje, a koliko god budemo mogli izgrađivat ćemo i dalje Strašnik. Što se tiče Dalmacije, Općina Marina će na drugoj lokaciji graditi tri kuće, s Brača opet na nekoj trećoj lokaciji graditi jednu kuću. Drago mi je da nećete ostati sami, a neki dan mi je potvrđena informacija od Grada Solina i gradonačelnika da će i oni graditi jednu kuću u Petrinji i u traženju su „najgore“ situacije, znači obitelj s malom djecom koji su izgubili sve, tako da vjerujem da će, ono što se kaže, i vama malo zasjati sunce jer ste to zaslužili.“
Nakon zahvale za sve na kraju je još naglasio: „Nemojte zahvaljivati, to je moj ponos, moja sreća u ovoj tragediji da mogu biti uz vas i kažem, dok sam živ ja ću gurati i evo jedna mala ekskluziva: kada završimo naš proces Stubičke Toplice, Dubrovnik, Split i Solin u Strašniku će napraviti jednu malu kućicu koja će zvati „Hrvatska kuća“ i naravno ne bi bili Dalmatinci kada ne bi napravili teren za balote. Već se zna da će tradicionalno Strašnik biti posljednji na turniru u balotama, morat će trenirati, ali već sam im rekao, njihova je obaveza samo da traže janjce i odojke koje ćemo mi platiti i to im je jedina dužnost. To je u biti alibi za naše supruge da možemo otići u Strašnik, imamo jako, jako veliki turnir u balotama, a u biti dolazimo se družiti, veseliti životu, radovati, pojesti, popiti, biti ljudi i naći nove smjernice za bolju budućnost svih nas. Pozdrav svima, vrlo brzo smo opet gore u našem Strašniku, čekamo da se ovo prokleto tlo smiri više i da krene gradnja i obnova.“
