PETRINJA – Malo se tko može pohvaliti da je već sa 16 godina objavio svoju prvu knjigu i to ni manje ni više nego roman. Upravo to učinila je Petrinjka Lea Gnjatović, učenica trećeg razreda jezične gimnazije koju pohađa u Gimnaziji Sisak.
Ova nasmijana gimnazijalka koja će uskoro napuniti 17 godina, ne razlikuje se na prvi pogled od svojih vršnjaka, a razgovor s njom otkriva nam zanimljivu, svestranu, radoznalu, poduzetnu i nadasve upornu mladu osobu koja ne odustaje od svojih snova.
„Ja sam Lea Gnjatović. Rođena sam 30.9.2006. godine. Idem u treći razred jezične gimnazije u Sisku. U slobodno vrijeme se bavim mnogim aktivnostima poput igranja šaha, naveliko čitam, pišem, imam neku svoju online trgovinu koju pokušavam pokrenuti, bavim se freelancingom, nekim inovacijama i to je više-manje to“, jednostavno kaže Lea.
Roman je počela pisati još u sedmom osnovne
Ove godine objavila je svoj prvi roman „Trokut smrti“. Ono što čitavu priču čini još zanimljivijom je činjenica da je taj roman počela pisati još u sedmom razredu osnovne. (Bila je učenica OŠ Dragutina Tadijanovića u Petrinji).
„Uvijek sam voljela čitati i pisati i kao što sam rekla i za Srednju.hr i neke druge portale, mislim da je tako otkako sam naučila čitati i pisati prva slova. Uvijek me to nekako privlačilo. Za vrijeme lock downa kad je bilo onako – ne smiješ nikud ići, nema knjiga, nema ničega, a u kući više nema literature koju nisam pročitala, instalirala sam jednu aplikaciju na kojoj pišu amaterski pisci. Počela sam to čitati i učinilo mi se dosta zanimljivo. Kad sam pročitala sve što me je zanimalo, rekla sam samoj sebi: „Pa i ja to mogu napraviti! Mogu napraviti točno ono što mene zanima i izbjeći neke klišeje koji me živciraju“. Tako sam na kraju sedmog razreda, čisto iz hobija, to počela pisati. Ti prvi primjerci bili su onako … nedovršeni. Bila sam na rubu da ih izbrišem, ali još uvijek stoje u mapi i onda sam rekla, pa idem dovršiti, nemam što izgubiti. Dovršila sam sredinom prošle godine, a onda sve to dorađivala, uređivala i eto, ove godine objavila.“
Roman „Trokut smrti“ mješavina je kriminalističkog žanra i trilera, a njegov glavni lik je detektivka Zara Lee koja radi u New Yorku. Jednog dana, Zara dobiva zadatak da riješi slučaj dvostrukog ubojstva. Istraga ovog slučaja uvlači je u koloplet mafije, korupcije, brojnih ubojstava, ali i nevjerojatnih spoznaja o vlastitoj obitelji što će stubokom promijeniti i njezin život.
„Da, roman je kriminalističkog žanra. Radi se o mladoj detektivki Zari Lee koja zajedno s FBI-evim agentom Alexom Morganom rješava slučaj dvostrukog ubojstva za koje će se ispostaviti da je sve, samo ne to. Za tu sam se tematiku odlučila jednostavno zato što me je privlačila. Mislim da sam od svoje desete godine gledala kriminalističke serije i onda sam baš dosta rano počela čitati i knjige tog žanra. Malo je reći da su mi se te akcijske knjige s puno radnje, a malo opisivanja svidjele i onda je spontano sve nekako „kliknulo“ da i sama počnem pisati u tom žanru.“
O izazovima pisanja romana
Pisanje kriminalističkog romana pokazalo se zahtjevnijim nego što je očekivala. Ponajprije, zato što je htjela da njezina knjiga ima originalnu temu i radnju, što danas, kada se čini kako je sve već napisano i rečeno o svemu, nije baš jednostavno. Osim toga, tijekom pisanja shvatila je i da nije dovoljno upućena u procese i protokole istraga kako bi ih mogla uvjerljivo opisati.
„Ja sam to počela pisati bez pripreme, misleći naivno da će mi ono što sam vidjela u serijama biti dovoljno, međutim kasnije sam shvatila da to nije dovoljno. U epizodi serije jedan se slučaj rješava 40 minuta, dok za roman to ipak treba biti malo opširnije i detaljnije. Prvo sam počela preko interneta tražiti neke informacije. Tu sam našla i neke seminarske i diplomske radove o tome, pa sam to čitala. Onda sam i u Gradskoj knjižnici posudila knjige na tu tematiku. Bilo je baš onako stručnih knjiga o tome i otud sam izvlačila informacije, pa neke ideje iz serija. Što god mi je sinulo, zapisivala sam, a onda, na svoj način uvrstila u roman, odnosno svoju priču.“
U trenucima kad je pisanje romana privela kraju, još uvijek nije bila sigurna želi li ga objaviti.
„Jako dugo sam razmišljala bih li ja to uopće izdala ili ipak ne i onda sam si u jednom trenutku „utuvila“ u glavu da će to ostati samo za mene. Nakon što sam sve lijepo isprintala i uvezala, dala sam mami da pročita i ona je rekla da ćemo mi to objaviti! Bila sam jako vesela zbog toga, jer sam stvarno mislila da to nije nešto što bi nekoga moglo fascinirati. Onda sam krenula roman „brusiti“, dorađivati. Stvarno sam to dugo radila. Mislim da je pet-šest mjeseci malo za reći. Ne znam koliko sam poglavlja izbrisala, prepisala, napisala ponovo. I danas još ima stvari koje bih ja tu porihtala, ali zasad sam relativno zadovoljna. Iako, drugačije je to kad čitate knjigu prvi put i kad već znate knjigu od A do Ž.“
Nije se dala obeshrabriti – knjigu je na kraju objavila samostalno
Zahvaljujući upornosti, knjigu je Lea ove godine uspjela i objaviti u tiskanom izdanju i to o vlastitom trošku.
„Ja sam to zapravo samostalno odradila. Dosta je bilo izdavača kojima sam slala rukopise, ali nije bilo nikakvog interesa. Svi su govorili da imaju već puno rukopisa na listi čekanja, da su popunjeni do kraja sljedeće godine. Nisam ni znala da u Hrvatskoj ima toliko pisaca i toliko knjiga, toliko literature za objaviti. Što se tiče natječaja, mislila sam se prijaviti na nekoliko njih, ali to je meni bilo previše za čekati. Na kraju se ispostavilo da sam čekala, dočekala bih, ali na kraju sam knjigu samostalno objavila o svom trošku. Sama sam našla izdavača, splitsku knjižaru Redak koja nudi tisak na zahtjev. S njima sam kontaktirala, oni su me spojili s lektoricom i nakon lekture su išli na grafički prijelom. Naslovnicu sam dizajnirala ja sa svojim školskim kolegom Martinom Dužićem, tako da, više-manje, samostalno sam to odradila. Nije bilo nekoga tko bi me u to uveo. Istina, profesorica iz njemačkog mi je davala savjete i ja sam to sve isprobavala, ali jednostavno nije išlo, pa sam odlučila da realno nemam što izgubiti i objavila sam knjigu sama“, kaže Lea. Petsto eura koliko je koštalo tiskanje, smatra vrijednim ulaganjem u svoju spisateljsku budućnost.
Kakav je daljnji put knjige „Trokut smrti“? Gdje se može kupiti ili posuditi za čitanje, hoće li biti kakvih javnih predstavljanja?
„Za sad dogovaramo te promocije knjige, no to je dosta komplicirano zbog činjenice da sam maloljetna, pa onda to knjižarama predstavlja problem, iako su moji roditelji voljni potpisati suglasnost. U Požegu sam recimo pozvana za godinu dana, dogovorili smo i termin. U međuvremenu pokušavam na tom nekom svom blogu malo izreklamirati knjigu. Trenutno se može kupiti na stranici web knjižare „Redak“. Nadam se da će osvojiti i kakvu nagradu ako je prijavim na neki natječaj. Nadam se, zapravo uvjerena sam, da će biti i nastavak i neka druga knjiga, tako da mislim da je još dosta dugačak put pred tom knjigom“.
Pisanje joj nije jedini hobi
Pisanje ovoj svestranoj gimnazijalki nije jedini hobi. Osim što u slobodno vrijeme voli igrati šah, na Etsyju poduzetna Lea vodi i svoju internetsku trgovinu, radi i kao freelancer, a okušala se i u inovatorskim vodama. Zajedno sa školskim kolegom ove je godine sudjelovala na „Ideji godine“, natjecanju za mlade, inovativne poduzetnike koje organizira portal Srednja.hr.
„Ideja godine je natjecanje za srednjoškolce kao mlade poduzetnike s nekom dobrom idejom i oni zapravo samostalno ili u ekipi rade poslovni plan o toj ideji. Dakle, financije, realizacija, materijali, postupak, ciljano tržište – sve. Ja sam se pretprošle godine prijavljivala, ali to je bio pravi fijasko. Međutim, nije me obeshrabrilo. Prošle godine odlučila sam se prijaviti zajedno s kolegom Martinom Dužićem, s jednom drugom idejom, temeljenom na akvaponici. Bilo je tu dosta nećkanja, jer nam je profesor kojeg smo pitali da nam bude mentor rekao da mi to ne stignemo, tako da smo mi sve sami radili. Kolega je čak odustao, zato što nam je taj profesor stvarno jako drag i on je stvarno njemu povjerovao, ali ideja je već tad bila dosta razrađena, jer smo i preko praznika dolazili u knjižnicu raditi na tome. Ja sam onda bez njegova znanja poslala taj poslovni plan. Taman kad smo bili na izletu u Pragu, stigao mi je mail: „Dobro došli u finale Ideje godine“. Onda sam ja to rekla Martinu i zajedno smo otišli u Zagreb. Tamo smo sve lijepo izprezentirali. Doduše, komplicirano je u svega sedam minuta objasniti ideju akvaponike nekome tko prvi put čuje za nju. Malo smo „zeznuli“, ali eto, za dogodine znamo“, kaže Lea otkrivši i kakva je bila njihova ideja:
„Ideja akvaponike, pojednostavljeno – uzgoj biljaka u vodi, bez zemlje, u simbiozi s ribama. Znači, biljke rastu u vodi koja je obogaćena mineralnim tvarima koje ribe luče, a zauzvrat imaju dobru zasićenost kisikom, tako da je sve to usko povezano i paralelno se uzgajaju i biljke i ribe. Ta ideja je već postojala, ali mi smo napravili svoj prototip koji bi bio nešto kao „ugradbeni ormar“ u stanove, u neku unutarnju prostoriju, gdje bi imalo i estetsku i praktičnu svrhu. Samo kažem, to je bilo dosta kompleksno za objasniti u samo sedam minuta. Ali u ta dva dana na „Ideji godine“ naučili smo o poduzetništvu više nego ikad u školi. Uveli su nas i u „Zicer“(Zagrebački inovacijski centar) gdje smo isto saznali puno praktičnih, korisnih informacija koje potiču na razmišljanje“, kaže Lea koja se s kolegom planira prijaviti i na iduću „Ideju godine“.
“Sve je stvar planiranja i dobre organizacije, ali škola je prioritet”, kaže Lea
Na pitanje kad sve to stigne, Lea kaže kako je sve stvar planiranja i dobre organizacije. Škola je prioritet, a hobijima se bavi poslije škole, najčešće vikendom i tijekom praznika. Ostane li onda vremena i za izlaske i druženje s vršnjacima?
„Pa, imam vremena. Ponekad čak i izađem, ali to jednostavno nije moj „đir“. Popodne odem s prijateljicom na cappuccino, na kavu, što god, ali tako da izlazim navečer ili ne znam, da po cijele dane idem po gradu, mene to stvarno ne privlači. Radije bih bila umotana u deku i čitala knjigu. Ne znam, jednostavno mi to nekako više paše.“
Iako sama ne voli klišeje, na kraju jedno takvo klišej pitanje (koje stariji valjda uvijek postavljaju mladima), bilo je neizbježno – kakvi su joj planovi i kako se vidi u budućnosti – kao književnicu, inovatoricu, forenzičarku možda…?
„Kod mene trenutno sve dolazi u obzir. Da se vidim kao spisateljicu i dalje, vidim se. Nadam se da ću nastaviti u tom smjeru. Trenutno radim na drugim romanima. Jedan sam već počela pisati, a sad sam počela planirati i nastavak „Trokuta smrti“. Sad, u koji će me žanr te vode odnijeti, ne znam. Trenutno mi je želja da najprije lijepo ispromoviram ovu knjigu i da svoj blog malo podignem na novu razinu. Kako sam već rekla, dosta čitam, pa pokušavam pokrenuti nešto i o recenzijama za druge knjige. Svakako, voljela bih izdati još jednu knjigu. Možda još jednu nakon toga. Fakultet sigurno, samo koji, još ne znam. I kriminalistika je u razmatranju i u slučaju studiranja i daljnjeg posla, ali kažem, to još nisam odlučila. U svakom slučaju, voljela bih nastaviti s hobijima i stvarima koje trenutno radim, da se sve to lijepo uobliči, da ima svoju svrhu i svoju formu“, kaže mlada spisateljica.
