U današnjoj emisiji I to je život Petrinjskog radija razgovarat ćemo o ljudskim pravima i zapošljavanju povodom nadolazećeg Međunarodnog dana ljudskih prava – s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor, a kako bi o pravu na rad kao i svim teškoćama koje su prisutne u stvarnom životu kada je u pitanju zapošljavanje OSI – u našu emisiju telefonskim putem ćemo uključiti i našu posebnu gošću gospođu Vlatku Vugrinec iz Zagreba.
EMISIJA: I to je život
DATUM : 8.prosinca 2023.godine
TEMA : Ljudska prava i zapošljavanje osoba s invaliditetom
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobra večer i dobro došli u ovotjednu emisiju I to je život. U današnjoj emisiji I to je život Petrinjskog radija razgovarat ćemo o ljudskim pravima i zapošljavanju povodom nadolazećeg Međunarodnog dana ljudskih prava – s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor, a kako bi o pravu na rad kao i svim teškoćama koje su prisutne u stvarnom životu kada je u pitanju zapošljavanje OSI – u našu emisiju telefonskim putem ćemo uključiti i našu posebnu gošću gospođu Vlatku Vugrinec iz Zagreba.
Mario: Recite nam nešto o obilježavanju Međunarodnog dana ljudskih prava.
Daša: Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se 10. prosinca svake godine, kao obljetnica potpisivanja Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima 10. prosinca 1948. godine.
Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima najprevođeniji je dokument na svijetu i prvi pravni dokument koji definira slobode i prava ljudi kao vrijednosti koje treba štititi kako bi svakoj osobi bilo omogućeno da svoj život živi slobodno, ravnopravno i s dostojanstvom. Iako nije pravno obvezujuća, zaštita osobnih prava i sloboda navedenih u Deklaraciji zaživjela je kroz brojne nacionalne ustave i domaće pravne okvire.
Ljudska prava su univerzalna, nedjeljiva i međuovisna, sva su jednako važna i pripadaju svim ljudima, neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeroispovijesti, političkom ili drugom mišljenju, nacionalnom ili društvenom podrijetlu, imovini, rođenju ili drugom statusu. Obilježavanjem Međunarodnog dana ljudskih prava podsjeća se na vrijeme u kojem su ljudska prava nastala, slavi postignuti napredak i ističe potreba stalnog ulaganja napora u podizanje svijesti i zalaganje za zaštitu ljudskih prava.
Mario: Recite nam nešto o tome kako najčešće ljudi cjelovitih funkcija reagiraju u susretu sa osobama s invaliditetom?
Daša: Osoba cjelovitih funkcija i sačuvana zdravlja najčešće nije spremna na susret s osobama s invaliditetom i u tom iznenađenju reagira strahom ili anksioznošću. Što je invaliditet manje vidljiv, to okolina manje razumije njegove posljedice. Invaliditet bilo koje vrste često se neopravdano povezuju sa smanjenim intelektualnim mogućnostima i duševnom bolesti. Na žalost, još uvijek prisutno nazivanje pogrdnim imenima, a u društvu su prisutne i emocionalne i arhitektonske barijere. Arhitektonske barijere možemo ublažiti pravilnom gradnjom, ali za emocionalne treba nam puno više vremena koje uključuje učenje, informiranje, djelovanje na promjenu stava i mišljenja neukih pojedinaca – što mi današnjom emisijom i činimo.
Mario: Koje su posljedice neshvaćenosti i neprihvaćenosti osoba s invaliditetom?
Daša: To je vrlo individualni proces, ali mogu se javiti sniženo samopoštovanje, očaj, konfuznost, tjeskoba i nezadovoljstvo, otežana prilagodba, depresija, agresija (kao obrana). Osoba s invaliditetom može biti frustrirana zbog teškoća u kretanju i komunikaciji s drugim osobama, te reagirati “eksplozivno”, što se može se pogrešno protumačiti.
Osobe s invaliditetom mogu doživjeti razna ponižavajuća komunikacijska iskustva, razne stresove u obitelji, obilje društvenih predrasuda, ali i projekcije stručnjaka pri postavljanju dijagnoze.
Mario: Što bi nam mogli reći o pojavi nasilja i diskriminaciji OSI?
Daša: U svijetu ne postoji jedinstvena definicija diskriminacije i u biti često se radi o subjektivnom doživljaju uskraćivanja određenog prava ili mogućnosti. Osobe s invaliditetom izložene su raznim oblicima diskriminacije i nasilja, a specifičnost oštećenja dodatno otežava samozaštitu i dovoljno dobro zauzimanje za sebe. Tu je u određenoj mjeri prisutno i nerazumijevanje okoline. Zdravstveno stanje i invaliditet moguće su diskriminacijske osnove.
Naročito neki oblici nasilja (npr. izrugivanje) gotovo redovito mogu se nekažnjeno manifestirati. Osobe s invaliditetom mogu doživjeti iste vrste nasilja kao i osobe bez invaliditeta. Osobe s invaliditetom mogu doživjeti i mnoge druge vrste nasilja koje mogu biti povezane s invaliditetom. Među osobama s invaliditetom najčešće je prisutno emocionalno nasilje, zatim ekonomsko i tjelesno, često praćeno zanemarivanjem. Članovi obitelji i osobe bliske osobama s invaliditetom najčešći su počinitelji nasilja.
Mario: Recite nam nešto o pravu na rad, o radu i zapošljavanju OSI.
Daša: Rad je svjesno organizirana, svrsishodna djelatnost ljudi radi postizanja nekoga korisnog učinka koja zadovoljava određenu pojedinačnu ili društvenu potrebu. Osnovni je uvjet opstanka i razvoja društva. Svojstven je svakoj ljudskoj zajednici, a u pojedinim povijesnim razdobljima mijenjaju se uvjeti obavljanja rada, njegova plodotvornost i vrijeme u kojem se obavlja. Svaki je rad izrazito društveno obilježen, jer se obavlja u društvu i posredstvom društva, te je povezan i uzajamno uvjetovan ostalim društvenim djelatnostima. Društveni karakter rada očituje se izravno, kao unaprijed određena planska djelatnost – ili neizravno – kroz tržište na kojem se društveni karakter rada potvrđuje realizacijom proizvoda.
Čovjek radi za sebe i za druge. Radom za sebe (potrebnim radom) proizvodi sredstva za svoje uzdržavanje, a radom za druge (viškom rada) proizvodi sredstva za tuđe uzdržavanje i stvaranje društvenog blagostanja. Rad je iznimno bitan pri definiranju identiteta pojedinca i njegova mjesta unutar društva. On utječe na način života i stvaranje društvenih veza.
Svaki je rad jednako vrijedan. Smisao rada nije u njemu samome, već u njegovoj usmjerenosti na zajednicu.
Osobe s invaliditetom također mogu i trebaju dobiti priliku za rad. No, često je ne dobiju uopće ili ne u dovoljnoj mjeri. Često se zbog neznanja smatra da OSI mogu i trebaju obavljati samo neke pomoćne i manje plaćene poslove, više se uočavaju nedostaci OSI i ono što ne mogu – a puno manje prednosti i ono što mogu. Mnoga radna mjesta nisu prilagođena mogućnostima kretanja i nedovoljno se ulaže u to da makar infrastrukturno sve bude dostupno svima. No, još uvijek se uvjetno rečeno lakše nadilaze arhitektonske barijere u odnosu na one koje se nalaze u ljudskim umovima koji nisu baš spremni na učenje i promjene svojih stavova kada su u pitanju OSI. Vjerujem da ćemo i s današnjom emisijom i iskustvima gospođe Vlatke potaknuti ljude na razmišljanje i pozitivnu promjenu – na putu zajedničkog stvaranja društva jednakih mogućnosti.
Mario: Kao što smo najavili sada u našu emisiju telefonskim putem uključujemo našu gošću gospođu Vlatku Vugrinec iz Zagreba. S obzirom da po prvi puta sudjeluje u programu Petrinjskog radija – molimo vas da se ukratko predstavite našim slušateljima.
Vlatka: Ime mi je Vlata Vugrinec, rođena sam i živim u Zagrebu. Rođena sam kao drugo dijete svojih roditelja. Od samog rođenja postavljena mi je dijagnoza hidrocefaus, odnosno vodene glave. To je dakle stanje u kojem moždana tekućina ne otiče iz prostora lubanje i mora se napraviti operativni zahvat kako bi se ta tekućina usmjerila prema krvnim žilama. Kod mene ta tekućina nije oticala i sa godinu i pol dana mi je rađena prva operacije gdje je postavljena ta pumpica koja i danas postoji u mojoj glavi. Operacije su napravile blaža oštećenja na moždanom deblu. Oštećenja nisu toliko velika, postoji invaliditet, ali nije toliko velik da ja ne bi mogla raditi i biti ravnopravni član društva. Inače se bavim rukotvorinama i pisanjem raznih članaka na temu OSI i općenito života te društvene tematike.
Mario: Kako u stvarnosti funkcionira prednost pri zapošljavanju OSI?
Vlatka: Iz mog iskustva vrlo loše. Navest ću osobni primjer. Ja sam u nekoliko navrata bila na razgovoru za posao i bila sam suočena s dosta nemoralnim ponudama i pitanjima kojima se zadire u moju privatnost kao da li sam udana, hoću li imati djecu, jesam li spremna biti dostupna šefu i više od radnog odnosa. Što se tiče mog invaliditeta, ona nije vidljiva fizički. Tu su se mnogi poslodavci niječkali uzeti me na posao, zato što efektivni rad bi bio četiri sata, a ne osam i to je veliki problem kod zapošljavanja OSI što nas se ne želi uzeti na četiri sata. S druge strane dotaknula bi se poticajnih mjera zapošljavanja OSI koje je naša Vlada nedavno iznijela u javnost. Nažalost ona se ne primjenjuje, mnogi poslodavci ne žele prihvatiti tu poticajnu mjeru jer su dužni državi osigurati radnika, odnosno držati radnika na minimalno godinu dana. niti te mjere nisu polučile nekim pomakom u zapošljavanju OSI.
Mario: Kakva su vaša iskustva: da li se primjereno vrednuju znanja i vještine OSI, imali diskriminacije i raznih manipulacija pri zapošljavanju?
Vlatka: Itekako. Također sam i to na vlastitoj koži osjetila gdje sam u jednoj marketinškoj agenciji pokušala svoje znanje rada na računalu primijeniti u poslu, međutim gospodin vlasnik i voditelj tvrtke je jednostavno rekao pusti ti to, ne znaš, ti nisi za to sposobna i nisi za to školovana. Moje jesu vještine jako velike. Mnogi koji me znaju će i sami reći, posjedujem mnoge vještine, od govora stranog jezika, digitalnih tehnologija, no meni se takav posao ne pruža jer meni moja stečena diploma nije u Hrvatskoj verificirana. S našim diplomama se ne mogu na tim mjestima natjecati, bez obzira na moje neformalno znanje. Gleda se diploma, nekakva poznanstva, ali ove nekakve vještine koje se ne mogu diplomom dokazati, to ne.
Mario: Trebaju li osobe s invaliditetom, članovi njihovih obitelji, bliske im osobe – osobe od povjerenja, udruge koje im daju podršku – biti upornije u zaštiti prava OSI i isticanju prednosti i mogućnost s kojima OSI raspolažu?
Vlatka: Svakako. Trebalo bi malo više dati prostora i podrške prvenstveno obiteljima OSI jer i tu imam na vlastitoj koži sam osjetila nepodršku od moje bližnje obitelji, a isto tako nemam podršku od nevladinih organizacija. Moja bolest je bolest središnjeg živčanog sustava. Kada sam pitala u koju se udrugu obratiti za pomoć, oni su me poslali u udrugu za cerebralnu paralizu. Kada sam se njima obratila za pomoć, oni su mi rekli da nisam cerebralac. Osobe sa hidrocefalusom se nemaju kome obratiti, mi nemamo krovnu organizaciju niti obitelji imaju adekvatnu pomoć i kao roditelji kada su suočeni sa takvim djetetom koje se rodi takvo, nema patronažne skrbi, palijativne skrbi, govorim iz iskustva koja danas viđam. Ni tada nije bilo pomoći mojim roditeljima, nitko im nije pokazao što s takvim djetetom, što nakon operativnog zahvata. Isto tako je i danas nedostatak takve jedne sustavne potpore.
Mario: Kome se OSI mogu obratiti za pomoć ako uvide da su im ugrožena rana prava?
Vlatka: Kada sam uvidjela da su meni ugrožena radna prava prvi puta sam se obratila pravobraniteljici za OSI, odnosno njezinoj savjetnici kako bih istaknula eventualnu i tražila podršku od nje vezano za zapošljavanje. Ona me saslušala i uputila na mjerodavne institucije, a to je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava kojima sam ja poslala dopis i do detalja opisala situaciju da bi dobila odgovor od njih da se što se tiče OSI da se možemo zapošljavati u sustavu inkluzije. Ja se još dan danas borim kako funkcionira taj sustav inkluzije, još uvijek nisam dobila informaciju ili da me netko uključio u zapošljavanje na taj način.
Mario: Kada je čovjek različit o uobičajene većine, susreće se s raznim neugodnim izazovima. Što vama pomaže da izdržite sve izazove, nadživite ih i hrabro idete dalje? Da li je tu u pitanju neki hobi? Recite nam nešto o tome kako providite slobodno vrijeme, što vas opušta i raduje?
Vlatka: Spomenula sam u uvodu da se bavim izradom suvenira, izrađujem razne figurice od gipsa, kaširanog kartona, od odbačenog stakla, staklenih boca, teglica, pišem članke na razne teme. Trenutno radim na završetku jedne knjige po imenu Čovjek. Vodim svog psa u šetnju, imam dijete pa imam i s njim obaveza.
Mario: I dr.sc.Poredoš Lavor što još možemo reći na samom kraju?
Daša: Zahvaljujemo našoj današnjoj gošći gospođi Vlatki na sudjelovanju u ovoj tematskoj emisiji.
Ustav Republike Hrvatske jamči da svi građani imaju jednaka prava, pa tako i pravo na rad. U posljednje vrijeme sve se više govori o inkluziji kao i o podizanju svijesti o uključivanju osoba s invaliditetom u sve segmente života, pa tako i rada.
Zapošljavanje osoba s invaliditetom nosi korist samim osobama s invaliditetom, ali i društvenoj zajednici. Posao osobi s invaliditetom znači preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, ekonomsku neovisnost i samostalnost. Unatoč svim mjerama i poticajima osobe s invaliditetom još se uvijek u prilično skromnom broju zapošljavaju – odnosno u praksi im se ne pruža prednost koju im jamči Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Mnoge su teškoće na koje osobe s invaliditetom nailaze prilikom zapošljavanja.
Moguće ih je podijeliti u 3 skupine:
- u odnosu na poslodavce – nedostatna informiranost i senzibiliziranost poslodavaca, predrasuda da osobe s invaliditetom neće postići isti radni učinak kao ostali zaposlenici, te da će češće izostajati s posla i češće doživljavati nezgode na radu i sl.
- u odnosu na osobe s invaliditetom – nedostatak radnog iskustva, znanja i vještina, strah od gubitka prava iz sustava socijalne skrbi, niža razina obrazovanja i sl.
- u odnosu na radnu i socijalnu okolinu – arhitektonske barijere i teškoće pri dolasku na radno mjesto, nedostatna prilagođenost uvjeta rada i radnog mjesta za osobu s invaliditetom, obrazovni programi koji nisu u skladu s interesima i sposobnostima osoba s invaliditetom, kao ni s potrebama tržišta rada i sl.
Prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom potrebno je djelovati na sve navedeno – poticati poslodavce na zapošljavanje OSI, osobe s invaliditetom školovati u skladu s njihovim interesima i inovativnim mogućnostima osmišljavanja radnih mjesta, prilagoditi radno mjesto potrebama osobe s invaliditetom i osloboditi se predrasuda koje su usmjerene na ograničenja.
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio.
