U današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor razgovarat ćemo o suosjećanju i empatiji.
EMISIJA : I to je život
DATUM : 31.siječnja 2020.godine
TEMA : Suosjećanje i empatija
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u još jednu emisiju „I to je život“. U današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor razgovarat ćemo o suosjećanju i empatiji.
Mario: Često čujemo riječi kao što su empatija i suosjećanje – da li je to jedno te isto, koje su sličnosti, a koje različitosti ovih pojmova?
Daša: Ljudi uglavnom bolje razumiju što je suosjećanje nego što je empatija. Neki ta dva pojma poistovjećuju. Međutim, postoji suptilna razlika u kvaliteti tih osjećaja. I za suosjećanje i za empatiju karakteristično je dijeljenje bolnih emocija s drugom osobom.
Čovjek koji suosjeća posvetit će više pozornosti boli, nego ostalim emocijama druge osobe, dok će empatičan čovjek posvetiti jednaku pozornost i boli i drugim emocijama.
Recimo, ako netko izgubi blisku osobu, suosjećajan će čovjek svakako izraziti osobi sućut zbog gubitka; empatičan čovjek neće to nužno učiniti. Neće osjećati sažaljenje prema osobi – primit će njene emocije u daleko većem rasponu i na mnogo širem planu; osim boli, do njega će doprijeti i ljubav te osobe prema onoj izgubljenoj, možda njen osjećaj krivnje, dezorijentiranosti, vezanosti, a sve to imat će puno veću dubinu od onoga što osjeća suosjećajan čovjek.
Dijeleći osjećaje, suosjećanje često uključuje dijeljenje vjerovanja. Ako nema ista vjerovanja, ako ne razumije vjerovanja druge osobe, čovjek teško može suosjećati s njom. Nasuprot tome, empatija nema ništa s vjerovanjima, sa slaganjem i neslaganjem. Mada istinsko suosjećanje nema ništa sa sažalijevanjem, oni se često poistovjećuju. Sažalijevati nekoga podrazumijeva smatrati ga jadnim, doživljavati ga igračkom sudbine, marionetom koja nema kontrole nad vlastitim životom i često uključuje superioran stav prema drugoj osobi. Suosjećati znači jednostavno razumjeti bol druge osobe, biti za nju tu s ljubavlju.
Mario: Možemo li reći da kod iskazivanja i suosjećanja i empatije postoje značajne individualne razlike?
Daša: Da, svakako. I suosjećanje i empatija uključuju određeno usklađivanje s unutarnjim svijetom druge osobe. Kad se tako uskladi, empatičan čovjek privremeno postaje druga osoba, na neki se način identificira s njom. To se ne događa sa suosjećajnim ljudima; oni se obično identificiraju samo s jednom dimenzijom, samo s jednim dijelom druge osobe, onim koji razumiju i s kojim se slažu. Oni su obično manje aktivni dok slušaju druge od empatičnih ljudi. Kako se često fokusiraju na aspekte u kojima se slažu s drugom osobom, na aspekte koje razumiju i mogu prihvatiti, nisu u stanju u potpunosti čuti ono što im se govori.
Nasuprot njima, empatični ljudi su potpuni slušači. Nitko nije u stanju tako cjelovito slušati kao empatičan čovjek. Do njega dopire sve što druga osoba govori, a o slaganju i neslaganju nema ni spomena. Prihvaća različitosti bez prosuđivanja i procjenjivanja. Ako je potrebno, reagirat će prema osobi na najbolji mogući način, premda možda neće uopće biti u stanju riječima definirati emocije.
Drugi ih obično lako prepoznaju, osjete njihovu istinsku zainteresiranost za druge, pozornost koju su sposobni pokloniti čovjeku i ljubav koja ne uvjetuje i ne očekuje.
Kako su podjednako u stanju osjetiti emocije svih ljudi, nisu skloni vezivanju – ako čovjek može ulaziti u unutarnji svijet drugih ljudi, njegova je spoznaja svijeta i života daleko šira od onih koje imaju drugi, te se tako nadilazi potreba za vezivanjem s drugima i mogućnost ovisnosti o njima.
Mario: Rađamo li se sa sposobnošću empatije ili se ona razvija tijekom života?
Daša: Moje je mišljenje da se ipak neki se ljudi rađaju sa sposobnošću empatije, ali se ona može i razvijati – i to se razvojno očekuje od čovjeka. Preduvjet je, naravno, zainteresiranost za druge ljude i iskrena želja za prevladavanjem granica između njih i nas samih. Jedan je od najtežih zadataka pri tome naučiti slušati druge bez prosuđivanja. Kako je to obilježje ljudskoga uma – on stalno nešto klasificira, definira, razvrstava, dijeli, pita – razvijanje empatičnosti može postati vrlo zahtijevan zadatak i jedan od putova samorazvoja odnosno samoaktualizacije. Dok sluša drugu osobu, čovjek stalno treba promatrati koliko je otvoren za unutarnji svijet te osobe, koliko se zaista postavio u njenu poziciju; sluša li samo ili istodobno prosuđuje rečeno, razvrstavajući to po sistemu odobravanja i neodobravanja, razumijevanja i nerazumijevanja; ukratko: radi li on išta drugo osim slušanja.
Mario: Podijelite s nama još neke od osobina empatičnih ljudi.
Daša: Empatični ljudi su u stanju stvarno spoznati druge ljude. Ono što mi nazivamo znanje, u biti je samo poznavanje – jer je to izvan nas, pa možemo poznavati samo površinu. Kad čovjek istinski voli i prihvaća druge, spoznaje ih iznutra, pa to više nije samo poznanstvo; to je sada nova dimenzija života. Ali empatičnost zahtijeva i hrabrost. Čovjek koji suosjeća – tuđu bol shvaća i razumije, međutim, empatičan čovjek s drugim osjeća bol. A kako ljudski obrambeni mehanizmi djeluju tako da čovjeka nastoje zaštititi od boli, nije čudo da je empatičnost tako rijetka osobina.
Suvremeni čovjek koji teži lagodnom životu, brzim rješenjima, instant sreći – nastoji izbjegavati patnju. Nastojanje da se pod svaku cijenu izbjegne bol, odvaja nas od života, odvaja nas od mnogih njegovih dimenzija, što znači da nas odvaja od cjelovitosti. A mnogi ljudi, svjesno ili nesvjesno, izbjegavaju situacije u kojima bi mogli biti povrijeđeni, u kojima bi mogli osjetiti bol. Izbjegavaju najčešće ljubavne veze i intimna prijateljstva – jer su to okolnosti u kojima ćemo prije ili kasnije dodirnuti bol, ako ne svoju, osjetit ćemo bol bliske osobe.
Upravo zato ne možemo ostvariti dubok, prisan odnos s drugim čovjekom ako barem donekle nismo razvili sposobnost empatije. A za to je potrebno da barem ponekad sasvim zaboravimo na sebe, na svoje emocije, na svoj ego. I dalje svjesni sebe, možemo barem nakratko doživjeti bogati unutarnji svijet drugog živog bića.
Mario : Kako djecu učiti empatiji?
Daša: Empatija se kod djece razvija učenjem i promatranjem prvo života u obitelji, a zatim i u interakciji s djecom u vrtiću, parku, te s drugim odraslima izvan obitelji. Koliko će dijete biti empatično, ovisi i o genetskim predispozicijama, no na njih je svakako uvijek moguće pozitivno djelovati odgojem.
Kada je posrijedi pokazivanje osjećaja u nekim tzv. rubnim životnim situacijama ili u svakodnevnici, zreo čovjek u suvremenom društvu nerijetko se ponaša zbunjeno, konfuzno i nesigurno – i često u pronalaženju rješenja za svoj problem izabere najkompliciraniji put.
Ne zna primjereno reagirati, pa ili pretjerano iskazuje svoje osjećaje ili zataji u iskazivanju suosjećanja. Koliko smo puta sami sebe uhvatili u razmišljanju kako nismo pokazali dovoljno empatije prema drugima? U slučaju da nas nakon toga još uhvati grizodušje, za nas ima spasa jer se može reći kako nam savjest nije iščeznula. No, što ako smo se pretvorili u bezdušne robote i duboko u sebi pohranili sve emocije suosjećanja, želeći se zaštititi od negativnih stvari iz okoline? Tada smo si uskratili ljepotu ljudske osobine – empatije.
Empatija se uči od rođenja. Kroz emocionalno izražavanje – dijete prilagođava izražavanje emocija drugima. No empatija zahtijeva od djece da razumiju da su ona zasebna od drugih ljudi, tako da djeca tek u dobi od dvije godine mogu osjećati empatiju prema drugima. S razvojem jezika djeca se sve više oslanjaju na riječi kako bi utješila druge, što je povezano s višim kognitivnim procesima. Empatija se povećava tijekom srednjeg djetinjstva, jer djeca razumiju širi raspon emocija i koriste višestruke znakove prilikom procjenjivanja tuđih osjećaja. Tijekom kasnog djetinjstva i adolescencije, napredak je u zauzimanju perspektive, što omogućuje šire odgovore suosjećanja i uživljavanja u tuđa emocionalna stanja.
Mario: I među djecom postoje značajne razlike – u čemu je štos?
Daša: Empatija je dijelom i nasljedna, pri čemu temperament ima važnu ulogu. Djeca koja su društvena, asertivna i dobra u regulaciji emocija u većoj će mjeri biti i suosjećajna, ponašati se pro-socijalno i pomagati drugima, tješiti druge u nevolji – u odnosu na onu djecu koja lošije reguliraju emocije. S druge strane, ona djeca koja su agresivnija, a k tome imaju oslabljenu sposobnost zauzimanja tuđe perspektive i impulzivno pokazuju negativne osjećaje, bit će manje empatična. Mišljenja sa da se empatija ipak prvenstveno uči u obitelji, a zatim i u školi te u svakodnevnoj interakciji s ljudima.
Mario: Koja je uloga roditelja u tome svemu?
Daša: Topli roditelji potiču izražavanje emocija kod svoje djece i pokazuju osjetljivu empatijsku brigu za osjećaje svoje djece, pa će onda ta djeca reagirati s većom empatijom prema drugima.
Emocionalno topli roditelji prihvaćaju svoju djecu, pružaju im podršku, pažnju, pokazuju brigu, razumijevanje, a pri tome koriste objašnjenja, ohrabrivanja djeteta i pohvale u odgoju. Roditelji mogu i svojim akcijama u zajednici pokazati djeci empatiju za druge – i ovaj oblik životnog učenja najviše vrijedi.
U procesu socijalizacije društvo oblikuje djetetova uvjerenja, očekivanja i ponašanja, ali mora se naglasiti da su rani razvoj – dječja privrženost majci, podrška i nadzor roditelja od velike važnosti za primjereni razvoj empatije. Uz to, empatija se svakako razvija u dječjim interakcijama s vršnjacima, odnosima s odraslima izvan obitelji, te običajima i kulturi u kojoj se dijete razvija. Djetetov razvoj ne možemo odvojiti od kontekstualnih uvjeta u kojima odrasta.
Mario : I za kraj. koja je uloga društva?
Daša: Mi kao društvo trebali bismo se zapitati što činimo da kvaliteta života svih bude bolja, pa će onda biti i više sretnih pojedinaca. Empatiju treba podučavati na svakom koraku.
Pri tome je važno i humanitarno djelovati, a škola kao odgojno- obrazovna ustanova pravo je mjesto gdje se može potaknuti djecu na humanitaran rad kroz pomoć starijima i nemoćnima, djeci s teškoćama u razvoju, djeci koja ne žive sa svojom obitelji, životinjama i sl.
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.
