PETRINJA – Prigodom nadolazećeg blagdana Božića, Ogranak Matice hrvatske u Petrinji predstavio je u ponedjeljak, 18. prosinca 2023. slikovnicu Štefice Šantić Čarolija Božića.
Štefica Šantić (rođ. Bartolić) djetinjstvo, mladost i školovanje provela je u Petrinji. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu kao nastavnik razredne nastave. Od 1985. godine živi u Sisku gdje i radi u osnovnoj školi kao nastavnik razredne nastave. Pisanjem se bavi od srednje škole, a piše priče i poeziju. Prva objavljena priča joj je slikovnica Kad zaplešu anđeli, izdana 2022. godine u vlastitoj nakladi. Slikovnica je poklonjena knjižnicama, zavičajnim zbirkama, veleposlanstvima, mnogim udrugama te pjesnicima i piscima. Čarolija Božića njezina je druga slikovnica. Objavljena je ovog mjeseca u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Petrinji, koji je organizirao i petrinjsku promociju netom tiskanog naslova.
„Ova slikovnica je druga slikovnica koju je objavila Matica hrvatska u Petrinji, nakon slikovnice Doktor Vuk poštovanog gospodina Petra Ćosića. Nadam se da ovo neće biti i zadnja slikovnica i da ćemo nastaviti objavljivati kvalitetna štiva za naše najmlađe i tako odgajati našu djecu. Zahvaljujem našoj dragoj Petrinjki, poštovanoj gospođi Štefici Šantić, što je nama dala povjerenje i svoju drugu slikovnicu objavila u Matici hrvatskoj u Petrinji“, rekao je Vladimir Krpan, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Petrinji.
Na promociji koju je moderirala Vesna Brebrić, ravnateljica PUO Hrvatski dom Petrinja, autorica Štefica Šantić otkrila je što ju je potaknulo na pisanje slikovnice Čarolija Božića. Primijetila je, kaže, kako se obiteljsko zajedništvo i nekadašnja bit slavljenja Božića, polako gube pod naletom materijalizma i komercijalizacije.
„Radila sam u školi 33 godine kao nastavnik razredne nastave i primijetila sam da se taj smisao Božića koji je bio prije 30, 20, 15, pa i zadnjih 5 godina, jako promijenio. Obiteljska okupljanja, sjedenje za stolom, odlazak na polnoćku, sve je potisnuo materijalizam, kupovanje – od orašara nadalje. Nemam ništa protiv da se djeca igraju s orašarima i sa svim tim, ali uglavnom prevladava otuđenost – svi imaju slušalice, svi tipkaju po mobitelima, sve manje se razgovara. Danas se djeca ne znaju više družiti, razgovarati, oni ne znaju pošteno trčati, uhvatiti loptu. Kad dođu na sat tjelesnog, ne žele igrati tjelesni. Pa mi smo bili nesretni ako nismo smjeli igrati tjelesni! Danas, da bi djeca bila dobra i mirna – evo ti mobitel, evo ti laptop, evo ti kompjuter! Ujutro djeca dođu u školu nenaspavana. Ja mislim djetetu fali šećera, nije mu dobro, možda ima nisko željezo, stalno spava. On kaže, bio je na kompjuteru do dva sata. Pa gdje su mama i tata? Kaže: „Oni su spavali, ja nisam mogao spavati“. Dakle, u obitelji se događa da roditelji ne znaju što im djeca rade. Mi moramo znati kontrolirati svoju djecu. Nije ljubav ako im sve daš. Ljubav je ako ti njih odgajaš, ako ih usmjeravaš. Normalno da djeca ne vole da im se „soli“ i da im pametuješ – ovo smiješ, ovo ne smiješ, ali morate biti mudri da znate kako ćete ih okupiti oko stola kad se stavi ta juha, da se odlože ti mobiteli. A ne da se sjedne za stol i onda ovaj uzme tanjur s juhom i gleda televiziju, ovaj uzme šniclu i ode na kompjuter. Nitko s nikim ne priča. To je strašno! Da ne kažem sad, kad sam u ulozi bake, da su bake i djedovi potisnuti. Ispada da mi ništa ne znamo, jer nisi na Tik Toku, nisi fora.“
Slikovnicu Čarolija Božića koju je ilustrirao sisački akademski slikar Alem Biočić, namijenila je i djeci i odraslima.
„Htjela sam potaknuti roditelje da razgovaraju, da se okupe s djecom oko obiteljskog stola. Tempo života je ubrzan, ali barem da to učine nedjeljom, na Božić, na blagdane. Da djeca znaju da na blagdanskom stolu ne stoji orašar, nego pšenica, da sačuvamo te naše običaje kojih toliko imamo, ali mi se divimo svemu što je tuđe, samo ne onom što je naše. Zato sam htjela da djeca čitajući, razgovarajući s bakama, djedovima, roditeljima, znaju kako se u ovom kraju ili u nekom drugom kraju slavio Božić, kako su se obilježavali blagdani“, rekla je Šantić.
U slikovnicu je utkala i svoje uspomene na petrinjske običaje slavljenja Božića. Dio tih običaja kojih se sjeća iz djetinjstva bile su i tradicionalne božićne pjesme na koje su, tijekom promocije, podsjetili članovi KUD-a Hrastovička gora. Jednu od Petrinjcima najdražih, Na salašu, kod Betlema, zajedno s Hrastovčanima zapjevala je i publika.
„Još jednom zahvaljujem KUD-u i tamburašima što su izveli jednu od meni najdražih božićnih pjesama koja me vratila u djetinjstvo. I sama ideja, inspiracija za nastanak ove slikovnice i priče bili su upravo Božić i ova pjesma. Nedaleko Petrinje, prema selu Nova Drenčina živjela je jedna grupa susjeda, djece koja su u to vrijeme živjela bajku. Mi nismo imali tada sve ovo što oni danas imaju. Bili smo sretni kad bi počeo padati snijeg, kad smo mogli uzeti svoje sanjke i otrčati na obližnje brdašce. Moji dragi Čeretani znaju da je to naš Bringl, pa bismo se tamo sanjkali. A susjed Andrija iz moje priče je stvarno bio naš susjed. Mi smo ga zvali susjed Jandro. On je jako volio Petrinju, sve običaje, sve nas je učio, o svemu nam je pričao i kao da je od svih roditelja koji su tada radili u Gavriloviću, Željezari, Rafineriji, imao najviše strpljenja za nas djecu. Uvijek nas je skupljao oko sebe i mi smo svi čekali tu ponoćku. Roditelji bi sve pripremali, netko bi išao, netko ne bi, ali susjed Jandro je uvijek išao. Vani zima, hladno. Meni je i sad u ušima ono škripanje snijega. Nije bilo toliko automobila. Dolazila je pješice grupa ljudi iz Nove Drenčine, pa smo se spajali s Češkim selom, Kolonijom i dolazili pred Svetog Lovru. Tu su svirali tamburaši, sviralo se, pjevalo se, čestitalo se. Išli smo kući u čestitarenje. Djeca su bila sretna. Bio je Božić. Zamislite da danas djeci oduzmete mobitele i sve moguće što imaju i da su sretni samo zato što je snijeg i okićeni bor!“
Danas, kaže Šantić, za djecu su smisao Božića postali darovi. Umjesto mandarina i pokojeg slatkiša, za Svetog Nikolu i Božić dobivaju novac, mobitele i druge skupe uređaje: „Vratite ponovno ljubav u obitelj, to zajedništvo. Mobiteli, tehnika, umjetna inteligencija, sve nam to treba. Nisam ja protiv toga, ali sve u ograničenim količinama. Nemojte kupovati djecu skupim poklonima, jer upravo ovdje smo mi naučili što znači „danas imaš, sutra nemaš“. Prošao je rat, ljudi su imali sve, pa nisu imali ništa. Došao je potres. Opet nemamo ništa. Znači, sve te divne kuće, svi ti divni automobili nestanu u trenu. Ali, ako si ti bio čovjek, svi će reći, idemo mu pomoći. Učite djecu širiti ljubav, jer samo kad ljubav širite, onda ju i dobivate. Nemojte računati previše. Samo kad dođu režije. Sve drugo je ljubav. Djeca su uvijek preslika obitelji. Vi im morate biti primjer. Uvijek, od postanka svijeta, postoje iste vrijednosti: dobro-zlo, lijepo-ružno … Kako ih vi odgajate, takvi će oni biti ljudi, takvo će nam biti društvo, takva će nam biti i zajednica i domovina“, poručila je autorica.
Jednom učiteljica – uvijek učiteljica, pa je tako i Štefica na kraju svoje slikovnice čitateljima zadala malu, neobaveznu zadaću. Uz autoričinu poruku, na zadnjim stranicama slikovnice ostavljen je naime prazni prostor u koji čitatelji mogu zabilježiti svoje najljepše trenutke s obitelji.
„Slikovnice su namijenjene ne da ih djeca sama pročitaju i negdje bace, jer oni možda pola toga nisu razumjeli. Ja uvijek namjenjujem slikovnice djeci i roditeljima, da ih roditelji čitaju s djecom i da nakon pročitane slikovnice razgovaraju. Onda ta slikovnica ima smisao.“
Autoricu je osobito razveselilo što svoju novu slikovnicu može predstaviti upravo u Petrinji, gradu svog djetinjstva i mladosti, gradu koji ima posebno mjesto u njezinom srcu: „Iznimno sam večeras sretna, ponosna i zahvalna gospodinu Krpanu što mi je omogućio da jednu divnu večer provedem upravo ovdje, sa svima vama, s mojim tamburašima, uz najljepši park svijeta. Kad netko kaže – pa zašto Petrinja, što ti je? Oni ne znaju da ovdje i cigla ima dušu, da ovdje Petrinjci i svaku ovu grančicu vole. Ovo jedinstvo, ovu ljubav nema nijedan grad i ja moju Petrinju neizmjerno volim“, poručila je na kraju Šantić.
Na njezinom novom naslovu, još jednom joj je čestitao i Vladimir Krpan, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Petrinji.
„Za nekoliko dana proslavljamo otajstvo Božića i ovih dana mi se zapravo često vraćamo u svoje djetinjstvo, u ranu mladost. Sjećamo se odlazaka na prvu ponoćku i ovih grupa koje su dolazile iz Nove Drenčine, Češkog sela, Nove ceste, Duge ulice, Majdanaca, Kaniže i skupljale se u parku oko paviljona pjevajući. Neki su otišli na ponoćku, ali park je uvijek bio pun. Svi smo mi, ajmo reći ostarjeli, stariji smo, ali za Božić ponovno želimo nekako postati kao djeca. Danima slažemo jaslice u crkvi sv. Lovre. U svoje čiste, intimne, tople dnevne boravke, sobe mi unosimo drvo, bor. Neki razbacuju slamu ispod stola ili oko bora i to je otajstvo i to je zapravo jedna od tajni naše vjere. Mi želimo biti u ovoj noći što bliže tajni rođenja Boga, maloga Boga, Božića. Mi se želimo zapravo djetinje približiti Bogu, jer „blago malenima, njihovo je kraljevstvo nebesko“. I oni koji nisu duboko usađeni u naše kršćanske korijene to zapravo ne mogu razumjeti. Mi smo njima kad to radimo zapravo neki „čudaci“ – unosimo drvo u kuću, bacamo slamu po kući i od naše kuće u tom trenutku radimo, želimo napraviti štalu. Ali u štali, među ovcama, volom i magarcem, rodio se naš Bog. Mi od svoje kuće, u ovom vremenu kada je dan najkraći, kada je noć najdulja i kada zapravo u cijeloj prirodi vlada i ta tama i tmina, mi smo od svoje kuće napravili štalu, jer želimo da se i u našoj kući i u našoj obitelji rodi Bog, da u naš dom, među nas, kao među pastire dođe taj mali Bog, Božić. Mi želimo zapravo da on u tim jaslicama pod našim borom prepozna onu svoju kolijevku iz Betlehema. To je zapravo i otajstvo Božića i otajstvo ovih božićnih dana, ali zapravo to je otajstvo i ove naše večeri, večeras, sada ovdje i ove slikovnice poštovane Štefice. Na kraju želim stvarno reći – hvala Štefice za ovu slikovnicu. Nazvali ste je Čarolija Božića, a ja bih ju možda čak nazvao Otajstvo Božića. Hvala i za ovu lijepu poruku obiteljskog zajedništva i ljubavi koja se zapravo iščitava na svakoj stranici, u svakoj rečenici, koja se ogleda u svakom ovom crtežu, tako jako dobro napravljenom – hvala i gospodinu Biočiću na tome. Ova božićna priča nije nešto površno, već je duboka i proživljena“, rekao je Krpan, koji je svoje izlaganje zaključio stihovima Dragutina Domjanića iz pjesme Pahulice.
Formalni dio promocije završio je autoričinim potpisivanjem knjiga, a druženje je nastavljeno uz članove KUD-a Hrastovička gora.
Objavljivanjem slikovnice Čarolija Božića Štefice Šantić, Ogranak Matice hrvatske u Petrinji zaokružio je ovu plodnu godinu u kojoj su mu stigla i zaslužena priznanja. Podsjetimo, za knjigu Darije Alujević Mila Wod-Prva hrvatska kiparica, petrinjskoj je Matici u listopadu ove godine dodijeljena Nagrada Matice hrvatske Ivan Kukuljević Sakcinski za najbolje djelo objavljeno u ograncima. (Upravo ovih dana ta knjiga putuje u Zurich, na natječaj za najljepšu knjigu). Ogranku je ove godine pripala i Zlatna povelja Matice hrvatske za knjigu Domagoja Vukovića Ponovno nastajanje grada.
