U današnjoj emisiji I to je život razgovarat ćemo o glumcima i žrtvama u svakodnevnom životu. Naime, neki ljudi iz zabave jednom godini navlače maske na sebe i na dan Fašnika, Maškara ili Karnevala budu netko drugi i to im je dovoljno – dok neki drugi glume cijeli život. O svemu tome razgovaramo danas s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor.
EMISIJA : I to je život
TEMA : Glumci i lažne žrtve u svakodnvnom životu
DATUM : 25.veljače 2022.godine
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u još jednu emisiju I to je život. U današnjoj emisiji I to je život razgovarat ćemo o glumcima i žrtvama u svakodnevnom životu. Naime, neki ljudi iz zabave jednom godini navlače maske na sebe i na dan Fašnika, Maškara ili Karnevala budu netko drugi i to im je dovoljno – dok neki drugi glume cijeli život. O svemu tome razgovaramo danas s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor.
Mario: Možemo li reći da su glumci i žrtve svuda oko nas?
Daša: Nerijetko ljudi danas glume žrtve. Možemo ih susretati svakodnevno, osjećati žaljenje prema njima i željeti im pomoći, ali takve osobe mogu, ponekad čak i bez da su toga svjesne, manipulirati s nama.
Osoba koja glumi žrtvu obično izražava mnogo negativnosti i uvjerena je da su za njezine probleme krivi svi drugi osim nje same. Takve su osobe sigurne u to da njihovo djelovanje nema nikakve veze s rješavanjem njihovih problema, pa se osjećaju potpuno bespomoćno.
Mario: Kako da ih prepoznamo i da sebe i svoj život bespotrebno ne opteretimo?
Daša: To su ljudi koji žale sami sebe i manipuliraju. „Svijet je okrutan, a oni su preslabi da bi išta u vezi toga mogli promijeniti.“ Tako žrtva razmišlja o sebi i tako se pokušava prikazati ostatku svijeta. No, istina je da je svijet nije neprijateljsko mjesto – i da bi se nekako nosila s tom spoznajom, žrtva stalno sažalijeva sebe te pokušava i kod drugih izazvati isto. Što više ljudi na to reagira, to se više žrtva uživljava u svoju ulogu. Vole se ponašati bespomoćno kako bi stekli vaše suosjećanje, simpatiju i podršku. To će žrtvi omogućiti da se poigrava s vašim osjećajima i da manipulira vama. Oni također u vama mogu izazvati osjećaj grižnje savjesti za bilo što ste im ikada učinili. Na kraju krajeva, sve to čine samo zato da dobiju više pažnje i da natjeraju ljude da ih slušaju.
Mario: Jesu li takve osobe nametljive?
Daša: Osobe koje glume žrtvu mogu biti vrlo nametljive – nastojeći pridobiti ljude da im pomognu u nošenju s njihovim problemima. Stvaraju privid osobe u potrebi, a zapravo odbijaju preuzeti bilo kakvu odgovornost za bilo što, te na kraju ovise isključivo o ljudima kojima su okruženi. Nakon što duže vrijeme provedete s njima, osjećat ćete se kao da je netko isisao iz vas vaše strpljenje, energiju i emocije.
Mario: I kako onda dalje uspostavljaju i razvijaju socijalne odnose s drugim ljudima?
Daša: Takve osobe ostavljaju dojam da je njihov život je na čekanju. S obzirom na to da su žrtve uvjerene u svoju bespomoćnost, ne ulažu nikakav napor u pokušaj da napreduju sa svojim životima i da barem u nečemu krenu nabolje. U stvari, može se reći da su zapeli u jednom razdoblju svog života i odatle se više ne miču. Da stvari budu gore, oni će uvijek imati 100 novih razloga zašto im se to događa i bilo koji vaš pokušaj da im pomognete će u startu biti onemogućen. Nerijetko se događa da i sami stvaraju socijalne barijere – ne vole slušati ništa što im kažete o njihovom stavu ili ponašanju i ne vole se suočiti s činjenicom da su toksični. Ako se to dogodi, oni će radije odabrati da te ljude isključe iz svog života i prekinu svaku komunikaciju s njima. Takav pretjerano emocionalan i iracionalan mentalitet stvara mnogo kaosa u njihovim vezama s drugim ljudima jer oni gotovo nikada ne uviđaju vlastite pogreške.
Mario: Imaju li povjerenja u druge ljude?
Daša: Najčešće nemaju povjerenja u ljude i ovo je posljedica dubljeg emocionalnog problema osobe koja glumi žrtvu: manjka samopouzdanja i nepovjerenje u sebe i svoje sposobnosti. Svoje emocije projiciraju na ostatak svijeta i zaista su uvjereni da su i svi drugi poput njih: da im se ne može vjerovati. Teško da ih itko može uvjeriti u suprotno.
Mario: Opišite nam još malo ljude koje je zahvatila ova emocionalna i socijalna nedaća.
Daša: To su ljudi koji se ne mogu se prestati uspoređivati s drugima – s obzirom na to da nemaju samopouzdanja, ne mogu prestati razmišljati o tome jesu li bolji ili gori od drugih. Tipično je da se s drugima uspoređuju na negativan način i zatim zbog toga postaju depresivni. Takva samokritika je štetna i za žrtvu i za ljude kojima je okružena, jer će ih ona gnjaviti kako bi zadobila njihovo suosjećanje. Stvarnost je drugačija: činjenica je da nitko od nas nije savršen i svima nešto nedostaje, to je posve normalno. Nadalje, to su ljudi koji su često nezadovoljni su svojim životom – neovisno o tome kakve pozitivne stvari im se dogode u životu, žrtve to neće ozbiljno shvatiti i to im nikada neće biti dovoljno. Uvijek će željeti više za sebe. Moglo bi se reći da sudjeluju u beskrajnom prigovaranju i tuženju, kao u nekom začaranom krugu. Takvi ljudi obično nisu optimistični, ne cijene život i njegove lijepe trenutke.
Mario: Na što mogu u komunikaciji naići osobe koje se ne slažu s onima koji su glumci i koji glume žrtve?
Daša: Opisane osobe lako izazivaju svađe – osobe koje imaju drugačije mišljenje, koje su kritične ili one koje se ne slažu sa žrtvom, mogu biti shvaćene vrlo ozbiljno. Žrtva će svako neslaganje doživjeti kao osobnu uvredu i prijeći u napad. Oni smatraju da ih ljudi kojima su okruženi žele mentalno povrijediti tako da su uvijek spremni na rat. Isto tako, najčešće ne preuzimaju odgovornost ni za što – sve je uvijek problem od nekog drugog. Žrtva uvijek nekoga drugoga krivi za svoje neuspjehe i probleme. Nisu sigurni ni u što i boje se preuzeti odgovornost za svoje poteze, te bi radije odgovornost prebacili na nekoga drugoga. Tako bježe od svojih osjećaja i misli, a sve ostalo prepuštaju drugima.
Mario: Kako pomoći tim ljudima?
Daša: Prema obilju dostupne stručne literature na ovu temu, ali i na temelju iskustva rada s ljudima – tu se vrlo često radi o poremećaju osobnosti. Poremećaji osobnosti su prožimajući, nefleksibilni i stalni oblici ponašanja koji uzrokuju značajnu patnju ili funkcionalni poremećaj. Utvrđeno je deset različitih poremećaja osobnosti i podijeljeno u 3 skupine. Za sve se misli kako su posljedica kombinacije genetičkih i okolišnih (vanjskih) čimbenika. Liječe se psihoterapijom, a ponekad farmakoterapijom.
Nečiju osobnost sačinjavaju načini razmišljanja, shvaćanja, reagiranja i povezivanja, koji su tijekom vremena relativno stabilni u različitim situacijama. Osobnost je obično uočljiva od kasne adolescencije ili rane odrasle dobi, te premda mnoge osobine traju tijekom duljeg životnog razdoblja, neke s godinama slabe, a neke se mogu promijeniti. Poremećaji osobnosti postoje kad te osobine postaju tako rigidne i maladaptacijske da ometaju funkcioniranje. Osobe s poremećajima osobnosti su često frustrirajuće i razbješnjuju osobe oko sebe (uključujući i liječnike). Većina je uznemirena svojim životom, te ima poremećene odnose u društvu ili na poslu. Poremećaji osobnosti su česti istodobno s poremećajima raspoloženja, anksioznošću, ovisnošću i poremećajima prehrane. Osobe s teškim poremećajima osobnosti su u velikoj opasnosti od hipohondrije i nasilnog ili samo-uništavajućeg ponašanja. Njihovo roditeljstvo može biti nedosljedno, s emocionalnom udaljenošću ili s previše emocija, zlostavljajuće ili neodgovorno, što dovodi do tjelesnih i psihičkih tegoba u njihove djece. Zahvaćeno je oko 13% stanovništva. Antisocijalni poremećaj osobnosti se pojavljuje u oko 2% stanovništva, a muškarci nadmašuju žene u omjeru od 6:1. Granični poremećaj osobnosti se javlja u oko 2% stanovništva, a žene nadmašuju muškarce s 3:1.
Obitelj i prijatelji se mogu ponašati tako da, ili pojačavaju ili ublažavaju bolesnikovo problematično ponašanje ili misli, tako da njihovo uključivanje pomaže i često je od osnovne važnosti. Treba poduzeti rani pokušaj da osoba shvati kako osnova problema zapravo leži u tome tko je ona sama. Drugo pravilo je da liječenje poremećaja osobnosti traje dugo. Kako bi takve osobe postale svjesne svojih obrambenih mehanizama, uvjerenja i neprilagođenih načina ponašanja – obično su potrebna ponavljana suočavanja dugotrajnom psihoterapijom ili grupnom terapijom
Budući da je poremećaje osobnosti posebno teško liječiti, važni su terapeuti s iskustvom, entuzijazmom i razumijevanjem bolesnikovih očekivanih područja emocionalne osjetljivosti, te uobičajenog načina nošenja s njima. Samo ljubaznost i usmjeravanje – ne liječe poremećaje osobnosti. Liječenje poremećaja osobnosti može uključivati kombinaciju psihoterapije i lijekova. Međutim, simptomi baš ne odgovaraju, ne reagiraju na lijekove.
Za promjenu međuljudskih (interpersonalnih) problema, poput nepovjerenja, oholosti i manipulativnosti, obično treba više godina. Kamen temeljac za postizanje međuljudskih (interpersonalnih) promjena je individualna psihoterapija koja pomaže bolesniku da shvati izvor svojih međuljudskih problema. Terapeut mora opetovano naglašavati neželjene posljedice bolesnikovih misli i ponašanja, te ponekad mora postaviti i granice bolesnikovom ponašanju. Proces je dugotrajan, a promjene su se odvijaju postepeno; stoga je potrebno puno upornosti i strpljenja svih osoba uključenih u proces liječenja i rehabilitacije.
U konačnici: Ne okrivljujmo – već potaknimo da promjenu – jer u svakome od nas čuči jedan mali glumac koji čeka priliku kada će briljirati na sceni …
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.
