PETRINJA – U sklopu „Dana sjećanja“ 1991.-2022., u organizaciji UDVDR – Ogranak Petrinja obilježen je pad grada Petrinje i progon Petrinjaca 21. rujna 1991. godine.
Obilježavanja je počelo svetom misom zadušnicom u župnoj crkvi Svetog Lovre, a predvodio ju je dekan preč. Josip Samaržija, u zajedništvu s don Ivom Borićem, policijskim kapelanom i Vjekoslavom Uvalićem, trajnim đakonom.
Nakon toga kolonom sjećanja odana je počast na mostu preko rijeke Kupe u Brestu, bacanjem vijenca u samu rijeku i paljenjem svijeća, a Darko Dumbović, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata i UDVDR-a – Ogranak Petrinja, podsjetio je na ovaj tužan događaj: „Danas je 31. obljetnica napuštanja Petrinje po Zapovijedi, zato jer Petrinja nije pala u vojnom smislu da su branitelji zarobljeni, da su se predali, nego su je napustili prema Zapovijedi, ali to ne mijenja situaciju i stvar da su Petrinjci od toga dana četiri godine bili u svom egzodusu, u progonstvu diljem Republike Hrvatske gdje nije bilo okupacije, po Europi, a neki su čak otišli i u prekomorske zemlje. Dan koji će sigurno Petrinjci pamtiti po brojnim žrtvama, brojnim poginulim braniteljima, ubijenim civilima i velikoj materijalnoj šteti koja je nastala od razaranja tzv. JNA, paravojnih četničkih formacija i teritorijalne obrane grada Petrinje. Tadašnji stari most na Kupi, iz Austro-ugarskog doba, kraj njega stara kuća i bunker, bili su točke spasa, iako se moralo preći most na kojem su bili kao glineni golubovi na streljani. Isto tako, u kasnim večernjim satima skupina od 27 branitelja vratila se nazad u grad po naoružanje i opremu koja je u konačnici i izvučena, a još nekoliko manjih ili većih skupina branitelja nekoliko dana kasnije izlazilo je iz Petrinje. To su većinom bili pripadnici 1.A brigade, kasnije „Tigrovi“ i dečki hvala vam na tome što ste zajedno s nama prošli pakao Petrinje.“
U ime Grada Petrinje na obilježavanju je bio, zajedno s predsjednikom i potpredsjednicom Gradskog vijeća Robertom Polanščakom i Adrijanom Nenadić, zamjenik gradonačelnice Ivan Prskalo: „To je stvarno bio težak dan, dan pun neizvjesnosti, dakle ne samo da ljudi nisu bili sigurni hoće li ostati u Petrinji, hoće li se ikad vratiti, nago nisu bili sigurni hoće li sačuvati svoj život. Svakako bilo je tu ljudi koji su bili spremni darovati svoj život za druge i dali su ga. Praktički svako mjesto, svaki pedalj Petrinje natopljen je krvlju tih hrvatskih mučenika koji su stvarno dali sve što su mogli za svoj grad, za svoj narod. U to vrlo teško vrijeme ti ljudi su se smatrali stradalnicima, a kasnije su postali pobjednici. U počast tom vremenu spustili smo vijenac niz Kupu zato što je to simbolično, ustvari pokazivanje kako je protok četiri godine vremena nestao zauvijek. Nikada se niti jedna rijeka ne vrati na onaj dio gdje je prošla tog trenutka, dakle život je tekao, a ljudi su živjeli i patili u drugim krajevima, jednostavno su životarili. Za neke to nije bio život i s čežnjom su gledali prema svom rodnom gradu, prema svojoj Petrinji. Meni je danas, kada živim u Petrinji, jasno zašto su toliko voljeli Petrinju. Svi ti ljudi koji su bili spremni širokog srca i širokih ruku primiti sve oko sebe nažalost mnogi su izdani od svojih susjeda, a svakako su izdani od tzv. JNA koja se okrenula protiv svojih hranitelja, jer ti ljudi su svojom sposobnošću i vrijednostima hranili tu istu vojsku koja se okrenula protiv njih kao da se radi o velikoj vojnoj sili, a radilo se praktično, u najvećem broju slučajeva, o nenaoružanom narodu s jednim malim brojem ljudi koji su mogli i imali se čime braniti i pokušavali braniti svoj život. Te dane ne smijemo nikada zaboraviti, znam da je ljudima teško i rado bi zaboravili sve ono što je teško, ali jednostavno nemamo pravo na zaborav, ne na mržnju, nego na zaborav. Ne trebamo mrziti, ali nikada ne trebamo zaboraviti da nam se takvo vrijeme više nikada ne ponovi i pozivam sve građane Petrinje da budu ponosni na te ljude i da budu sretni što žive u Petrinji i što ponovo možemo biti u njoj ma kakvi god nas problemi tlačili, i ovaj nesretni potres koji se dogodio i ove izolacije od Corone, ali ipak mi smo sada tu na svome, u svojoj Petrinji na svojoj hrvatskoj grudi.“
